Na svečanoj sjednici Gradskoga vijeća 11. ožujka, povodom Dana grada Požege, liječniku Georgiju Dikliću uručena je Nagrada za životno djelo. Istoga trenutka dvoranom se prolomio pljesak prisutnih uglednika. Prije svečane sjednice dio tih uglednika zasigurno je malo znao o nagrađenom umirovljenom liječniku, pjesniku, publicistu i antiratnom aktivistu.
Georgije Diklić rođen je 1933. godine u Čepinu. Studij medicine i veterine završio je u Zagrebu, a specijalizirao je radiologiju. Radni vijek proveo je u Medicinskom centru i bolnici u Požegi. Ondje je utemeljio Odjel za radiologiju. Umirovljen je 1999. godine. Napisao je više stručnih članaka i stekao zvanje primarijusa. Objavio je publikacije "Iskrice duha", "Didine pjesmice", "Zavičajne ravni" i zbirku izabranih tekstova pod naslovom "Izazovi pogleda". Napisao je neobjavljeno djelo o prošlosti plemenitih Kraljevića. Bio je u braku s liječnicom Verom Diklić, rođenom plemenitom Kraljević, do njezine smrti 2021. godine. Otac je četvero djece i djed devetero unučadi.
Georgije Diklić bio je predsjednik Upravnoga odbora Srpske pravoslavne opštine u tadašnjoj Slavonskoj Požegi, potpredsjednik Eparhijskoga savjeta Episkopije slavonske i član Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Izvršnoga vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Susretao se i razgovarao s brojnim istaknutim ličnostima poput mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga Jovana Pavlovića, vladike slavonskoga Emilijana Marinovića, kardinala Franje Kuharića, katoličkoga publicista Živka Kustića, akademika Matka Peića i Titova generala Dake Puača. Dao je značajan doprinos podizanju i obnovi brojnih sakralnih zdanja tijekom posljednjih dvaju desetljeća socijalizma. Lokalni socijalistički dužnosnici nerijetko su se savjetovali s njim i povjeravali mu posebne zadatke. U više navrata imao je posrednu ulogu između predstavnika lokalne vlasti te pravoslavnih i rimokatoličkih dostojanstvenika.
Početkom ratnih sukoba u Republici Hrvatskoj organizirao je akciju spašavanja dragocjenosti i knjižnice srpske pravoslavne parohije u Požegi. Istaknuo se kao jedan od osnivača i predsjednik Mirotvornoga pokreta Požeške kotline 1991. godine. Tada se snažno zauzimao za suživot Hrvata, Srba te svih drugih građana i građanki Općine Slavonska Požega. Isticao je Hrvatsku kao domovinu njezinih građana srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti. Smatrao je da se Srbi u Hrvatskoj moraju zauzimati za svoja prava u okviru ustavnopravnoga poretka Republike Hrvatske. Zalagao se za dijalog, toleranciju i aktivan suživot svih građanki i građana. Posljednjih godina aktivan je u Povijesnom društvu Požega. Priprema za tisak novu knjigu svojih izabranih tekstova.
