Malo je pažljivijih poklonika suvremene poezije na ovim prostorima koji nisu čuli za zemunskog pjesnika Gorana Matića, inače stolara i džudaša: tu je popularnost stekao putem društvenih mreža, pa ga tako na Facebook profilu prati više od hiljadu čitatelja, koje je osvojio snažnim metaforama i bezvremenskim lirskim slikama. Radovi su mu tiskani u zborniku Planet poezije i antologiji modernog srpskog pjesništva objavljenoj na arapskom jeziku, ali je vlastitu zbirku, nazvanu ‘Osnove samoubistva’, na nagovor prijatelja objavio tek u travnju, u 54. godini života i u izdanju beogradske kuće Medija Spejs. - Knjige pesama se slabo prodaju, pa izdavači uglavnom nisu zainteresovani za taj književni rod. Sem toga, pesnici uglavnom sami finansiraju svoje zbirke, a ja ionako ne sanjam o tome da postanem velikom zvezdom – kaže autor zbirke koja je prvo promovirana u Sarajevu, Splitu, Virovitici i Zagrebu, pa tek potom u Beogradu.
- Malo su mi zamerili da sam pre beogradske promocije gostovao po Hrvatskoj, ali nije u tome bilo plana, tako se jednostavno desilo. Moja iskustva su divna, ali šteta da se od poezije ne može živeti. Lepo bi to bilo, jer sve ovo ionako smatram igrom, kao dete koje piše pesme zbog ljudi koje će preko njih da upozna, a ne zbog nekakve slave – objašnjava nam samozatajni umjetnik. Da je Matićeva zbirka namijenjena publici i čitateljima cijele regije, potvrđuje izbor uvodničara i recenzenata, među kojima su sarajevska književnica Tamara Čapelj, zagrebačka pjesnikinja i novinarka Vesna Zovko, beogradska profesorica Ljiljana Klaić te književnica iz istoga grada Snežana Ćosić. Poeziju je Matić započeo pisati u svojoj dvadesetoj, ali su sa ženidbom došle neke životne obaveze, pa se takvom izražavanju vratio tek u zrelijoj dobi, nakon razvoda i intenzivnijeg osjećaja osamljenosti. Pored toga, zajedno s kolegom pjesnikom, danas pokojnim Miškom S. K. Zisom, oformio je u Beogradu tzv. Boemski krug, u sklopu kojeg su se održavale poetske večeri s gostima iz svih bivših jugoslavenskih republika. Goran, koji je rođen u Zemunu 1965. godine, studirao je nakon elektrotehničke škole strojarstvo u glavnom gradu Srbije, a za život je zarađivao različitim poslovima, od posredničkih preko trgovačkih do poduzetničkih u području tekstilnog, kozmetičarskg i nekretninskog biznisa. Danas kruh i duševni mir pronalazi u svojoj stolarskoj radionici, gdje mu nitko, kaže, ‘ne stoji nad glavom’. Uz ostale drvne proizvode, u njoj izrađuje dijelove za poznate švicarske Thorens-gramofone i zvučničke kutije. Kako se toliko puno interesa i talenata spojilo u jednoj osobi, pitamo ga.- Mašinstvo sam upisao zbog oca koji je rekao da od hemije koju sam voleo neće da bude nikakve vajde, a u obrade drveta uputio sam se kad sam odlučio da sam izradim vrata i prozore za porodičnu kuću. U to sam vreme prodao motor, pa kupio svoju prvu stolarsku mašinu. U svemu šta radim tražim nekakvo zadovoljstvo, bilo da je reč o metalu, drvetu ili rečima. Lepo je ako u tome ima i nekakve umetnosti, uspešno izražene kreativnosti – kaže nam Goran, koji se dokazao i u sportu, odnosno borilačkim disciplinama. Džudo je započeo trenirati kao dječak, jer u Zemunu u doba njegova odrastanja nije baš bilo poželjno da muškarac piše pjesme ili pleše balet; smatralo bi ga se previše ‘mekim’, ako ne i krajnje čudnim.
- Džudo je sport koji razvija i telo i duh, pa je moguće da je deo nekakvog mira u meni došao odatle; poezija je opet sve suprotno, čisti nemir, a meni nekako treba taj balans. Kada sam imao dvadesetak godina, u Beograd su došla dvojica učenika čuvenog Sai Babe da ljude poduče meditaciji. Tako sam godinu dana meditirao i jednog trenutka shvatio da mi nestaju osećanja, odnosno da meditativno stanje ublažava svako osećanje. Sa meditacijom sam prekinuo, ali je glava ispražnjena od misli ostala, pa većinu pesama danas pišem iz nekakve podsvesti. A čega sve u njoj ima, još uvek pojma nemam - kazao nam je beogradski pjesnik.
