U nadležne ustanove u Srbiji i dalje pristižu zahtjevi za isplatu ratne štete. Od svibnja 1921. godine pa do kraja ove godine primljeno je potraživanja za ukupno 200 milijuna zlatnih maraka ili četiri milijarde dinara, što je međutim samo jedan dio materijalne štete koju je Srbija pretrpjela u Velikom ratu. Upozorava se da je "od svih zaraćenih strana Srbija, proporcionalno svom stanovništvu, imala najveće gubitke u ljudstvu: od 4.500.000 stanovnika izgubila ih je 1.247.435 ili 28 posto ukupnog stanovništva. Ukupna šteta Srbije za vrijeme rata iznosila je oko šest milijardi zlatnih maraka ili oko polovice njezina nacionalnog dohotka. Mirovnim ugovorom u Versaju Srbiji je priznato pravo na naknadu štete za pretrpljene materijalne gubitke i žrtve u ratu s Njemačkom i njezinim saveznicima, a pravo na naknadu od dobivenih reparacija imali su građani, razne ustanove, općine, srezovi i okruzi. Dosuđene naknade isplaćuje država, ali u mizernim postotcima što najteže osjeća srpski seljak. Njemu je, prije svih ostalih, trebalo pomoći da obnovi svoje ratom razoreno gazdinstvo, ali država ga žrtvuje i okreće se gradskom kapitalističkom sektoru…" navodi se uz ostalo.
Bio je to klasičan ljubavni trokut – suprug Ilija, supruga Ljubica i njezin naočiti ljubavnik Jovan, svi iz sela Tramošnje, kod Sanskog Mosta. Ljubavnici su svoju tajnu vezu uspijevali kriti, ali vrlo kratko. A onda se Ljubica odselila Jovi. Ali, njezin muž svake je večeri dolazio do Jovine kuće i molio ga da mu vrati ženu. Jovan je u početku trpio te Ilijine posjete dok mu jedne večeri nije prekipjelo, pa je podviknuo: "Tako mi boga, Ilija, ubit ću te kao zeca, ako mene i svoju ženu ne ostaviš na miru." Ilija nije odustajao, pa je Jovan svoju prijetnju i ispunio: dočekao je jedne večeri Iliju kad se pijan vraćao iz gostionice i zadavio ga. Policija je ubojicu odmah uhapsila, iako je cijelo vrijeme poricao ubojstvo. Kad se najmanje očekivalo u policiji se pojavila Ljubica i hladnokrvno izjavila: "Jovo mi je nedugo nakon Ilijine smrti priznao da ga je šakama zadavio." To isto ponovila je i na suđenju, na što je Jovan zagrmio u sudnici: "Tako mi boga, Ljubo, kad izađem iz zatvora i tebe ću zadaviti kao zeca, kao što sam zadavio i tvoga Iliju."
"Čast mi je objaviti plemenitom općinstvu da sam na Sajmištu preuzeo baraku broj 4, te sam istu sasvim preuredio i obnovio. Trsit ću se da u svakom pogledu udovoljim plemenitom općinstvu sa dobrom domaćom koštom i dobrom domaćom kapljicom uz vrlo umjerenu cijenu. Ujedno upozorujem da nikakove odgovornosti ne preuzimam za bivšega vlasnika barake, o kojem su se širile razne glasine u nemoralnom pogledu… Preporučujem se i za mnogobrojne posjete. Vlasnici Đuro Vojvodić i drugovi", kaže se u oglasu broj 6337 o po zlu poznatoj baraci broj 4 na zagrebačkom Sajmištu, koja je za vrijeme rata, a i poslije njega, služila kao – javna kuća!
