Birokracija se u zemlji pretvorila u čudovišnu hidru – zastrašujuća je, monstruozna i neuništiva, jadaju se mnoga glasila, gotovo svakoga dana objavljujući nevjerojatne primjere iz života. Novinski reporter, ne krijući prolazno oduševljenje, počinje pričom od koje mu se na kraju, kako kaže, smučilo do neba! "Zato mi se naročito svidjelo kad sam na vratima jednog činovnika našao oglašene točne satove kad se ureduje. On ureduje od 12 do 13 sati! To nije mnogo, ali – hvala bogu – čovjek ne treba čekati, jer znade kad će ga primiti. Međutim, koliko mi se to svidjelo, nije mi se nikako svidjelo da ga od 12 do 13 sati tamo nisam našao! Tako je bilo i drugi i treći i četvrti dan. Već sam postao praznovjeran i počeo vjerovati u nesretni broj 13. Ipak, jednoga dana sam ga slučajno zatekao u uredu, ali u 10 sati. 'Zar ne vidite na vratima da uredujem od 12 do 13 sati', viknuo je on na mene i izgurao me iz sobe. Nisam se protivio, došao sam sutradan baš između 12 i 13 sati. Ali, sada me čekao novi napad. 'Zar ne vidite na vratima da sam od danas počeo uredovati od 11 do 12 sati?' Istina, pisalo je upravo to…" Ogorčeni novinar potom predlaže neuništivom činovniku: "Pošto se ne zna jeste li u uredu u vrijeme uredovnih sati ili izvan njih i pošto svaki dan mijenjate svoje radno vrijeme za stranke, najbolje bi bilo da uvedete klasnu lutriju s toliko brojaka koliko u godini ima dana, dakle 365! Svi ćemo igrati na to, pa će se valjda nekomu osmjehnuti sreća i pogoditi kad će vas naći u vašoj sobi. A o očekivanom svojem rješenju zbog kojeg ljudi dolaze kod vas? E, to je druga priča. I u tome bi mogli prirediti jednu lutriju"
U drugim novinama čitamo ovu priču: "Gospodin iz Kraljevice morao je ovih dana po važnom poslu u Beč. U općinskom poglavarstvu dobio je pasoš za Beč za sebe i za svoju ženu, te upućen u Zagreb u austrijski konzulat kako bi dobio vizu. U Zagrebu mu je rečeno da mora najprije ići na redarstveno povjerenstvo, ali tu su kazali da njegov slučaj može riješiti samo vlada. U vladi su mu se nasmijali i rekli da takve slučajeve oni ne rješavaju, već njegov županijski ured u Ogulinu. Ni tamo nisu imali sluha za njegov problem: poslali su ga u kotarsku oblast na Sušaku, jer pasoš kojeg je izdalo općinsko poglavarstvo u Kraljevici ne vrijedi dok je ne potvrdi sušačka kotarska oblast. Ali, kako u Sušak kad tamo vladaju talijanska pravila… Sve u svemu, čovjek se dosta naputovao – Kraljevica, Zagreb, Ogulin, Sušak, ali Beč nikad nije stigao…"
U novinama se mogu naći i ovakvi oglasi: "Traži se vlasnik 35 kilograma kobasica koje je ostavio kod mene na sušenju, u Novoj Vesi 35. Ne dođe li vlasnik po njih u roku od osam dana, može ih smatrati propalima, jer ću ih ja iskoristiti za sebe", stoji u oglasu broj 2032. A u oglasu broj 13103 piše pak ovo: "Julika iz Dvora, srce moje ljubljeno. Dođi natrag jer ti sve opraštam. Misli na budućnost svoju i naše buduće djece. Prava ljubav je slijepa na sve prijevare, pa i na onu tvoju. Julo moja, srce Mićino, novac možeš zadržati, a ako ti je i to malo smislit ćemo nešto da imaš još više…"
