Navikli smo da nam administracija i birokracija svako toliko postavljaju zahtjeve, daju ukaze i očekuju da napravimo neke stvari koje nam nisu uvijek najjasnije i najsmislenije. Štoviše, ponekad izgledaju nejasno i besmisleno. Pa se u takvim situacijama prepoznajemo u ulozi Kafkinog junaka. Sitni i beznačajni, bačeni u gustu mrežu apsurdnih labirinata, beskrajnih hodnika i ureda Zakona. Nemoćni da se adekvatno postavimo spram naredbi Gospodara što progovaraju iz usta ljudi-birokrata i/li dokumentacijskih obrazaca koje ne umijemo uvijek, bez obzira na dosegnute razine formalnih i neformalnih obrazovanja, baš najbolje razumjeti i popuniti.
Nevezano na okolnosti dosadašnjih faza života, kada sam – mijenjanjući gradove i države življenja, prijavljujući i odjavljujući adrese, aplicirajući za vize, boravišta i prebivališta – dolazio u kontakt s administracijama različitih zemalja i sistema, prije par tjedana našao sam se u naizgled banalnoj situaciji koja je bila, ispostavit će se, svojevrstan vrhunac u mojim dosadašnjim iskustvima tog tipa. I to u mojoj rodnoj zemlji, Bosni i Hercegovini.
Morao sam naime, nastojeći da tamo obavim neku rutinsku administrativnu radnju, ispuniti i potpisati obrazac pod nazivom: "Potvrda o životu". Na stranu sad ono očito i dobro nam poznato, činjenica da je današnja "dejtonska BiH" takva kakva jest, iracionalno kompleksno skrojena i nefunkcionalna država, s nebrojenim gradskim, općinskim, kantonalnim, entitetskim, distriktnim i državnim političko-administrativnim razinama koje troše velike količine novca, velike i za puno bogatije države, a s nikakvim ili malim učincima.
Ipak, da vas institucije traže da svako toliko neposrednim fizičkim dolaskom na neki šalter dokažete da ste eto nekim čudom još živi, pa da onda to i potvrdite svojim potpisom na pripadajućem formularu, to je već s onu stranu razuma. Nefunkcionalnost sistema, elementarna nepovezanost institucija u sustavu, čak i na opsegom manjim razinama kakve su gradske i kantonalne, kompenzira se arhaičnom praksom tjelesnog uprizorenja. Apsurdu administracije prišivaju se viškovi biološkog. No ne i uvijek.
Ipak nešto ovisi i o akterima u sustavu, njihovoj društvenoj ulozi, snazi i mjestu u strukturi. Nedavni smrtni slučaj u obitelji pokazao je da u nekim situacijama poput takve administracija itekako funkcionira i u nefunkcionalnim sistemima. Dovoljno je da prođe svega nekoliko sati od smrti, e kako bi banka dobila informaciju o tome iz neke od nadležnih institucija, da bi pokojnikov račun bio promptno blokiran, a obitelj bila prepuštena višemjesečnom natezanju s tim vladarima naših financija oko utvrđivanja stanja na računima, prispjelim mirovinama, plaćenim i neplaćenim ratama, itd. Mrtvi "konzumiraju" administraciju, a živi se bore kako bi ih ista uopće primijetila i priznala.
