Odgovor na pitanje imamo li mi hrvatsku "buržoaziju", pa onda i hrvatski "proletarijat", dakle nacionalne fundamentalne klase, uopće nije tako jednostavan, kakvim se i nemarksistima čini. Naravno da imamo, a da je tome tako dokaz je što imamo manji dio bogatih građana i veći dio onih siromašnih. Analizirati društvene odnose proizvodnje plodno je samo ako smo pritom svjesni da trebamo razlikovati način proizvodnje od društvene formacije u kojoj se on odvija. Zato je pitanje i koje klase čine našu društvenu formaciju. Ovdje će nas prvenstveno zanimati struktura vladajuće klase. Je li naša buržoazija isključivo kapitalistička? Ima li frakcije? Koje su to? U kakvom su one odnosu? Zašto nas to zanima? Motivi nisu akademski, nego praktični. Mislimo li se boriti protiv vladajuće klase, trebali bismo je i upoznati.
Naša buržoazija nastala je u tranziciji iz socijalizma, natrag u kapitalizam. Dakle, u za društvo retrogradnom procesu, a za pojedince i u procesima bogaćenja, stjecanja velike društvene moći. Puno se pisalo o "pljačkaškoj privatizaciji", ali su je rijetki radikalno dovodili u pitanje. Za mejnstrim je lošu privatizaciju trebala zamijeniti ona dobra. Podsjetimo, loša je bila preuzimanjem poduzeća raznim vrstama menadžerskih kredita, zatim otvorenim "torbarenjem", praksama da direktori postaju vlasnici "internim dokapitalizacijama", stečajnim postupcima, pretvaranjem fiktivnog potraživanja u dug, otkupom stare devizne štednje i slično. Tako je nastala prva generacija hrvatskih tajkuna. Svi oni gucići, todorići, raići, kutle i novalići. Ta privatizacija po vlastitim kriterijima nije uspjela. Takav pokušaj stvaranja nacionalne buržoazije djelomično je propao, ali je i uspio jer su oni koji su dobivali na poklon poduzeća, dobivali i opetovanu priliku da ih unište, sve dok im neko od njih nije i opstalo. U međuvremenu, s pojavom drugih dviju frakcija – kompradorske domaće buržoazije koja radi za strane izvore moći i "prave" strane buržoazije – domaći buržuji svedeni su na svoju realniju mjeru, ali i dalje zapošljavaju najveći broj ljudi u svojim, danas uglavnom minijaturnim poduzećima. Ukratko, privatizacija u Hrvatskoj projekt je u kojem i domaća buržoazija izvlači koliko može. Kao i u većini, naročito manjih zemalja članica EU-a, ona s jedne strane zahtijeva pomoć države (eufemistički nazvanu "stvaranje povoljne poslovne klime"), koja se sastoji od stimulacije izvoza, poreznih olakšica, subvencija za nabavku tehnološke opreme, jeftiniju ili poklonjenu infrastrukturu, strateške državne investicije i sufinanciranje iz sredstava EU-a. S druge strane, domaća buržoazija oštro se protivi i pomisli da bi takve mjere država poduzimala iz oporezivanja. "Racionalizacija države" zato se ovdje odvija kroz redistribuciju javnih sredstava iz smjera javnih usluga i socijalnih transfera prema kapitalu.
Imamo dakle u grubo barem tri frakcije buržoazije koje koegzistiraju u nas. Jedna je "čisto" domaća, druga je kompradorska, a treća strana ili međunarodna. Između njih događaju se i pomaci. Neki domaći igrač kupnjom pogona u drugim, uglavnom okolnim, državama postaje stranom buržoazijom za radnike tih zemalja. Te frakcije nisu u međusobnom ratu do istrebljenja, nego uglavnom koegzistiraju. No ne radi se o idili. Dovoljno je sjetiti se kako je propala domaća proizvodnja šećera, pa da znamo na kakva su sve podmetanja spremni strani trgovački lanci, koji u svojim interesnim kampanjama međusobno i surađuju. Tako se domaća buržoazija, koja posjeduje određena sredstva za proizvodnju, mora umrežavati, i kao uglavnom nemoćna, izvršavati poslove kako za kompradorsku tako i za stranu buržoaziju, sve više nalikujući minijaturnoj replici potonjih. Paktovi s radništvom kao klasom, pa i s vlastitim radnicima, zato su joj sve manje potrebni. Otuda osjećaj stresa i anksioznosti u zaposlenika, a valjda i vlasnika, u malim firmama, kojih je tako mnogo. Nekadašnjim socijalističkim rječnikom rečeno, tu prevladavaju "narušeni međuljudski odnosi". Naime, vlasnici se u pravilu boje svake organiziranosti radnika puno više nego što bi bili motivirani da zadrže najkvalificiranije ili čak školuju one koji bi im mogli biti od koristi. Otuda i javno i medijski neskriveni osjećaj da je ovdašnje stanovništvo u psihološkoj depresiji. A po nekim privrednim pokazateljima, među kojima je najpopularniji BDP, koji oscilira u malim postocima, valjda ne bi trebalo biti.
To je širi političko-ekonomski kontekst u koji treba smjestiti "mit" o 200 obitelji, tj. proces stvaranja "nacionalne buržoazije". Stoga ako ekonomisti kažu da "prva tranzicija" (1991. do 1998.) ekonomski nije uspjela, je li ona ipak uspjela politički? Ono što je uspjelo bila je nova "politička podobnost" koju sociolog Alija Hodžić naziva i "selektivno usmjereni etnocentrizam", koji je rezultirao ne samo postojanjem male "Srpske Krajine", nego upravo stvaranjem "neovisne Hrvatske" kao "militantnog krajiškog društva". Još slavimo taj događaj na rubu EU-a. Hodžić podsjeća i na predsocijalističke agrarne mitove o zemlji i rodu, gdje je formula modernizacije traktor plus tamburica. Prema analogiji s doktrinama "seljačkih stranaka" u vremenu modernizacije, prihvaćanjem "novih" proizvodnih sredstava – tu bi išao opis pretvorbene otimačine – štiti se osnovna logika porodičnog gospodarstva, sada u pravilu pokradenog. Kao što je modernizatorima sela bio potreban traktor, HDZ-u i svima koji su se okupljali oko njega, trebala su za očuvanje "novog nacionalizma" liberalno-demokratska sredstva. U slučaju nacionalističke homogenizacije, gdje novo "mnoštvo", može biti tek "jedno" ("vizija" Zlatka Canjuge nekonfliktnog stališkog društva), potrebno je i jako vanjsko priznanje. Iz upotrebe višestranačkih parlamentarnih izbora tako nastaju liberalno-demokratske ustanove. No s obzirom na to da su nastale u sasvim druge svrhe, one nemaju široku podršku, koju Hodžić reducira na kulturu i vrijednosti u društvu. To bi dakle na neki način značilo da i vlast i narod, suprotno "državotvornom mitu", drže figu u džepu kada je u pitanju funkcioniranje "vlastite" države, što ima ozbiljne reperkusije i na civilno društvo. Nova politička elita, sastavljena uglavnom od tehnokratskog sloja one prethodne, koja se presvukla ("pretvorila"), uspjela je, barem 90-ih, a danas na drugi način ponovno pokušava, proširiti svoju percepciju sloma socijalizma i krize države. Gradeći novi hrvatski identitet, vladajuće elite nisu mogle "ni prepoznati ni priznati" sve korisne resurse stvorene u socijalizmu, a ni suvremene procese u nadmoćnoj okolini. Zato u Hrvatskoj 90-ih, a za većinu još i danas, u politički i medijski mejnstrim nije mogla ući rasprava o tome prisustvujemo li trijumfu, transformaciji ili kraju liberalnog kapitalizma.
Nismo se udubljivali u literaturu o periodizaciji naše tranzicije, iako je lako primijetiti da sa svjetskom krizom kapitalističkog ciklusa 2008., koja je odmah zahvatila i naše krajeve (iako ju je tadašnji premijer Ivo Sanader pokušao negirati, dok nije i njega odnijela), što zbog kapitalističke transformacije univerziteta i s time povezanog drugačijeg položaja znanosti, a što zbog pojačanog pritiska kapitala na javnost, "vidljivost" refleksije o stanju u kome se nalazi društvo opada. Istraživanja, pa i ona radikalna, postoje, ali su strukturno sklonjena u svoje zabrane, pa sada teže utječu na društvene procese. Isto vrijedi i za medije. Ukratko, krizu ekonomskog ciklusa vladajuće elite iskoristile su za još veće otpravljanje demokracije, tako da mnogi teoretičari/ke, aktivisti/kinje i političari/ke možda s pravom govore da tek danas živimo u postdemokratskim državama. Stoga bi u povezanosti politike, ekonomije i ideologije početak zadnje faze tranzicije koja – pristajemo li uopće na taj izraz, još traje – mogli smjestiti već u vrijeme ulaska Hrvatske u EU. Taj je čin, uz pomoć Evropske komisije i drugih međunarodnih tijela u službi kapitala, sigurno ojačao neke frakcije buržoazije, a oslabio položaj radništva, čije konstituiranje u klasu postaje gotovo nemoguće. Ekstremni primjer kako uspjesi u radničkom organiziranju mogu dovesti do "strane" intervencije EU institucija i u njima najjačih država, vidjeli smo na primjeru Grčke.
Rast javnog duga, zbog pogrešne ekonomske politike, vladajućima nije prepreka, nego alibi da zahtijevaju veća strana ulaganja, što jača kompradorsku frakciju, tj. domaće kadrove koji rade za strance. Vjerojatno je i većina političke kaste, iz straha da ne ostane bez svojeg dijela kolača, prešla iz domaće buržoazije, kojoj je preko plijena stranačkog upravljanja javnim poduzećima i "vlastitih" tajkuna dijelom i sama pripadala u kompradore. Nekadašnji je premijer Ivo Sanader bio pijevac koji je prerano kukuriknuo. Ili je samo neprihvatljivo sebi podigao cijenu. Kompradori dovode stranu buržoaziju, pa time možda imaju najkraću perspektivu, jer ih potpuni uspjeh vlastita pothvata u zamislivoj budućnosti čini suvišnima. No s obzirom na to da se prava kolonizacija tek zahuktava, to još nije na vidiku. Zato jedan drugi sloj danas pravi karijeru. To je "kompradorska birokracija". Birokracija nije klasa, ali može ponuditi ugodne sinekure, a da se ne zamajavate s proizvodnjom ičega. Otjelovljenje toga trenutno je još uvijek premijer Andrej Plenković.
