Stanovnici većeg dijela Republike Hrvatske nesvjesno sudjeluju u financiranju medijske propagande načelnika, gradonačelnika i župana. Već godinama deseci milijuna kuna iz općina, gradova i županija usmjeravaju se prema privatnim medijima. Arbitrarno, najčešće mimo natječaja i jasnih pravila, moćnici na vlasti koriste budžete za bazični politički marketing u medijima koji, zauzvrat, lijepo pišu o njima, u nadi da će i dogodine dobiti sličan ugovor. Tako nastaju "posebni prilozi", tako se kreira servilni informativni dio novina na štetu lokalne javnosti, odnosno poreznih obveznika čiji novac završava u kasi medijskih privatnika.

Zaključci su to ekstenzivnog istraživanja koje su Novosti provele analizirajući ugovore koje su općine, gradovi i županije sklopili u zadnje dvije godine s tiskovinama, televizijama i portalima. Dokumenti koje smo dobili na temelju Zakona o pravu na pristup informacijama kroz dogledno vrijeme postat će dostupni javnosti putem platforme Gonga "Imamo pravo znati".

Prema našoj analizi, nameće se zaključak da brojni mediji i predstavnici tijela javne vlasti zapravo zajednički kroje uređivačku politiku. Urednici, k tome, novinarima ustupaju pisanje plaćenih reklama koje izgledaju kao novinarski tekstovi, bez jasne naznake da je riječ o sponzoriranom sadržaju. Prema Kodeksu časti hrvatskih novinara, novinari ne bi smjeli sudjelovati u proizvodnji marketinga. Zakon o medijima tome dodaje da bi reklama trebala biti jasno označena i odvojena od ostatka novina kako ne bi čitatelje dovodila u zabludu. Prikriveno oglašavanje, kao ključna zakonska fraza koja objedinjuje sve dosad navedeno, nije dozvoljena prema spomenutim etičkim i zakonskim osnovama.

Od početka pa do polovice 2021. godine i izborne kampanje Andro Krstulović Opara amenovao je Slobodnoj četiri veće uplate koje zajednički dosežu oko pola milijuna kuna. Poslije izbora, do kraja godine, isplaćeno im je uz Puljkov potpis svega dvadesetak tisuća kuna

Najveći dio dokumentacije koju smo čitali, naime, nikako se drugačije ne može nazvati nego reklama ili prikriveni oglas u korist političkog pokrovitelja. Nije stoga neobično da je istraživanje ukazalo na potpuni izostanak ikakve suvisle politike dotacija i na zaobilaženje kritičkog novinarstva, izrazito važnog za demokratske procese na nacionalnoj i lokalnim razinama. Ne, ovdje je riječ o isključivo afirmativnom prenošenju događaja na terenu u kojem nema mjesta za novinarsko propitivanje političkih opcija što ih financiraju. Tako općine, gradovi i županije godišnje izdvajaju više od 50 milijuna kuna za (dez)informiranje građana o svojim aktivnostima. Radi se o lijepom iznosu s obzirom na to da se još jučer očekivala potpuna propast dopisništava i medija koji obrađuju teme na mikropodručjima.

U jeku zadnje velike financijske krize, prije desetak godina, očekivalo se da će lokalne ispostave nacionalnih medija nestati zbog povlačenja oglašivača i posljedičnog preusmjeravanja znatnog udjela oglasa na internet, potom i na društvene mreže. Dopisništva Jutarnjeg, Večernjeg ili Novog lista počela su otpuštati lokalne novinare i stanjivati svoje kapacitete decentraliziranog praćenja lokalne politike. Njihove su plaće, uostalom, bile financirane iz proračuna poslodavca, koji je zarađivao od prodaje tiskovina i oglasa. Nazirao se kraj lokalnom novinarstvu, uz ništa bolju perspektivu nacionalne štampe. Deset godina poslije mjesno kritičko i neovisno novinarstvo našlo se na izdisaju na posve drugačiji način, uz nemalu ironiju. Naime, s nikad povoljnijim novčanim prihodima od praćenja lokalnih tema. Do toga je došlo tako što su se marketinški odjeli u medijima domislili ideje koju su političari i urednici zdušno prihvatili. Privatni su nakladnici počeli slati ponude županijama, gradovima i općinama, uz maksimu: mi ćemo vas i dalje pratiti, a vi ćete nam, ako želite, odsad plaćati za tu rabotu. U međuvremenu je izgubljena granica između plaćenih priloga koji su jasno označeni i novinarskih napisa koji su ih zamijenili. Kad čitatelj danas lista posebne priloge u većini medija, ponekad i ekstenzivne teme u informativnom dijelu o hrvatskim gradovima, on nije svjestan da je to često plaćeno njegovim novcem. Izuzev loga grada ili županije, apsolutno ništa ne naznačuje da se radi o propagandi.

Faksimili nekih od ugovora sa Slobodnom Dalmacijom

Medije odabiru i s njima poslove dogovaraju načelnici i gradonačelnici, u postupcima koji ne obuhvaćaju javnu nabavu, jer se radi o vrijednostima nižim od 200 tisuća kuna, koliki je prag za aktivaciju Zakona o nabavi. Tek uvid u ugovore koje smo detaljno analizirali pokazuje da je isplata za novinske tekstove i informativne minute najčešće izvršena iz pozicije oglašavanja, promidžbe, poslovnih projekata ili medijskog PR-a. Beneficije za nositelje političke moći, odnosno naručitelje priloga u takvom su dealu višestruke: ako nitko ne zna da su oni financijeri nekakvog teksta pa je na djelu javna predodžba da se radi o nepristranom medijskom praćenju njihovih aktivnosti, u kojima nesmiljeno ulažu, grade, obnavljaju, doniraju i povlače sredstava iz Evrope za projekte diljem svoje samouprave, konzumenti medijskog sadržaja steći će dojam da ih vode radišni lunatici koji su zaslužili najmanje još jedan mandat. Dugoročna nevolja se pritom ne očituje samo u izostanku bilo kakvog kritičkog i nepristranog novinarstva u prilozima koji su na ovakav način financirani iz proračuna. Ako dobiva desetke ili stotine tisuća kuna od svakog grada s kojim sklopi ugovor, uredništvo će dva puta razmisliti hoće li u ostatku novina plasirati informacije koje su štetne za karijere naručitelja priloga.

Gotovo da ne postoji tijelo javne vlasti u PGŽ-u koje nema ugovor s Novim listom. Cres je tako u zadnje dvije godine tom mediju platio oko 200 tisuća kuna, Crikvenica 400 tisuća, a Rijeka oko 600 tisuća kuna za objavu priloga, medijski PR, zakup prostora i oglašavanje

Neposredni povod za objavu ovog, prvog u nizu tekstova o proračunskom financiranju medija, okolnosti su nadolazećih izbora u Splitu, koji će se održati nakon ostavke gradonačelnika Ivice Puljka i njegovog zamjenika Bojana Ivoševića. Odstupili su zbog ponašanja potonjeg prema novinarima Slobodne Dalmacije, tiskovine koja je u vlasništvu Hanza Medije, jednog od najvećih medijskih koncerna u Hrvatskoj. Riječ "reket" spomenuta je na relaciji Slobodna Dalmacija – Grad Split u vezi pozadine nedopustivog ponašanja zamjenika gradonačelnika koji je zaposlenicima, pa tako i novinarima toga medija poručio da će im se "napiti krvi". Ivošević je pričao o "legalnom reketu", odnosno da je Slobodna neuspješno od njih tražila novac za posebne projekte i da su zato počeli pisati, po njima, nepoštene tekstove o novoj vlasti.

Na stranu neobranjiva i skandalozna poruka dogradonačelnika novinarima za koju nema opravdanja i koja bi, ako se pokaže istinitom u postupku koji vodi DORH zbog prijetnji, u nešto pristojnijim društvima značila kraj njegovih političkih ambicija. U ovom se tekstu radi o analizi dotacija Grada Splita i drugih gradova komercijalnim medijima, pa tako i Slobodnoj Dalmaciji. "Ono što treba reći je da smo u dva navrata odbili poslovnu suradnju u vrijednosti od 460 tisuća kuna i to je to", odgovorio je Ivošević na pitanje novinara o zahtjevima Slobodne prema Gradu Splitu koji su, po njemu, doveli do spomenute verbalne prijetnje. Do zaključenja ovog teksta nismo uspjeli provjeriti vjerodostojnost sadržaja ovog citata ni eventualni projekt koji je Slobodna navodno nudila za onih pola milijuna.

Boris Miletić – medijski i predizborno pravodobno otkriven spomenik Mati Parlovu (Foto: Srećko Niketić/PIXSELL)

No iz kartica o uplati medijima koje smo od Splita dobili temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama jasan je enorman rasap između financija koje su dobivali neposredno prije lokalnih izbora, kad je na čelu grada bio HDZ-ov Andro Krstulović Opara, i nakon izbora, kad ga je naslijedio Ivica Puljak. Od početka pa do polovice 2021. godine i izborne kampanje Krstulović Opara amenovao je Slobodnoj četiri veće uplate koje zajednički dosežu oko pola milijuna kuna. Poslije izbora, do kraja godine, isplaćeno im je uz Puljkov potpis svega dvadesetak tisuća kuna za čestitke, javne pozive i oglase povodom praznika i blagdana. Budući da je sadržaj ovih ugovornih angažmana lijep presjek šire teme o naličju financiranja medija za praćenje lokalnih tema, valja nakratko secirati njihove stavke. Tri dana uoči prvog kruga lokalnih izbora, 13. svibnja prošle godine, Krstulović Opara naručio je "paket usluga za grafičko oblikovanje, tisak i insertaciju brošure o gradskim projektima". Kako je vidljivo iz narudžbenice za evidentnu predizbornu propagandu koja je trebala povećati šanse njegovom nasljedniku iz redova HDZ-a, rok isporuke na koji se izdavač Slobodne obvezao bio je 15. svibnja, dan uoči izbora. Grad Split za ovu je uslugu platio 77,5 tisuća kuna.

U drugom ugovoru, potpisanom tri mjeseca prije izbora, za koji je plaćeno 198 tisuća kuna, taman da se ne pređe svota od 200 tisuća kuna koja aktivira Zakon o javnoj nabavi, financirana je "usluga oglašavanja" u Slobodnoj Dalmaciji, s postizbornim krajnjim rokom isporuke krajem lipnja iste godine. Budući da su nam dostavljeni samo računi, jer iz grada tvrde da nemaju ugovore, ne možemo sa sigurnošću znati o kakvom je oglašavanju bila riječ i je li ono uključivalo plaćene novinarske priloge.

Prilog Večernjeg lista uoči lokalnih izbora donosi informaciju da je županija kojom rukovodi Anušić osigurala 800 milijuna kuna evropskim projektima. Dubrovniku su isporučena tri autobusa, uz fotografiju gradonačelnika Frankovića, a Pula je, uz poziranje Miletića, otkrila spomenik Parlovu

No za treći ugovor, u vrijednosti od 92 tisuće kuna a potpisan dva mjeseca prije izbora, precizno je naveden razlog plaćanja: "promidžba u Slobodnoj Dalmaciji – Tehnološki park Split". Kuriozitet je da je ugovor potpisan 24. ožujka s rokom isporuke 23. ožujka, odnosno da je projekt trebao biti promoviran prije nego što je potpisan ugovor s gradom. Tekst s naslovom "Tehnološki park konačno okreće Split novoj tehnologiji" objavljen je pritom na portalu 19. ožujka, pet dana prije potpisivanja ugovora. Očekivano afirmativni ogled o ovoj temi nije potpisao novinar. Autor je "Nativ SD", odnosno odsjek Slobodne za native oglašavanje, bastardnu formu marketinga koja reklame pretvara u novinarske tekstove. Iako je native izrazito kontroverzna forma reklama, ona ima relativno jasna pravila koja ovdje nisu ispoštovana. Čitatelj ne smije biti doveden u zabludu da je riječ o plaćenom prilogu, što se osigurava jasnom vizualnom razlikom između takvih tekstova i ostatka novina ili portala. U ovom slučaju, međutim, financirana pohvala spomenutog projekta ničim nije različita od ostatka portala informativne naravi, osim onog malog potpisa Native SD. Na djelu je jasno kršenje etičkih postulate struke. Što se tiče tiska, u spomenutom kratkom razdoblju nismo uspjeli naći neki drugi tekst o Tehnološkom parku koji bi se podveo pod "promidžbu".

Za "medijsko praćenje Masterplana" 23. prosinca 2020. godine potpisan je četvrti ugovor od 122 tisuće kuna. "Praćenje" toga projekta ugovorno je bilo predviđeno sve do kraja 2021., odnosno tijekom jednogodišnjeg razdoblja. Pojam "Masterplan" odnosio se na "podlogu za izmjenu planske dokumentacije, na osnovi kojih će se u budućnosti temeljiti urbani razvoj grada". Radilo se o sadržaju koji je bio posebna politička želja Krstulovića Opare, ali je od prvoga dana naišao na popriličan otpor struke i medija, prvenstveno Slobodne Dalmacije. U toj je tiskovini iscrpno ukazano na činjenicu da se radi o galopu daljnje komodifikacije prostora i turistifikacije Splita. Sudeći po sadržaju portala ovog medija, kritički tekstovi objavljivani su sve do kraja prosinca 2020. godine i do potpisivanja ugovora s tadašnjim gradonačelnikom o "medijskom praćenju Masterplana". Nakon toga radikalno se smanjio broj bilo kakvih tekstova o "Masterplanu". U kolovozu prošle godine, nakon što je HDZ izgubio izbore, koncept je takoreći ispao iz priče, iako je ugovor o njegovoj promociji u Slobodnoj vrijedio sve do kraja 2021.

Tako je izdavač kumulativno po ugovorima dobio oko pola milijuna kuna, a građani Splita, kako pokazuje naša analiza, nekritički sadržaj ili prestanak dotadašnjih kritičkih napisa. Splitski slučaj razlikuje se od ostalih zato što je posredno doveo do nedopustive prijetnje političara i novih izbora, ali je u drugim aspektima dosta blizak funkcioniranju profitnih medija u lokalnom okruženju. Regionalni mediji po modelu Slobodne godinama imaju izrazito profitabilnu suradnju s lokalnim političarima, kojima zauzvrat nude ono što je Opara očekivao od splitske tiskovine. Vlasnik Slobodne, Hanza Media, preko Šibenskog lista i Dubrovačkog vjesnika prije koju je godinu također imao lijepe ugovore o "informiranju javnosti" s tamošnjim lokalnim vlastima.

Zgrada Novog lista, apsolutnog vladara Primorsko-goranske županije (Foto: Nel Pavletić/PIXSELL)

U Primorsko-goranskoj županiji apsolutni vladari su vlasnici Novog lista, slovački fond koji je riječki dnevnik u paketu s Glasom Istre i Zadarskim listom kupio 2016. godine. Neslužbene informacije, objavljene u to vrijeme, sugerirale su da iza operacije stoji HDZ iz razdoblja Tomislava Karamarka, s ciljem medijskog pokoravanja županije u kojoj nikad nisu ostvarili dobre izborne rezultate. Nakon kupnje Novog lista najjači njegov dio, zagrebačko dopisništvo, postepeno su napustili ponajbolji novinari, a uprava je najavila veći fokus na praćenje primorsko-goranske regije. Kad se pogledaju ugovori koje su zadnjih godina potpisivali s općinama, gradovima i županijom, računica je više nego jasna. Gotovo da ne postoji tijelo javne vlasti u tom dijelu Hrvatske koje nema ugovor s Novim listom. Većina ugovora koje smo dobili na uvid generičke je naravi. Razlika je samo u lokaciji objave: ovisno o gradu ili općini, "ugovor o poslovnoj suradnji" nudi objavu tekstova pretežito u prilozima Primorski, Otočni, Goranski ili Liburnijski list. Iako tekstove znaju potpisati novinari, oni se, prema ovim ugovorima, "uređuju i opremaju u dogovoru s osobom" koju imenuje načelnik ili gradonačelnik. Cijena jedne stranice svakog priloga, koji izlazi jednom mjesečno, odnosno svaki tjedan po jedan, je 2,5 tisuća kuna. Za druge angažmane nude se objave, oglasi, pokroviteljstva i projekti. Cres je, navedimo neke primjere, u zadnje dvije godine platio oko 200 tisuća kuna, Crikvenica 400 tisuća, a Rijeka oko 600 tisuća kuna za objavu priloga, medijski PR, zakup prostora i oglašavanje. Ugovori nisu akumulirani na jednom mjestu: i u ovom slučaju je pravilo da se ne prelazi prag od 200 tisuća kuna.

Tu su i ugovori s Primorsko-goranskom županijom. "Ugovorne strane suglasno utvrđuju da će Izvršitelj u svom dnevnom listu Novi list na maksimalno devet stranica objavljivati promidžbene tekstove s datumima objave prema dogovoru. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da će Naručitelj dostavljati uređene tekstove i fotografije, a grafičku stranicu oblikovat će Izvršitelj. Prije objave, grafički uređena stranica dostavlja se na uvid Naručitelju", piše u jednom ugovoru s Novim listom.

Slučaj ove nekad velike tiskovine pokazuje i opću navadu, koju smo zamijetili u drugim dijelovima Hrvatske, da političari na vlasti u potrazi za novim mandatom plaćaju dodatne proračunske kune, mimo redovnih godišnjih obaveza koje smo opisali. Novi list, naime, nudi ugovore koji se zovu "Fokus na rezultate". U travnju 2021. godine, uoči lokalnih izbora, više su takvih ugovora potpisali s gradovima u Primorsko-goranskoj županiji. Gradonačelnik Kraljevice Dalibor Čandrlić obvezao im se isplatiti 15 tisuća kuna, a Novi list na objavu jedne stranice u tisku i prijenos sadržaja na istoimenom portalu. Pod "fokus na rezultate" misli se na rezultate rada javne uprave, odnosno isticanja trudbeništva Čandrlića i njemu sličnih. Iako se Novi list u ugovoru ograđuje od potencijalnih optužbi za izbornu propagandu – pa tvrdi da nisu obvezani objaviti sadržaj koji bi se mogao podvesti pod takav oblik promidžbe – ta je ograda cinično suvišna. Prema istom članku ugovora, Novi list je, naime, obvezan da će sadržaj "dostaviti na odobrenje" Gradu Kraljevici prije objave. Radi se, dakle, o predizbornom prikazivanju uspjeha vlastodržaca, odnosno luksuzu koji si oporba nije u poziciji priuštiti. Kumulativno, riječ je o iznosu većem od tri milijuna kuna u dvije godine za Novi list.

Večernji list – za lokalne moćnike Lokalni Hr (Foto: Igor Šoban/PIXSELL)

Za razliku od riječkog dnevnika, koji je odlučio lagano dokinuti nacionalno praćenje događaja, Večernji list je zadnju dekadu išao u obrnutom smjeru: u jeku financijske krize oni su odlučili gasiti dopisništva i otkazivati suradnju lokalnim novinarima. No onda su ušli u dogovor s državom koji traje kroz razne projekte. U kontekstu lokalnih tema, u zadnje vrijeme tu je prilog Lokalni Hr, koji u nacionalnom izdanju izlazi svaki ponedjeljak. Svim tekstovima su zajedničke dvije stvari: potpisuju ih novinari i plaćeni su iz gradskih proračuna. Potonje se, doduše, ne vidi nigdje. Tek naziv i grb grada ili županije daje naznaku o kome se piše. Ugovori se nazivaju "poslovna suradnja". Projektu je ime "regionalna raznolikost hrvatske kroz lokalna izdanja", a cilj su "organizacijske, promotivne i operativne aktivnosti" u interesu gospodarskog razvitka i jačanja decentralizacije Hrvatske. Ugovori su također generički: jedna stranica tjedno košta 100 tisuća kuna na godišnjoj razini. Ako informacije izlaze mjesečnom dinamikom, onda je cijena 25 tisuća kuna. U nekim ugovorima doslovno su navedene i "kontakt osobe za operativnu provedbu" iz gradske administracije. Osim što ih potpisuju novinari, gotovo svi tekstovi regionalnog priloga što se objavljuje u Večernjaku imaju afirmativne izjave političara koji su s njima sklopili ugovore o "poslovnoj suradnji". Po jednu stranicu u svakom prilogu imaju županije, a ostatak otpada na dvadesetak gradova koji se redovno rotiraju. Odokativna procjena govori da kroz samo ovaj prilog izdavač Večernjeg lista ostvaruje prihod između dva i tri milijuna kuna godišnje. Kako to izgleda, svjedoči prilog od 10. svibnja 2021. godine, nekoliko dana uoči lokalnih izbora. Na naslovnici je informacija da je županija kojom rukovodi Ivan Anušić osigurala 800 milijuna kuna evropskim projektima, uz njegovu izjavu. Dubrovniku su isporučena tri autobusa, uz fotografiju gradonačelnika Mate Frankovića. Pula je otkrila spomenik Mati Parlovu, uz poziranje Borisa Miletića, a u mjestu pored Ivanić Grada najavljena je nova sportska dvorana. U samom prilogu, netom uoči izbora, župani i gradonačelnici daju izjave i otvaraju gradilišta, biciklističke staze, vidikovce, dvorce, potpisuju ugovore s lovačkim društvima, najavljuju pročistače, nove stadione, poduzetničke inkubatore, jedenje jagoda i vožnje brodom... Spomenimo samo neke. Uz sve županije, tu su Belišće, Bjelovar, Daruvar, Čazma, Dubrovnik, Duga Resa, Gospić, Ivanić Grad, Karlovac, Klis, Koprivnica, Kutina, Novalja, Novska, Pleternica, Pula, Šibenik, Velika Gorica, Vinkovci, Vir, Vukovar, Zaprešić...

Komercijalni mediji, koji bi se trebali pridržavati osnovnih postulata struke, tako po pitanju lokalnih tema nalikuju na isključivo propagandne portale o kojima smo nedavno pisali, poput gradonacelnik.hr i nacelnik.hr, čiji su vlasnici potpisali ugovore s nizom (istih) gradova i općina da bi ih hvalili u svojim tekstovima i kandidirali u raznorodne top 10 liste po pitanju uspješnog korištenja proračuna. Ništa drugačije nisu ni televizije s ograničenim dosegom gledanosti. Kanal Ri nudi oko osam emisija u kojima će objavljivati sponzorirane priloge županije i tijela lokalne samouprave na tom području, čiji sadržaj ide na uvid naručiteljima. Emisije ležernog i revijalnog sadržaja, koje nižu uspjehe političara, posljedično imaju samo logo mjesta s kojim su potpisale ugovor, ne i naznaku da je riječ o sponzoriranom sadržaju. Urednička nezavisnost u ovakvim je dogovorima izuzeta i na drugim lokalnim televizijama, poput NeT televizije, Televizije Zapad ili TV Jadrana. Za servilne priloge i reportaže svaki je nakladnik dobio više od milijun kuna u promatranom razdoblju.

Preko marketinških firmi i agencija, OTV Televizija emitira informativne priloge čiji im sadržaj dostavljaju gradonačelnici, a Nezavisna televizija naplaćuje općinama i gradovima minute u svojim emisijama, ali barem u ugovorima spominje poštivanje postulata novinarske struke. Sličan odnos lokalne vlasti njeguju i s većinom radijskih postaja koje plaćaju za "informiranje" u suglasju s njima. Kad se pogledaju gotovo svi potpisi medija u gradovima i županijama, postaje razvidno da se skoro ne može naći medij koji redovno ili uopće kritizira vlast koja ga hrani. Mnogi su, kako vidimo, to onemogućeni raditi ugovornim stavkama. Oni koji nisu, mahom izbjegavaju svoje društvene obaveze u iščekivanju novih ugovora. Dodatni je problem što općine, gradovi i županije nemaju jasne kriterije dodjele financija, a kamoli da prate njihovu potrošnju. Nitko pritom ne spori važnost informiranja građana o lokalnim temama. Dapače, radi se o izrazito bitnoj društvenoj odgovornosti medija. No ono što tijela javne vlasti rade u suglasju s medijima nije novinarstvo. To je, kako rekosmo, propaganda, prikriveno oglašavanje i marketing koji u pravilu potpisuju novinari. Novosti, primjerice, iz proračuna godišnje dobivaju 3,7 milijuna kuna za svoj kritički intoniran rad. No to proračunsko financiranje lista potpuno je transparentno i počiva na jasnom natječajnom konceptu, kao i kod drugih neprofitnih medija koji ispunjavaju ekstenzivnu natječajnu dokumentaciju na državnoj razini.

Ironija je da u momentu financijskog obilja koje se usmjerava iz lokalnih proračuna kopni istinski neovisno lokalno novinarstvo. Incestuozni odnos političara i profitnih medija, koji dolazi na naplatu i u vidu neinformiranih građana, u Hrvatskoj nije samo lokalne naravi. Njegov unosniji dio odnosi se na centralnu državu: ministarstva, agencije i druge institucije koje troše desetke milijuna kuna za oglase ili za "posebne projekte". U narednim tjednima stoga ćemo u više tekstova dati skicu državnog financiranja pretežito privatnih medija u Hrvatskoj.