Period lockdowna, u kojem smo bili upućeniji na sebe negoli je to inače slučaj, za dio ljudi predstavlja svojevrsnu prekretnicu. Moment u kojem su zastali, razmisliti i donijeli nove odluke. U takvim okolnostima nastao je Instagram-profil "NoHairDay by LuLoo" radijske novinarke Lucije Čeč. Njen glas u tom je momentu već bio prepoznatljiv u zagrebačkom eteru, a ona zbog upečatljivog izgleda i u fizičkom prostoru grada. Lucijine odjevne kombinacije, naime, uvijek su obogaćene maramom svezanom oko glave, većinom efektnih, šarenih uzoraka, zbog čega teško može proći nezapaženo. Pošto je jedno od najčešćih pitanja koje dobije kad se upoznaje ljudima kako vezuje maramu, u pandemiji koronavirusa odlučila je snimiti taj proces i objaviti ga na društvenim mrežama.

- Nešto kasnije sam na profilu počela puno više govoriti i o osobnoj strani priče: zašto uopće nosim marame, kako je došlo do toga, s kakvim se sve pitanjima suočavam. Zapravo sam nakon perioda premišljanja shvatila da mi je to prevažna tema i da zaista nema smisla da je ne podijelim sa ženama koje možda baš u tom trenutku, a koji je bolan, težak i zbunjujući, traže odgovore. Sada sam sigurna da znam koje su moje granice i na koji način s vlastitim iskustvom mogu pomoći ženama koje se nose s alopecijom – govori 31-godišnja Lucija u razgovoru za Nadu.

Riječ je o autoimunom stanju koje uzrokuje opadanje kose i koje u našem društvu još uvijek predstavlja svojevrsni tabu. U to se uvjerila i naša sugovornica kojoj je s 11 godina dijagnosticiran sistemski lupus, uz koji nerijetko dolazi i neki oblik gubitka kose. U njenom slučaju radi se o ožiljkastoj alopeciji.

- Počela sam to primjećivati na kraju srednje škole. Uoči maturalne večeri sam otišla kod svoje frizerke da mi napravi frizuru. Tada sam shvatila da imam rupu ispod šiški koja je izgledala kao pečat. Sjećam se da mi je isplela pletenicu kojom smo je zakamuflirale. Međutim, alopecija je sve više napredovala, kosa na tjemenu mi se jako stanjivala. Nekako sam sve to maskirala špangicama, čak sam koristila lažnu kosu, prah u nijansi kose koji se natapka na tjeme. Ali doslovno sam se u svakom trenutku pitala što će se desiti ako pomaknem glavu – kaže Lucija Čeč i potom se prisjeća prvog pokušaja vezivanja marame.

Bila je studentica i prijateljica joj je dolazila doma na učenje za kolokvij. U nekom momentu te večeri, kaže, pogledala se u ogledalo, pomislila da više ne može tako dalje, zatim uzela prvu maramu koju je imala i u jednom potezu je svezala oko glave.

- Shvatila sam da mi baš dobro stoji (smijeh). Prvo i osnovno, šareno je i veselo, dobar je modni dodatak i s njom se osjećam puno bolje. Usto je dovoljno čvrsto svežem da znam da neće skliznuti pa sam tako samoj sebi stvorila neku vrstu sigurnog prostora. Od tog dana je neprestano nosim – veli Lucija.

Dodaje da se tada počela suočavati s prvim pogledima i komentarima. Misli da je ljudima to bilo neobično jer generalno u svojoj okolini ne poznajemo one koji konstantno nose marame. Također, većini je kada i vide nekoga sa svezanom maramom prva pomisao da se radi o osobi koja je bolesna jer takav izgled gotovo isključivo povezujemo s kemoterapijama i ozbiljnim, teškim stanjima.

- Tada su se pojavila pitanja u stilu zašto je nosim, koja mi je to fora. Čak su mi ih znali postavljati partneri, a tek kasnije sam shvatila koliko je to grozno. Kroz sve ove godine sam osvijestila da ljudi jednostavno ne znaju pristupiti toj temi ili da ne shvaćaju kako mogu povrijediti nekoga s takvim pitanjima. Bilo je i zapitkivanja u izlascima, tipa u tri ujutro mi priđe frajer i kaže: "Gle ovu, kao da je došla iz Egipta." Naučila sam se od toga obraniti na način koji možda nije uvijek najpristojniji, ali smatram da zaista nema mjesta za takve komentare. Pitaj me normalno, nemoj pokušavati biti duhovit i na taj način mi se približiti jer to jednostavno ne funkcionira. Uostalom, nije mi uvijek ni sa svima bilo ugodno pričati o toj temi – govori ona.

Lucija kaže da ni danas nije imuna na komentare. Riječ je o procesu koji još uvijek traje, objašnjava nam.

- Mislim da su se ljudi sada već navikli na moj izgled i to mi olakšava proces prihvaćanja, ali on istodobno traje jako dugo. Uostalom, ja zaista uvijek imam maramu na glavi: kad radim, izlazim, idem na svadbe, fotografiram se za dokumente ili bavim sportom. Sjećam se da me jednom prilikom psihoterapeutkinja pitala jesam li odžalovala svoju kosu. To mi je bilo jako teško pitanje, jer tada nisam bila dovoljno ohrabrena. Sada sam se već toliko navikla, nemam iluzije da će mi kosa narasti pa sam je u tom cijelom procesu i odžalovala - kaže.

Danas o svemu tome govori i na "NoHairDayu", gdje uz tutorijale, upute za vezivanje marame, i savjete o najpogodnijim materijalima dijeli vlastita iskustva. Svoj profil zamišlja kao mjesto gdje ćemo na proces gubitka kose početi gledati kao nešto što nije kraj svijeta, prostor u kojem će o svim tim pitanjima žene moći otvoreno razgovarati i gdje ih nitko neće osuđivati jer nose marame, perike ili pak pokazuju svoje lijepe, ćelave glave.

- Tutorijali su super i znam da zanimaju i žene koje nemaju problema s alopecijom, što mi je genijalno, ali pružanje prostora za podršku i raspravu mi je ipak na prvom mjestu – tumači Lucija, koju svih ovih godina nitko unutar javnozdravstvenog sustava nije uputio na bilo kakvu adresu na kojoj bi mogla dobiti neki vid podrške.

- Srećom, imam divnu dermatologinju koje je sa mnom otpočetka, ali ta podrška traje 15 minuta, odnosno onoliko koliko provedem u njenoj ordinaciji. Tim više potreba za pričom u javnom prostoru koji očito moramo same stvoriti – kaže.

Luciji Čeč danas se najčešće javljaju članovi obitelji ili prijatelji kojima trebaju savjeti za njihove mame, bake, sestre ili prijateljice koje odlaze na kemoterapiju. Zanima ih gdje mogu kupiti marame, kojih naša sugovornica broji preko 40. No nekako se uvijek dogodi, govori ona, da ih nosi četiri-pet po sezoni. Sve, naravno, ovisi i o raspoloženju. Najveći je problem, objašnjava nam, što nije svaka marama pogodna za glavu – ona mora biti dovoljno velika i napravljena od materijala koji je prikladan za kožu, a pritom ne smije biti sklizava, npr. svilena. Zanima nas i koji bi si savjet dala onima koje će ih tek početi nositi.

- Prvi je da to shvate kao igru koja će im podignuti samopouzdanje i osloboditi ih konstantnog pritiska koji same sebi stvaramo različitim pitanjima. Drugo je da eksperimentiraju s materijalima, stilovima i uzorcima. Ako sve to bude nekome povod za komentiranje ili dobacivanje, neka bude. Ne možemo utjecati na tuđe mišljenje, ali ako se ti osjećaš bolje nego što si se osjećala kada ti je bilo nelagodno zato što gubiš kosu, zar je uopće bitno što misli neka tamo osoba na cesti – odgovara.

- Na onaj unutarnji proces ćemo morati malo pričekati. U svemu tome izražena je i borba koju svaka od nas vodi sama sa sobom, prihvaćanjem da gubimo kosu, što ne znači da gubimo i svoju ženstvenost. To je ogroman dio cijele ove priče koji je meni bio jako težak u periodu odrastanja. Sada sam svjesna da je najvažnije da same redefiniramo poimanje ženske senzualnosti, ljepote, kako bi nakon svega toga mogle ponosno izaći na ulicu. A to je nešto što traje. Takvi procesi se ne mogu ubrzati, ali ako ih na ovakve načine možemo olakšati, zašto ne. Uostalom, svačija borba te vrste je vrijedna, važna, ali i teška – dodaje Lucija.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma