Po drugi put Hrvatska ne želi poslušati najuglednije američke i svjetske nobelovce za ekonomiju i oba puta štete su doslovno nemjerljive. Prvi put bilo je to prije 30 godina, kad je legendarni monetarist Milton Friedman predlagao da se privatizacija provede brzo i to besplatnom podjelom dionica svim zaposlenima. Sada Joseph Stiglitz upozorava Hrvate da ne smiju uvoditi euro, već sačuvati monetarnu samostalnost. Kao Friedmana nekad, i Stiglitza će sada, sasvim sigurno, hrvatska politika ignorirati. Ona služi drugim interesima, a suprotno onome što bi se moglo očekivati, i struka se (barem kad je o ekonomiji riječ) prilagođava politici. Točnije, moćnim interesima.
Milton Friedman je, iako predvodnik desnih liberala, smatrao da je samoupravljanje bilo sjajna osnovica za poštenu, humanu i brzu privatizaciju. Brzina je važna, rekao je on, jer postoji velika opasnost da novi političari zajedno s vlašću prigrabe i imovinu. ‘Vaši radnici imaju određena prava u odnosu na poduzeće, neku vrstu krnjeg vlasništva’, rekao je on. ‘Treba samo da se to pretvori u pravo, transferabilno vlasništvo. Svaki radnik koji sada ima pravo na razmjeran dio dohotka, dobio bi isti razmjeran dio u dionicama. Time bi se ispunio ključni uvjet, tj. konverzija prava nad sredstvima za proizvodnju u privatno vlasništvo. Vi jednostavno morate priznati prava radnicima kao privatno vlasništvo, sa svim atributima koji uključuju i pravo prodaje. Ako se izvede ta promjena i u trenutku kad se izvede, ona neće izazvati nikakve poremećaje. Kao da se ništa nije dogodilo. To neće izazvati nikakve patnje i nikakve privremene prolazne probleme. Samim tim aktom radnici neće izgubiti svoje zaposlenje, a omogućit će se prodaja dionica, nastanak burze itd.’
Zadrti desničar (nota bene, Židov) brinuo se dakle da u tranziciji Hrvati ne izgube posao i da se izbjegnu patnje. Veliki borci za Hrvatsku i za ostvarenje vjekovnih nacionalnih snova (na čelu s Franjom Tuđmanom, koji se hvalio da mu žena nije ‘ni Srpkinja ni Židovka’) bezobzirno su uništili i strpali u vlastite džepove sve što su mogli i od čega je narod živio. Danas tu pjesmu o pljački stoljeća znaju svi.
Uopće ne treba sumnjati da će se u Hrvatskoj ignorirati i poruke Josepha Stiglitza. Neće pomoći ni to što on, kao i Friedman prije 30 godina, govori jasno i razumljivo, bez uobičajenih ekonomističkih mistifikacija. Na pitanje novinara Hine treba li Hrvatska uvesti euro (na presici u austrijskom Alpbachu gdje je sudjelovao na godišnjem forumu o globalnim svjetskim izazovima), on je rezolutno odgovorio: ‘Apsolutno ne!’ Zašto? Zato, kaže on, što euro oduzima zemlji dva važna instrumenta neophodna u obrani od šokova međunarodnog tržišta. To su mogućnost promjene tečaja i monetarna politika, odnosno mogućnost samostalnog reguliranja količine novca. Takav šok je i ovaj izazvan koronakrizom, koja različito utječe na razne zemlje eurozone, pa monetarna politika kakva odgovara zemljama poput Njemačke ili Nizozemske ne odgovara nužno i onima poput Španjolske ili Hrvatske, kaže taj nekadašnji glavni ekonomist Svjetske banke i savjetnik američkog predsjednika Billa Clintona. A što je s mogućnošću lakšeg i jeftinijeg zaduživanja, što kao prednost ističu domaći pobornici eura? ‘Uz sve dosadašnje dugove, ne trebaju vam novi, već bespovratna sredstva od Europske unije. To je bitan element socijalne kohezije koji je Europa uvijek koristila (iako minimalno), a koristi ga i sada’, smatra Stiglitz.
S tim će se, vjerojatno, sada svi složiti, barem na riječima, iako je prije pet godina Hrvatska narodna banka ostala gluha na Stiglitzovo upozorenje da je politika stezanja remena pogrešna jer koči zapošljavanje i izaziva depresiju. On je tada, gostujući na splitskom sveučilištu, vrlo negativno govorio i o kreditima s deviznom klauzulom, posebno u švicarskim francima. Ali HNB je i tada znao zašto ima dva uha. Kroz jedno unutra, kroz drugo van.
Središnja točka spora je, međutim, tečaj kune. Zagovornici statusa quo upravo su potpisali ulazak u europski tečajni mehanizam i time trajno betonirali tečaj na 7,53 kune za jedan euro. Poslije najmanje dvije godine provedene u čekaonici, po tom bi se tečaju sve kune promijenile u eure i Hrvatska bi definitivno ušla u eurozonu. Ali nije istina da je taj tečaj utvrđen tek sada. (O tome smo nedavno pisali.) On postoji od siječnja godine 1994., dakle punih četvrt stoljeća. Već tada kuna je bila precijenjena, a u međuvremenu je dodatno jačala iz godine u godinu, uništavajući svaku proizvodnju, a posebno prerađivačku industriju i poljoprivredu. To je bila trajna preraspodjela bruto domaćeg dohotka na njihovu štetu. Tako smo i postali konobarsko-kuharska zemlja i eldorado za uvoznike, strane trgovačke lance i bjelosvjetske financijaše. Majstore kredita s klauzulom, fondova i naknada. O njima velikim dijelom ovisi i država, a političari su stalno zaplašeni opasnošću od inflacije i posljedično dubljih potresa u nacionalnoj ekonomiji.
Postoji još jedan važan razlog zbog kojeg državna, a posebno golema paradržavna struktura strepi od svakog diranja u tečaj. To je smanjivanje realne vrijednosti naknada i drugih parafiskalnih, ali i fiskalnih nameta od kojih ta struktura živi. Do toga bi dovela mjera bez koje slabljenje kune ne bi imalo nikakvog smisla. To je zamrzavanje svih monopolskih i oligopolskih cijena (ne i onih koje imaju tržišnu konkurenciju), ali i poreza i raznih naknada. U suprotnom bi se svi koji to mogu branili podizanjem svojih cijena (lako je zamisliti holding Milana Bandića) i time izazvali inflaciju, koja je također preraspodjela, ali u njihovu korist. Posljedica je da bi se efekti slabljenja tečaja izgubili već za dva do tri mjeseca. Upravo se to događalo u pokojnoj Jugoslaviji, iako je, znajući za jadac, savezna vlada uvijek uz devalvaciju zamrzavala cijene. Ali realna moć bila je u republikama, a svaka od njih branila se od preraspodjele koja joj nije odgovarala. Ne da se nisu kontrolirale cijene, već se njihov rast i poticao. Tako je formulirano pravilo da u Jugoslaviji najbrže rastu zamrznute cijene, pa bi se uskoro sve vraćalo na staro. Jedino što je ostajalo bila je inflacija, koju je pokušajem birokratskog dijeljenja pravde među sukobljenim republikama savezna vlada Branka Mikulića (kojeg je smijenio Ante Marković) dovela do neslućenih visina.
Hrvatska danas nema tih problema. U istim su rukama i platno i škare. Zašto je onda problem ono što poručuje Joseph Stiglitz? Zato što su se formirali novi interesi i novi centri moći, jači od države i izabranih političara. A kad je o interesima riječ, argumenti i logika ne pomažu. Na primjer, da jedna Švedska ne želi euro ili da od tranzicijskih zemalja najbolje stoje one koje su zadržale vlastiti novac, Poljska, Češka i Mađarska. Ali interes zemlje kod nas nije presudan i to, nažalost, od samih početaka višestranačja. Zato ni Friedman ni Stiglitz nisu imali niti imaju ikakve šanse.
U prvom desetljeću, do godine 2000., ulogu Mefista imao je Borislav Škegro, iako su, kad je o privatizaciji riječ, neki drugi korifeji bili mnogo važniji od njega. Sada se za tu ulogu kvalificira guverner HNB-a Boris Vujčić, iako su i tu važniji oni čiji su glasovi u javnosti mnogo tiši. Ali to je, valjda, priroda politike. Sve je prolazno, samo su interesi vječni. Je li previše cinično kad se kaže i da je sve postalo pitanje cijene?
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
