Jovica Jovičević, student druge godine prava, 17. avgusta 1992. izašao je u nabavku iz obiteljskog stana u širem centru Zagreba, dok je njegova majka Mirjana Jakopec bila na poslu u Varaždinu. Svega nekoliko sati odsustva bilo je dovoljno odlučnim pripadnicima Hrvatske vojske i predstavnicima MORH-a da uzurpiraju njihov stan i u njega usele izvjesnog Juru Mrkonju, branitelja iz Slunja.
Mirjana je 1945. godište; još je 1964. stekla stanarsko pravo kao radnica Varaždinske banke. Ona i njen sin u Zagreb su se preselili 1989., kada su zamijenili stan u Varaždinu za zagrebački. Iste godine razvela se od muža Milutina Jovičevića, Crnogorca i oficira JNA, koji je potom otišao iz Hrvatske. No stan je glasio na oba bivša supružnika, zbog čega su Mirjana i Jovica trpjeli prijezir okoline. Od početka rata nepoznati ljudi su ih zvali na telefon i upućivali im uvrede i prijetnje. Na vrata su im u nekoliko navrata dolazile osobe koje su se predstavljale kao vojna policija, govoreći im da su neprijatelji hrvatske države, da je Jovica "četnik" i da za njih nema mjesta u Hrvatskoj.
Tek 1994., dvije godine poslije izbacivanja na ulicu, dobili su rješenje o otkazu stanarskog prava koje je bilo sastavljeno još 14. jula 1992. i u kojem je u obrazloženju ponuđena lažna tvrdnja da je stan u tom momentu bio prazan šest mjeseci. Također, Mirjana je uvjerena da je MORH-ova Komisija za privremeno korištenje stanova krivotvorila potpis njenog bivšeg muža Milutina jer on taj papir, sve i da je htio, nije mogao potpisati. Tada je već tri godine bio izvan Hrvatske. Osim toga, rješenje je bilo sastavljeno u julu 1992., mjesec dana prije definitivnog oduzimanja stana.
Nakon uzaludnog obraćanja policiji i tadašnjem ministru obrane Gojku Šušku, Mirjana je 1995. pokrenula tužbu na Upravnom sudu. Presuđeno je u njenu korist tako što je ovaj sud poništio navedeno rješenje Komisije za privremeno korištenje stanova. Da je te godine MORH ispoštovao presudu – iselio branitelja Mrkonju i stan vratio Mirjani i njenom sinu – njihove ratne traume bile bi makar malo ublažene, a Jovica bi ostao u Zagrebu. Umjesto toga, MORH je 1995. na Općinskom sudu u Zagrebu pokrenuo sudski postupak protiv Mirjane i Milutina. U tužbi se tražilo da se njoj oduzme stanarsko pravo s obrazloženjem da je njen bivši muž kao aktivni pripadnik JNA napustio Hrvatsku, "što predstavlja neprijateljsku djelatnost iz članka 102.a. Zakona o stambenim odnosima", kako su naveli tužitelji. Uz sve ove, kako će se kasnije ispostaviti, lažne tvrdnje, tužba ne uzima u obzir činjenicu da je Mirjani stan nasilno oduzet.
Ona se sve do 2005. borila za svoje stanarsko pravo, zadužujući se na sve strane zbog golemih sudskih troškova. Da stvar bude gora, MUP je jedno vrijeme osporavao pravo njenog sina da se upiše u knjigu hrvatskih državljana. Uslijed doživljenog šoka duševno je oboljela, a Jovica je 1995. zauvijek otišao iz Hrvatske, u London, gdje je 2020. u svojoj 51. godini i umro.
Mirjana je jedna od rijetkih nositeljica stanarskog prava koja je uspjela vratiti isti onaj stan iz kojeg je bila izbačena. Nakon 16 godina od okončanja procesa, 2021., s Mirjanom se nalazimo u prostranom stanu na frekventnoj zagrebačkoj lokaciji. Solidni stambeni kvadrati vape za renovacijom, no ona nije uspjela do kraja sanirati štetu koju je 2005. zatekla. Zidovi i podovi su bili uništeni, prozorska stakla napukla, a sav namještaj, do najsitnijeg komada, naprosto odnesen. Danas na svojoj adresi živi krajnje skromno, s malom mirovinom i visokim računima. Centralno mjesto u stanu zauzimaju fotografije pokojnog sina, brojni sudski spisi te arhiva Ferala i Novosti.
- Morala sam čekati deset godina od pravomoćne presude da uđem u svoj stan. Prošla sam sve pravne korake, ništa drugo nije dolazilo u obzir. Zamislite da sam na silu pokušala ući, da sam se usudila prići hrvatskom branitelju, pa mene i moje dijete bi ubili - kaže Mirjana, koja je u stan ušla uz pomoć aktivista iz CERD-a i GOLJP-a.
Taj dan nikad neće zaboraviti, govori. Duže vrijeme je promatrala prozor stana i vidjela je da svjetlo ne gori. Pojavila se pred vratima s odvjetnikom, pozvonili su i kako nitko nije otvarao, on joj je savjetovao da slobodno uđe u stan.
- Pa kako ću, pitala sam, bila sam preplašena, ruke su mi se tresle. Odvjetnik mi je rekao da imam pravomoćnu presudu i da je stan moj. Da nije bilo Semine Lončar i Zorana Pusića, ne bi bilo ništa. Ljubim ih, divni ljudi. Ona je pozvala bravara, rekla mu je da mi se zagubio ključ, a Zoran je donio nešto namještaja kako bi izgledalo da tu netko živi - prepričava.
Tek je 2007. dobila slučaj na Općinskom sudu, gdje je tužba MORH-a iz 1995. pala kao neosnovana, ali je morala podmiriti 17.000 eura troškova. Pored toga, Mirjani su u avgustu 1992. oduzeti automobil i garaža, no to nikad nije uspjela vratiti. Zbog lažnih optužbi protiv bivšeg supruga Milutina, 2019. je zatražila od Ministarstva obrane i DORH-a da joj daju informacije na kojima su 1995. temeljili optužbe da je on sudjelovao u oružanoj pobuni. Nije dobila nikakav odgovor.
- Krvavo sam stekla stanarsko pravo, radila sam cijeli život, a oni su mi rekli da nam je država dala stan za sto kuna, da mi nismo ništa privrijedili. Nisam stigla prebaciti stanarsko pravo na sebe sa muža i oni su mi se osvetili. Ne mogu šutjeti na laži. Ja sam prošla svašta, nisam jedina i zato ne tražim žaljenje. Uništili su nam život i moje dijete otjerali u inozemstvo. Moj sin je patio u Engleskoj. Pred kraj, kada je znao da će umrijeti, meni i ocu je rekao da želi biti pokopan ondje, a ne u Hrvatskoj. Rođeni Varaždinac. Zar to nije strašno? - ožalošćena je Mirjana Jakopec.
Prema statistikama Ministarstva pravosuđa, u periodu od 1992. do 2002. u Hrvatskoj je pred nadležnim sudovima po tužbama za otkaz stanarskog prava pokrenuto 23.700 postupaka, od kojih je u 21.516 slučajeva pravomoćno otkazano stanarsko pravo, a u 860 nepravomoćno. Prema navodima Vlade, u režimu društvenog vlasništva prije osamostaljenja Hrvatske bila su 366.182 domaćinstva.
Milena Čalić-Jelić, pravna savjetnica SNV-a, u izjavi za Novosti kaže da je u Zagrebu pokrenuto najviše takvih postupaka – 4.893 tužbe za otkaz stanarskog prava. Odmah iza glavnog grada dolazi Zadar sa 1.966 tužbi.
- Nije sporno da je najveći broj stanarskih prava otkazan u navedenom periodu, ali isto tako da su se i nakon 2002. i dalje vodili sudski postupci, tako da ne znamo točan broj otkazanih stanarskih prava do danas. U godišnjem izvještaju za 2020. o besplatnoj pravnoj pomoći SNV ukazuje na problem stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskog prava koji, iako su ostvarili pravo na stambeno zbrinjavanje, i dalje čekaju dodjelu stana u najam. Stanarsko pravo su izgubili prije 30 godina - podsjeća Milena Čalić-Jelić.
