Srđan Šarenac nagrađivani je filmski redatelj, scenarist i producent. Rođen je u Sarajevu, filmsku režiju magistrirao je na beogradskoj Akademiji dramskih umetnosti, da bi znanje nadopunjavao na Media Business School u španjolskoj Rondi i na postdiplomskom studiju iz scenaristike na Binger Filmlabu u Amsterdamu. Režirao je više filmova i dokumentaraca, za koje je dobio niz nagrada, kao što su ‘Selo bez žena’ i ‘Dvije škole’, o kojima su Novosti već pisale, a posljednji mu je ‘Bugarski san’ o njemačkoj umirovljenici čija penzija nije dovoljna za normalan život u toj državi.
Za razliku od dosadašnjih filmova u kojima ste se mahom bavili sudbinom ljudi na našim prostorima, u ‘Bugarskom snu’ okrenuli ste priču i kao glavnu junakinju odabrali Petru Kallenbach, 60-godišnju Njemicu koja se zbog niske penzije iz Hamburga seli u Bugarsku. Kako ste došli do ove teme?
Godine 2012. dobio sam njemačku stipendiju Nipkow koja mi je omogućila da četiri mjeseca živim u Berlinu i pišem scenarij za dugometražni dokumentarni projekat ‘Bugarski san’. Budući da sam ranije sudjelovao na Berlinskom festivalu, uočio sam da i u Njemačkoj, koja je najbogatija država Evropske unije, postoji ranjiva skupina građana. To su autohtoni Nijemci u sedmoj ili osmoj deceniji života koji su cijeli radni vijek radili u Njemačkoj, a sada ne mogu da prežive od minimalne mirovine, koja se kreće od 700 do 800 eura mjesečno. Ti penzioneri ne prihvataju da je starost kraj, već smatraju da je ona mogućnost za početak novog života i odlučuju da se presele u zemlje Istočne Evrope, gdje nikada ranije nisu bili, ali će u njima sa svojom mirovinom moći puno kvalitetnije živjeti. To je tema o kojoj vrlo malo znamo kod nas, jer ovdje vlada stereotip da je Njemačka savršena zemlja u kojoj teku med i mlijeko. Sa ovim filmom sam htio razbiti te stereotipe i pokazati da i u Njemačkoj postoje veliki problemi i siromaštvo među umirovljenicima. Svaki film pravim za publiku i jako me zanima kako će ga ocijeniti gledaoci, da li će ih promijeniti i izazvati emocije. Velika čast mi je bila da je ‘Bugarski san’ od 400 prijavljenih izabran među 12 najboljih filmova u takmičarskom programu AJB DOC Film Festivala. Svjetska premijera je održana 24. rujna u Sarajevu i kinodvorana je bila premalena za sve – mnogi su morali sjediti na stepenicama i na podu. Moram istaknuti sjajnu moderatoricu Aidu Hadžimusić koja je nakon filma odlično vodila razgovor ekipe i publike. Na kraju je publika ocijenila film sa 4,7, u rasponu od jedan do pet. Sve ovo govori da je vrijedilo dati sedam godina života za njega.
Spomenuli ste da mirovina Petre Kallenbach iznosi za njemačke prilike vrlo skromnih 700 eura. U jednom trenutku u filmu kaže da joj, kada poplaća sve obaveze, ostaje ravno 18 eura. Koliko je njemačkih umirovljenika suočeno sa siromaštvom? Poznato je da je dio njih prije odlazio na Tajland…
U Njemačkoj se siromašnom smatra ona osoba treće životne dobi koja prima mirovinu manju od 892 eura. Trenutno je 16,6 posto ukupne populacije umirovljenika u Njemačkoj siromašno, među kojima je 60 posto umirovljenica. Istraživanja pokazuju da će doći do porasta i da će 2036. od ukupnog broja njemačkih umirovljenika njih 20,2 posto biti siromašno. Vrlo je teško preživjeti sa 892 eura mjesečno, pogotovo jer je većinom riječ o populaciji koja živi sama. Samo stan plaćaju između 500 i 600 eura pa im preostaje vrlo malo novca za život, zbog čega su prinuđeni da svaki tjedan idu po humanitarnu pomoć, gdje im daju neophodnu hranu. Zato ih sve više odlazi u zemlje Istočne Europe, kao što su Mađarska, Hrvatska, Bugarska i Rumunjska. Odlaze isključivo unutar EU-a jer žele zadržati zdravstveno osiguranje.
Na određeni način to je slično sudbinama naših ljudi koji su, što zbog rata što zbog siromaštva, također skupili život u tri kofera i zaputili se u nepoznato?
Svake se godine oko 25 do 30 tisuća radno sposobnog stanovništva iz svake zemlje Balkana seli u Njemačku. S druge strane, imamo siromašne njemačke umirovljenike koji se sele na Balkan jer su u Njemačkoj golje, a kod nas na Balkanu carevi.
Osim financijskih problema, u filmu jasno artikulirate i one socijalne, posebno usamljenost starijih. Treba naglasiti da vaša junakinja ne zna ni riječ bugarskog, a ćirilica joj je nepoznato pismo. Nema sumnje da se radi o hrabroj ženi, ali pitanje je ima li ona uopće izbora?
Jako mi je drago da je Petra osoba koja je jako aktivna i koja pokušava da pronađe pravi život za sebe u Bugarskoj, zemlji u kojoj nikada nije živjela, čiji jezik i pismo ne poznaje. Ona se vodi mišlju da čovjek može da nadvlada sve probleme, pa čak i usamljenost, i da možda sreća nije u Njemačkoj, već u Bugarskoj. Petra nam pokazuje da moramo biti otvoreni i da sreća možda leži ondje gdje nismo ni pomislili. Ali bismo trebali probati.
Kako su gledali na nju u Bugarskoj: nije čest slučaj da im u susjedstvo dođe sama Njemica?
Petru su vrlo brzo prihvatili, poglavito jer u njenom susjedstvu u Bugarskoj ima jako puno bugarskih umirovljenika njene dobi, s kojima uspješno komunicira putem prevodilačkog servisa Google Translate. Ovo je primjer kako je moguće i u sedmoj deceniji prevladati barijere.
U filmovima se i inače bavite rušenjem stereotipa putem sudbine tzv. običnih ljudi. Pratite li sudbine svojih junaka i nakon što završite film? Kako se snašla Petra? Jesu li se oženili mladići iz ‘Sela bez žena’? Jesu li počeli komunicirati đaci iz odvojenih škola u Travniku?
Petra je već šest godina u Kavarni na obali Crnog mora, gdje je otvorila malu umjetničku galeriju u kojoj izlaže svoje slike. Puno kvalitetnije živi u Bugarskoj sa svojih 700 eura, jer stan plaća 155 eura mjesečno, pa joj puno više novca ostane za život. Pokazala je da ne postoje granice i njen primjer treba sve nas da motiviše da dobijemo hrabrost za promjene. Moji junaci, braća Janković iz filma ‘Selo bez žena’, još uvijek su slobodni, pa pozivam sve zainteresirane slobodne čitateljke vašeg lista da mi se jave, da ih spojim. Nedugo nakon dovršetka filma ‘Dvije škole’, koji govori o božićnom nogometnom/fudbalskom turniru koji je spojio učenike dviju škola koje dijele istu zgradu u Travniku, uklonjena je željezna ograda koja je dijelila učenike jedne škole koji uče prema nastavnom programu na bosanskom jeziku od učenika druge škole koji uče prema programu na hrvatskom jeziku. Neobično mi je drago kada moji filmovi utječu na pozitivne promjene u društvu.
