Svojim pismom na Facebooku i odbijanjem da bude nagrađena medaljom grada Pariza, a sada i novijim berlinskim javnim nastupom (dostupan ovdje), Pia Klemp dobila je svojih pet minuta medijske slave. Je li to ono što je htjela? Vjerojatno ne, ali pametno koristi medije za svoju stvar, koja ne bi trebala biti samo njenom, već sviju nas. Zbog onoga što je važno, jer je načelno i univerzalno, a time i imperativno, pa i revolucionarno, bavimo se ovom pričom. Jer ona nam govori da ono što možemo, to i trebamo činiti.
Nakon pisma-odbijenice gradonačelnici Pariza Anne Hidalgo, postala je općepoznatom kao kapetanica broda Iuventa, kojoj talijanska vlada prijeti zatvorom zbog akcija spašavanja migranata na Mediteranu. Inače, ova je aktivistica prije spašavanja ljudi bila aktivna i u pokretu borbe za prava životinja (protiv pretjeranog izlova ribe i nedozvoljenog lova na kitove itd.). A sada je, zajedno s još devet članova posade svoga broda, pod istragom talijanskog suda jer navodno pomaže ilegalnim migrantima u Italiji. No oni samo spašavaju ljudske živote što, kako ističe Klemp, nije samo pravo nego i dužnost u ophođenju brodova na moru. Za spas više od 14.000 ljudi, u dvije godine bavljenja tom aktivnošću, ovim ljudima prijeti i do 20 godina zatvora. Očekuju dugotrajan sudski proces za koji su već počeli akciju prikupljanja novca, da bi se u tako nešto skupo uopće mogli upustiti. Suđenje bi moglo potrajati tri do četiri godine, uz cijenu od 500.000 eura. Borba je to protiv kriminalizacije solidarnosti s izbjeglicama i migrantima.
Ovo je dakle postalo općepoznato. Piju Klemp i Carolu Rackete, drugu kapetanicu broda Sea-Watch, gradonačelnica Pariza odlikovala je medaljom grada u znak ‘solidarnosti u uvažavanju ljudskih života’. Klemp je odbila medalju, napisavši tekst koji prenosimo sa stranice sajta Marx21.
‘Pariz, volim te. Volim te zbog svih slobodnih i solidarnih ljudi koji u tebi žive. (Ljudi) koji se iz dana u dan bore za svoju slobodu, stoje rame uz rame jedni s drugima, razmenjuju pokrivače, prijateljstvo i solidarnost. Volim te zbog onih koji iz dana u dan dele svoje domove, ljubav i borbe – nezavisno od svoje nacionalnosti i toga imaju li papire ili ne.
Madam Idalgo, želeli biste da me odlikujete medaljom za moje akcije solidarnosti u Sredozemnom moru, jer, kako kažete, naše posade ‘svakodnevno rade na spasavanju migranata iz teških uslova’. U isto vreme, vaša policija krade pokrivače od ljudi koje vi primoravate da žive na ulici, dok razbijate proteste i kriminalizujete ljude koji se zalažu za prava migranata i tražilaca azila. Želite da mi date medalju za iste one akcije protiv kojih se borite unutar svojih zidina. Sigurna sam da nećete biti iznenađeni što odbijam ovu medalju.
Pariz, ja nisam humanitarka. Nisam tu da bih ‘pružala pomoć’. Solidarno stojim s tobom. Nama ne trebaju medalje. Ne trebaju nam vlasti da odlučuju ko je ‘heroj’, a ko ‘nelegalan’. Štaviše, nisu ni u poziciji da donesu takvu odluku, jer smo svi jednaki.
Ono što nam treba jesu slobode i prava. Vreme je da licemerna odličja nazovemo takvim i da popunimo prazninu društvenom pravdom. Vreme je da sve ordenje pretopimo u koplja revolucije! Papiri i domovi za sve! Sloboda kretanja i izbor stanovanja!’
Onaj tko samo misli o solidarnosti, a ne djeluje, nije stvarno solidaran – poruka je koju je Klemp uputila berlinskoj publici, pozvavši je na stvarnu solidarnost, koja može imati različite oblike. Ono što nas je najviše zaintrigiralo u ovom slučaju kriminaliziranja pomoći izbjeglicama i migrantima, koji sigurno nije prvi, a nažalost neće biti ni zadnji takav slučaj postupanja vlasti (ne samo u Italiji), jest inzistiranje Klemp na razlikovanju između humanitarizma i solidarnosti.
Ma koliko mi sada nekome pomagali, kao čovjeku u nevolji, mi u njemu gledamo ljudsko biće koje samo raspolaže pameću i sposobnošću da rješava probleme. Zato smo mi s njime solidarni, a ne zato što su to ‘očajnici’, ‘jadni crnci iz Afrike’
Poznata je i kritika filantropije koja ima dugu tradiciju, naročito na ljevici. Dovoljno je da se sjetimo Karla Marxa, Friedricha Nietzschea ili Oscara Wildea. Na nju podsjeća socijalni antropolog Dimitrios Theodossopoulos u radu o etičkim dilemama humanitarizma, na primjeru borbe protiv tzv. mjera štednje u Grčkoj. Jer postavlja se pitanje gdje stoji humanitarizam u procjepu između filantropije i solidarnosti. Je li bliži jednom ili drugom fenomenu? Trebamo li radikalno kritizirati svaki humanitarizam ili možda možemo uvesti razlikovanja u pojmu – za što se zalaže spomenuti autor Theodossopoulos?
Ocjenjivanje se kreće po linijama osnažuje li humanitarizam u nekom konkretnom slučaju solidarnost onih kojima je namijenjen ili ih, naprotiv, slabi. Ili, što je možda isto, rečeno drugim riječima: depolitizira li neki humanitarni rad aktere u njega uključene ili im daje priliku da, upravo suprotno, repolitiziraju svoje zahtjeve?
U slučaju grčke ekonomske i društvene krize, izazvane nametnutim mjerama štednje, teško da možemo osuđivati akcije samoorganizacije stanovništva, nekih grupa i nevladinih organizacija, poput kuhanja, dijeljenja hrane ili razmjene živežnih namjernica bez novca. Ili akcije volontera koji pružaju besplatnu medicinsku pomoć onima kojima je potrebna. Reći da njima samoorganizirano civilno društvo preuzima ulogu države, miješa se u stvari u koje može tek vatrogasno intervenirati, ali ih ne može dugoročno riješiti – sve to stoji. Stoji i da sve te aktivnosti mogu voditi izvjesnoj depolitizaciji krize jer miješaju uzroke (koje zaklanjaju i ne diraju) i posljedice (koje ističu i pokušavaju riješiti). Pa ipak nam ‘prirodno pravo’ govori kako je solidarno pomoći ljudima u nevolji. To što ponekad ‘dobrotvornu’ pomoć mogu vršiti i pripadnici klasa odgovornih za probleme zbog kojih je potreba za pomoću nastala, moralno komplicira, ali ne ukida stvar pozitivne potrebe. Grčki antropolog razumije argumentaciju, naročito nekih starijih komunista, da im se gadi pomisao na nekog pripadnika buržoazije čija žena posvećuje nekoliko sati dobrovoljnom humanitarnom radu, da bi se vratila u svoj dom i okolnosti te konzekvence svoga klasnog položaja, koje iz toga proizlaze.
Je li onda dakle humanitarizam isto što i filantropija? Ili današnjim rječnikom ‘dobrotvorstvo’ (charity), što nas toliko iritira u svim tim akcijama od ‘dobrotvornih koncerata’ do ‘prikupljanja pomoći’ za stradale? Nije to samo sumnja u moguće kriminalne aktivnosti organizatora – da neki novac ili roba neće nikada ugledati korisnika u ime kojeg su ubrani – već i osjećaj hipokrizije i nelagode u tom razmetanju onih koji mogu nad onima koji nisu u mogućnosti.
Jedan globalni NGO u polju novih tehnologija razvio je svoje zagovaranje solidarnosti, nauštrb svih drugih oblika pomoći, u mali manifest. Tamo pišu zašto ne vjeruju u dobrotvorstvo, a vjeruju u solidarnost. Jer prvi fenomen je vertikalan, dok je drugi horizontalan, cijeni dugu osobu i uči od nje. Dobrotvorstvo je nešto što pružaš onima ‘manje sretnima od nas’, ono time potvrđuje vjeru u hijerarhijski sistem, dinamiku moći koja dijeli ljude na ‘nas’ i ‘njih’ te time jača sistem opresije i ekonomske nejednakosti.
Ono što čini solidarnost – i u tome leži velika snaga privlačnosti istupa kapetanice Pije Klemp – jest poziv na promjenu. I to ne bilo kakvu. Već na promjenu sistema. Filozofija koja stoji iza toga je egalitarna, ona se poziva na ‘prirodnopravnu’ tradiciju u povijesti ljudskih prava koja brani ljudsko dostojanstvo, na one dokumente koji radikalno izjavljuju da se svi ljudi rađaju slobodnima i jednakima. Ma koliko mi sada nekome pomagali, kao čovjeku u nevolji, mi u njemu gledamo ljudsko biće koje samo raspolaže pameću i sposobnošću da rješava probleme. Zato smo mi s njime solidarni, a ne zato što su to ‘očajnici’, ‘jadni crnci iz Afrike’ ili da izaberemo neki drugi patronizirajući termin.
Spomenuti manifest, pozivajući se na autora Tima Wisea, pruža okvir od tri točke za razumijevanje razlike između solidarnosti i dobrotvorstva ili, starim rječnikom rečeno, filantropije. Napomenimo ovdje da iako mi kolokvijalno ne razlikujemo npr. dobrotvorni od humanitarnog koncerta, mi smo, po analogiji s engleskim, unijeli razlikovanje. Za nas charity (dobrotvorstvo, milostinja) nije isto što i humanitarianism (humanitarni rad).
1. Tko stvara problem? Dobrotvorstvo je često zasnovano na premisi da marginalizirani ljudi imaju neki deficit, ukratko da su dijelom samoskrivljeno upali u svoju nevolju. Ili još gore, da su više sile tako uredile društvo, da jedni imaju i mogu, a drugi nemaju i ne mogu, pa im, eto, možemo pomoći. Za razliku od toga, oni koji djeluju solidarno (primaoci i davaoci pomoći) znaju da su uvjeti nejednakosti u koje su gurnuti stvoreni od sistema i njegove dominantne kulture.
Ono što nam treba jesu slobode i prava. Vreme je da licemerna odličja nazovemo takvim i da popunimo prazninu društvenom pravdom. Vreme je da sve ordenje pretopimo u koplja revolucije! – iz pisma Pije Klemp gradonačelnici Pariza
2. Tko zna znanje? Dobrotvorni rad polazi od pretpostavke da onaj tko ga obavlja ima ekspertno znanje, pa može odlučiti što neka zajednica treba i kako joj to priuštiti. Solidarni rad, za razliku od toga, pretpostavlja da sama zajednica na koju se rad odnosi najbolje može odrediti svoje vlastite potrebe, kada i kako, koju uslugu i tko će pružiti.
3. Gdje leži odgovornost? Dobrotvorne akcije okreću odgovornost naglavačke, pa ispada da su samo organizatori dobrotvornih priredbi oni koji su odgovorni. A kako? Pa tako da oni odgovaraju samo sebi i svojim organizatorima. U akcijama solidarnosti uračunljivost je okrenuta populaciji kojoj se služi, ona treba odlučivati koristi li joj ili ne nečiji rad.
U okviru koji preferira solidarnost nad dobrotvornim radom mi spoznajemo svoju ekonomsku i socijalnu privilegiranost. Pia Klemp ističe svijest o tome što znači da je njemačka državljanka i u koliku je to prednost stavlja spram ljudi ‘bez papira’. Zato pismo i završava pozivom ‘papiri za sve’.
Očito je da u njenom radu o nekoj filantropiji ne može biti ni govora (filantropi su ‘ugledni članovi društva’, dok oni solidarni, vidimo, mogu zbog toga završiti na sudu). Po svom samorazumijevanju, ona nije ni humanitarka, iako smo pomoću grčkog antropologa Theodssopoulosa pokušali unijeti razlikovanje u taj termin. Pia Klemp je revolucionarka i iz tog horizonta potiče njena radikalna solidarnost. Ona nije moguća – u smislu da se dublje i šire dalje razvija – bez korjenite promjene društva. Otuda i njen poziv da medalje pretopimo u koplja revolucije.
Radikalna povijest ljudskih prava pozivala se i na pravo na pobunu protiv vlasti koja ne poštuje svoje zakone ili na drugi način kinji svoje građane. A u EU-u se trenutno događaju masovna kršenja ljudskih prava od strane institucija država iste te Unije, a sve u ime zaštite granica ‘tvrđave Evrope’ od migranata i prognanika.
Za razliku od toga, u jednoj revolucionarnoj tradiciji Klemp se, u svom berlinskom nastupu, poziva i na riječi antropologinje Margaret Mead: ‘Nikada ne sumnjaj u to da mala grupa odlučno predanih građana može promijeniti svijet. Uistinu, to je jedino što ga je ikada i mijenjalo.’ Solidarnost u spašavanju života ljudi na moru nije zločin. Da solidarnost znači prvenstveno čin, Klemp je izrazila riječima da se ona ne može samo misliti.
‘Kao solidarna osoba pozivam vas da budete solidarni. Da činite, u solidarnosti sa svim izbjeglicama i migrantima … s onima kojima prijete političkim sudskim progonima… Sve ove grozne stvari o kojima pričamo nečija su realnost i pitanje rizika, života ili smrti.’
Oni koji su razumjeli, a ne čine ništa, ništa nisu razumjeli. Ovo nije poziv na fetišiziranje aktivizma, na samoživi humanitarni rad po svaku cijenu. Uostalom, ne mogu svi nabaviti brod i spašavati ljude po Mediteranu. Toga je i Klemp svjesna. No puno je drugih načina na koje se može pomoći. Puno je načina na koje se može biti praktično solidaran. Možda je i pisanje, usprkos svemu, još uvijek jedan od njih?
