Dva štrajka, onaj zagrebačke Čistoće i onaj cjelokupnoga gradskog holdinga, nisu mogla biti u javnosti pojmljena više različito. Prvi je tek bio započeo, potrajao je par dana, a odlikovao ga je, između ostalog, relativno visok stupanj javne podrške. Drugi se na koncu nije ni zbio, iako se umalo nastavio na valu prvog, ali suprotstavljene strane u zadnji tren su postigle sporazum.
U utorak, dan kad je Zagreb stao s disanjem, na kocki je bila opća komunalna paraliza, i dežurni katastrofičari već su pisali scenarije lokalne postapokalipse. Ipak, moglo se u gradu osjetiti nezadovoljstvo stasalom drugom turom radničkih demonstranata. Ekspresno im je nalijepljena etiketa uhljeba, za razliku od manualnog radništva Čistoće, a primijećeni su odjednom i sindikati.
Nasuprot prvom štrajku, u kojem su sindikalisti više-manje pasivno sekundirali, sve oko drugog su pažljivo kontrolirali. Povjerenici iz njih gotovo 20 koji su tamo više ili manje aktivni, pokušavali su restrukturirati komunikaciju s upravom, zapravo ju vratiti na stare postavke. Ujedno je određenu mijenu doživio i odnos samih radnika s tim njihovim službenim te, što je presudno, reprezentativnim predstavništvima. Na stvari su tako procesi koji bi ubuduće mogli razdrmati i sredinu politički dozlaboga inertnu kao što je naša. Nema za to uspješnijeg otponca nego što je akcijsko dovođenje uobičajene podjele društvenih uloga u pitanje. U ovom slučaju, naime, to se dogodilo na barem četiri zasebne strane, a trebalo je samo da radnici malo odbiju posluh. Najprije su izvjesnu transformaciju doživjeli sami oni, glatko prešavši iz jednog agregatnog stanja u drugo, postajući subjekt. Osjetili su to itekako i sami, premda će ih nemalo zbuniti potonje angažiranje sindikata koje su prvotno bili jednostavno preskočili.
Posljedično, htjeli to sami ili ne, svoju poziciju su morali koliko-toliko preispitati sindikati, potom i gradska vlast. No zadržimo se još na radništvu, jer ono je u ovom ukupnom slučaju više nego zaslužilo pozornost, izborilo se za nju. Oko zaposlenih u Čistoći, na kamionima i ulici, nema više mnogo interpretacijskog sporenja, pripisana im je autentičnost. Svejedno, mora se znati da ostatak Zagrebačkog holdinga uključuje niz vezanih podružnica, ustanova i trgovačkih društava. I kad se oduzme nekoliko većih poduzeća koja ovdje nisu bila zahvaćena previranjima, poput Gradske plinare ili Vodoopskrbe i odvodnje, ostaje ih petnaestak. Među njima su razne vitalne metropolske adrese: Autobusni kolodvor, Gradska ljekarna, Tržnice Zagreb, Robni terminali, Gradska groblja, Zrinjevac, Zagrebačke ceste, itd. Fizički radnici, ako dio javnosti priznaje samo takve, u više njih čine nesumnjivu većinu. Pa i takvima bi tko mogao predbaciti da ih je do jednog zaposlio lično Milan Bandić, ali se s njima ne bi mijenjao nitko.
S druge strane, bitan udio lakših radnih mjesta u sastavnicama holdinga iziskuje natprosječno poznavanje grada, njegova življa, potreba i procesa. Kad pravednici ovih dana zagrme da bi sve to nagradili cipelom u guzicu i zamijenili npr. Nepalcima, razmislimo dvaput. Ne o Nepalcima, dok nas nije briga za njih i perverznu im sklonost da rade krvnički naporno, a maltene besplatno.
Nego o tome da osoba koja ne poznaje uličice po bregima sjeverno od Ilice, recimo, i kvartovske parkirne navade, ne bi mogla ni kamionom Čistoće upravljati. Kamoli da bi radila na šalteru kolodvora ili vodila plac bez znanja jezika, ljudi, fizičkih relacija. Da ostanemo bez manjeg dijela prononsiranih naših uhljeba, prvi bi za njima, zbog uzdrmane svoje komocije, zajecali oni koji ih se danas tako gordo odriču. O tome se dakle mora porazmisliti u momentu procjenjivanja dogovorenog paketa tzv. ustupaka radnicima holdinga. Inače se nameće utisak da su darivani neumjereno izdašno, a otimanjem od usta kreposnog zagrebačkog građanstva.
Nakon preliminarnog razgleda paketa izmjena u radnim pravima zaposlenika holdinga, uslijedilo je divljenje pojedinostima. Unutar tog aranžmana, skupljeg navodno 21 milijun eura godišnje, bez dijela za ZET, gradonačelnik je Tomislav Tomašević odobrio štošta. Nabrajaju se slasti i lasti, i viša osnovica, i koeficijenti, i dodatak, i božićnica, i uskrsnica, i regres, i još ponešto. No gradske su vlasti naspram tog izobilja jasno priznale da nema zainteresiranih i kvalificiranih radnika na tržištu koji bi pristali na manje. Usput su dodale da će se potrebna razlika novca u javnom rashodu osigurati i poskupljenjem usluga Zagrebačkog holdinga. Gro je političke napetosti tako prebačen na potez radništvo-javnost, ona šira, reprezentirana uglavnom najviđenijim medijima, samim tim dosta frizirano. Malo njih udostojilo se naznačiti da je kriza u holdingu generirana već nedostatkom sistematizacije radnih mjesta. Nije im smetalo kad je lani i bez takvog dokumenta iz toga gradskog poduzeća otpušteno približno 700 ljudi.
Primarno to nije tad zasmetalo ni gradskoj vlasti, ali ona je u međuvremenu prinuđena suočiti se s realnošću, nakon startne indignacije i nepopustljivosti. Sistematizaciju će sad valjda izraditi po skraćenom postupku, što će i upravljačima donijeti stanovito olakšanje. Do daljnjeg je otklonjena mogućnost privatizacije holdinga kojom se u jednom momentu također prijeteće uzmahnulo.
Vlast se zasad stabilizirala intervencijom u jeku krize, na tragu onoga što bi se moglo uzeti kao ljevici primjerenija javna politika. Nadati se da će im novostečeno ulično iskustvo pomoći u budućem lakšem sagledavanju društvenih i ekonomskih odnosa. Građanima ostaje nešto slično, da budu više stvarno to, pripadnici društva zainteresirani politički, ne jedino korisnici usluga tj. potrošači tj. akteri na tržištu. Radnici pak imaju pred sobom otvorenu ključnu enigmu međuovisnosti sa sindikatima, krajnje složenu i delikatnu. No danas je na nju svjetlo upereno jače nego ikad ranije, makar što se tiče užeg zagrebačkog gradskog konteksta.
Sve do spontanog štrajka u Čistoći, radništvo je u promicanju svog interesa u holdingu bilo u značajnoj mjeri imobilizirano. Raskošna množina sindikata više je smetala pritom, vodeći računa o svojim pozicijama, uvjetovanim pravnim okvirom koji napadno podsjeća na luđačku košulju. U biti su pacificirani, osuđeni na međusobnu konkurentnost, s malo dopuštenih instrumenata otpora. Sindikalni pregovarački odbor se u takvim okolnostima prije štrajka već bio poprilično otuđio, odrodio iz radništva koje zastupa. Čistoća je pomaknula sve iz učmalosti, dovela u pitanje bogomdani status posvećenika na obje strane hinjenog socijalnog dijaloga. Štrajkače je ostatak holdinga onih dana gledao s podozrenjem, e da bi se potom njihovom borbom poslužili svi, i neka su.
Trebat će jedni drugima, svi ti radnici i njihova sindikalna predstavništva, a trebat će im i suradnja na boljim osnovama. Sindikati umiju, ako ništa, prevoditi natezanje s vlastima na varljivi jezik sistema, nezaobilazan bar do momenta revolucionarne promjene. Budući da o njoj u ovom času i predmetu nema smisla govoriti, širi društveni savez u pritisku odozdo nema alternativu.
Nema smisla u toj vrevi obazirati se na toksičnu moralku liberala zluradih u evociranju ranije krotkosti istih radnika holdinga. Svijet nije zaleđen po medijskoj infografici stanja stvari, niti dolazeće generacije moraju čekati na odobrenja uglednih analitičara. Ne moraju uzimati u obzir ni tezu da su otpočetka u sukob upleteni opozicijski jalnuši i regionalni kraljevi otpada. Četiri strane u ovoj priči, gradska vlast i radnici holdinga i sindikalni predstavnici i građani Zagreba, ispisuju nove odnose. Potencijalna savezništva među njima postaju fluidnija, a to je svakako bolje od dosadašnje žabokrečine od tobožnjeg klasnog pakta.
