Epohalni poraz ljevice s početka devedesetih dobrim je dijelom zaslužen. Komunistička partija gotovo je pola stoljeća upravljala društvom i tako sudjelovala u proizvodnji vlastite smrti. Suočavanje s traumama jugoslavenske katastrofe za ljevicu je ključno ukoliko želi suoblikovati današnjicu. Zato događaji poput drugog Foruma za raspravu o izazovima i naslijeđu ljevice Korčula after Party (KaP), održanog od 20. do 22. rujna, imaju veliku važnost. Ne radi se o zatvorenim raspravama intelektualaca. Na ljetnoj školi sudjelovali jesu intelektualci, radnici u kulturi i novinari od Slovenije do Srbije, među njima i autor ovih redaka. No u korčulanskom ljetnom kinu sedamdesetak mještana nije svake večeri tek slušalo što im o jugoslavenskom naslijeđu i aktualnim izazovima europske ljevice govore gosti. Aktivno su učestvovali u raspravama na brojne teme, od neoliberalne Agende 2010 u Njemačkoj do Sirizinog neuspješnog pokušaja ‘socijaldemokracije u jednoj zemlji’. Okrenutost lokalnoj zajednici najveća je vrijednost KaP-a.
- Društveni je učinak što se Korčule tiče postignut. Kroz koju godinu formirat će se desetak mladih ljudi koji će aktivno sudjelovati na lijevoj sceni. To nije velik broj, ali jest solidna jezgra. Osim toga, volio bih da Korčula ponovno postane referentno mjesto za intelektualce, aktiviste i novinare s prostora Jugoslavije. Ne u smislu da bude strogo teorijska filozofska škola, ali htio bih da ovdašnje rasprave budu relevantne za ljevicu - priča jedan od pokretača KaP-a, povjesničar, publicist i predsjednik Nove ljevice Dragan Markovina.
Prvi dan ovogodišnjeg Foruma bio je posvećen postignućima i promašajima Komunističke partije Jugoslavije povodom njene stogodišnjice. Povjesničarka Branka Prpa istaknula je da su komunisti u nekoliko decenija nadoknadili zaostatak za svijetom koji se mjerio stoljećima. Nacionalisti, međutim, nisu pali s neba: velikim dijelom na vlast su došli zahvaljujući KPJ.
- Nekad avangardna partija, sa snažnim intelektualnim krilom, spremna na žrtve i na otvaranje novih prostora slobode, osamdesetih je godina završila kao birokratizirana struktura malograđanskih konformista koji su proizveli krizu i odveli zemlju u rat - kaže Markovina.
Drveni jezik tadašnjih partijskih rasprava podsjeća na današnji rječnik liberalnog kapitalizma, s projektima i poduzetničkim inkubatorima. U međuvremenu, fašizam maršira u Europi, a na to nitko nema odgovor, dodaje.
Traganju za rješenjima problema današnje slabosti ljevice te neuspjehu suočavanja s neoliberalizmom i desnim populizmom bio je posvećen treći dan KaP-a. Govorilo se o važnim knjigama Enza Traversa i Didiera Eribona, tražile su se paralele između Jugoslavije osamdesetih i Europske unije danas, poput toga da su lijeve stranke izdale radničku klasu, pa je ona utočište potražila u etničkom identitetu. No upozoravalo se i na razlike: hoće li EU doživjeti sudbinu Jugoslavije je autistično, tipično jugoslavensko i zapravo zlurado pitanje, rekao je Petar Milat. Toni Prug objašnjavao je što bi bili transformativni zahtjevi ljevice, primjerice izmještanje hrane, transporta i stanovanja s tržišta i osiguravanje njihove opće dostupnosti.
Niz je intrigantnih teza izrečeno u ta tri dana. Jurica Pavičić – koji je održao sadržajno predavanje o modernizaciji na primjeru jugoslavenske kinematografije – ustvrdio je da se ostavština Jugoslavije ogleda i u naslijeđenom kapitalu, kapitalu u doslovnom smislu. Ne radi se samo o bolnicama i školama. Deseci, ako ne i stotine tisuća ljudi danas preživljava iznajmljujući strancima stanove i kuće sagrađene tijekom socijalizma: još i danas glođemo naslijeđe KPJ. Na činjenicu da je u našoj neproizvodnoj privredi prostor glavni resurs za mešetarenje ukazale su Nataša Bodrožić i Lidija Butković Mićin, predstavljajući knjigu o arhitektonskom modernizmu usmjerenu na djela Živorada Jankovića, od splitskog Koteksa do prištinske dvorane Boro i Ramiz. Mitja Velikonja održao je nadahnuto predavanje o Balkanu kao avangardi Europe: imali smo propast industrije prije propasti industrijske paradigme, bratstvo i jedinstvo propalo je prije propasti multikulturalizma, u Jugoslaviji se ‘dogodio narod’ mnogo prije europskog uspona desnog populizma. Davor Konjikušić – koji je predstavljao svoju knjigu o partizanskoj fotografiji – podsjetio je da je gotovo sva emancipacija na ovim prostorima posljedica jugoslavenskog socijalističkog projekta.
Emocionalno je bilo gledati dijelove serije ‘Borderland Soundtrack’ novosadske novinarke i redateljice Brankice Drašković. Serija inspirirana knjigom pokojnog Ante Perkovića ‘Sedma republika’ bavi se rokerima i pankerima koji su pružali otpor ratu, a u njoj sudjeluju deseci muzičara i intelektualaca, poput Predraga Lucića ili Vladimira Arsenijevića. On u seriji izriče nešto zanimljivo: poklonici novog vala po dolasku u vojsku otkrili bi da je njihov avangardni svijet tek enklava unutar društvene većine, koja njeguje sasvim druge vrijednosti. Možda je i to dokaz o neuspjehu jugoslavenske modernizacije? O toj modernizaciji govorila je historičarka Radina Vučetić, postavivši godinu 1969. kao lakmus-papir za cjelinu jugoslavenskog iskustva. Godina je to filmova ‘Neretva’ Veljka Bulajića i ‘Zaseda’ Živojina Pavlovića, kreće jugoslavensko izdanje ‘Playboya’, umjetnost buja i još se čuju avangardni zahtjevi studenata. Paralelno dolazi do nacionalističkih talasa u Hrvatskoj i u Srbiji, a uskoro i do povratka autoritarizmu, koji je možda presudno pokopao zemlju.
Upečatljiv je bio nastup beogradskog kazališnog režisera Zlatka Pakovića. On je kroz primjere iz klasičnih drama upozorio na fundamentalne probleme današnje Europe, poput nesposobnosti da prihvati izbjeglice. Podsjetio je i na atenskog zakonodavca Solona koji je zabranio dužničko ropstvo i propisao otpis dugova. Danas ispadate smiješni ako govorite o udruženom radu, udruženi zločinački poduhvat gotovo je jedini preostali oblik udruživanja, rekao je Paković.
Je li Jugoslavija bila država južnih Slavena ili zametak internacionalne Balkanske federacije, identitet ili emancipacija, utopija ili kontradikcija? Kako nadvladati fantomsku bol i završiti s nostalgijom? Što ta zemlja uopće znači mlađima od tridesetak godina? I što može doprinijeti KaP?
- Korčula after Party je radosna vest o neuništivom životu jugoslovenske kulture, koja je, pre i posle svega, kultura otpora: otpora imperijalizmu, klerikalizmu, nacionalizmu, fašizmu, staljinizmu i kapitalizmu. Sva druga, konjunkturna nastojanja u svim takozvanim nacionalnim kulturama Južnih Slovena nisu vektori u kulturi, nego pulsirajuće kružnice čiji se rep hrani sopstvenim glavama. Korčula after Party preživela je neprogoniva reč etike i estetike otpora. Najzad, živa ideja jugoslovenskog društva koje se opire državotvornosti - kaže za Novosti Paković.
Jednom kada se odradi suočavanje s traumama, na tapeti će se neizbježno naći problemi današnje organizacije ljevice. Stoga će, kaže Markovina, naredne godine Forum biti posvećen upravo pitanju koje pouke izvući iz organiziranja u prošlosti – i kakve modele zahtijeva budućnost, u kojoj je bojište čitav kontinent. Korčulanska škola je dio u osnovi političkog projekta promjene društva. Njeni dosezi možda djeluju skromno, rasprave kao da ponekad prije svega izražavaju frustracije, jalovost i nemoć ljevice, a publika jest većim dijelom starije dobi. Međutim, kao što je za Novosti rekla Bodrožić, o ovakvim manifestacijama treba promišljati strateški.
- Afirmirati lijevu misao u javnom prostoru te otvoreno i bez straha govoriti i o jugoslavenskoj prošlosti izuzetno je važno, i zapravo subverzivno. U ponekim gradovima to će sigurno ići teže. No ljevica bi u svakom dalmatinskom gradu trebala pokazati fizičku prisutnost na trgovima, u kinima i ostalim prostorima. To je velika vrijednost i Fališa u Šibeniku i ovog okupljanja u Korčuli - kaže kustosica i kulturna radnica, inače odrasla u Trogiru.
Afirmirati ljevicu, zauzeti prostor, poslužiti kao katalizator progresivnih gibanja u lokalnoj zajednici i umrežiti intelektualce, osmisliti model organiziranja te utjecati na društvo: ciljevi nisu nimalo beznačajni. Zadaci jesu grozomorno teški, no ako isključimo eskapizam, rezignaciju i cinizam, drugog puta nema. Korčulanska škola na njemu je neophodna postaja.
