Na parlamentarnim izborima koji su prošlog tjedna održani u Škotskoj ponovno je pobijedila separatistička Škotska nacionalna stranka (SNP) koja je na vlasti već 14 godina, pri čemu je ovog puta osvojila rekordnih 64 od 129 zastupničkih mjesta. Nedostajalo joj je samo jedno za osvajanje većine, no s obzirom na to da su osam mjesta osvojili i Zeleni, koji se također zalažu za ponovno održavanje referenduma o odcjepljenju od Velike Britanije, prilično je izvjesno da će se taj referendum ponovno i dogoditi.
Blok za neovisnost Škotske sada ima najveću ikada većinu u tamošnjem parlamentu, a ukoliko se u iduće tri godine održi uspješan referendum, škotska premijerka Nicola Sturgeon mogla bi postati i prva liderica neovisne Škotske u posljednjih tristo godina.
Na izborima su jednak broj mjesta zadržali konzervativci (31), Liberalni demokrati osvojili su samo četiri fotelje, dok Laburisti s 22 mjesta imaju najmanji broj zastupnika otkad je 1998. ozakonjena devolucija odnosno osnivanje škotskog parlamenta. Za razliku od SNP-a i Zelenih, ostale stranke vodile su kampanje koje su se otvoreno ili šifrirano temeljile na protivljenju još jednom referendumu o neovisnosti, a ovi rezultati mogli bi se opisati kao dramatični kada ih se usporedi s onima kakve su ove dvije stranke ostvarivale ranije. Laburisti su, primjerice, u industrijskim dijelovima Škotske na svakim izborima između 1922. i 2010. osvajali od trećine do polovine glasova, dok danas zajedno s liberalima ne mogu osvojiti ni 30 posto glasova.
Kao što znamo, EU i SAD su bili protiv škotske nezavisnosti 2014., a nije jasno ni po kojoj bi osnovi u EU-u prihvatili nezavisnu Škotsku, ali ne i Kataloniju – kaže Vladimir Unkovski-Korica
Drugim riječima, SNP je u Škotskoj uspostavio apsolutnu dominaciju temeljenu na inicijativi za odcjepljenje od Velike Britanije, a za objašnjenje konteksta u kojemu se dogodio taj rekordni uspjeh upitali smo Vladimira Unkovskog-Koricu, predavača na Školi društvenih i političkih nauka Sveučilišta u Glasgowu. U kratkom pregledu suvremenog škotskog nacionalizma on nam je rekao da se njegovi korijeni nalaze u imperijalnom, a posljedično i ekonomskom opadanju britanskog carstva, no i da je SNP, iako osnovan u međuratnom periodu, uglavnom tavorio na marginama političke scene, dobrim dijelom i zato što su mu britanski laburisti išli niz dlaku, pa se i devolucija dogodila za vladavine laburističkog premijera Tonyja Blaira.
No "dugi niz laburističkih neuspjeha u popravljanju položaja radništva u Škotskoj otvorio je vrata SNP-u", dodaje Unkovski-Korica, jednako kao i protivljenje škotskih nacionalista stacioniranju nuklearnog oružja na tlu Škotske i američko-britanskoj vojnoj intervenciji u Iraku 2003. Na vlast su došli 2007., u godini kada je počela svjetska ekonomska kriza, kaže on, a nedugo zatim konzervativci su nakon 13 godina u opoziciji preuzeli vlast od laburista i krenuli s provođenjem brutalne politike štednje.
- SNP tada uspijeva da se predstavi kao humana alternativa, a argument da je Škotska naprosto drugačija zemlja i da je demokratsko pravo da o njenoj budućnosti odlučuje narod koji tamo živi postaje sve jači. Zato Škotska traži i 2014. dobiva pravo na, doduše neuspješan, referendum o nezavisnosti. Međutim, 45 posto ljudi glasa za nezavisnost i ostaje u velikoj mjeri vezan za SNP. Slijedi serija izbora i referenduma na kojima Škoti glasaju drugačije od ostalih dijelova Britanije, a možda je simbolički najznačajniji referendum o izlasku iz EU-a 2016., kada je Škotska glasala za ostanak, ali je 2020. morala izaći s ostatkom Britanije. Nakon što je na britanskim izborima 2019. desnica dobila još barem pet godina na vlasti, razlika u politici između Londona i Edinburgha iznova se dramatično primjećuje po izbijanju pandemije koronavirusa, jer je stopa smrtnosti u Škotskoj manja nego u Engleskoj. Na koncu, pred ovogodišnje izbore London je najavio porast plaća u zdravstvenom sektoru od samo jedan posto, a Edinburgh četiri, pa nije iznenađujuće da je SNP odnio odlučujuću pobjedu na izborima - govori Unkovski-Korica.
Vladimir Unkovski-Korica (Foto: Davor Konjikušić)
Za novije uspjehe SNP-a svakako je zaslužna i predsjednica te stranke i premijerka Škotske Nicola Sturgeon, koja je na tim funkcijama već šest i pol godina i koja uživa golemu podršku unatoč tome što su, kako u nedavno objavljenom njezinom portretu piše The Atlantic, škotske statistike prilično loše u pitanjima kao što su stopa smrtnosti od droge, pad pismenosti i velika razlika između školskih uspjeha bogate i siromašne djece. Osim toga, protivnici Nicoli Sturgeon prigovaraju i što joj je muž izvršni predsjednik stranke i što je svoga mentora i prethodnika Alexa Salmonda branila od optužbi za seksizam nakon što su počele pristizati formalne pritužbe na njegovo ponašanje. Salmondu je na koncu, u škotskoj verziji #Metoo pokreta, suđeno za trinaest točaka seksualnog napada na čak devet žena, no oslobođen je svih optužbi, nakon čega je svoju učenicu i nasljednicu Sturgeon optužio da je vršila pritisak na pravosudne institucije i policiju kako bi ga uklonila s čela stranke. Ipak, taj skandal evidentno nije naškodio ni SNP-u ni Nicoli Sturgeon: u anketama koje su se provodile u vrijeme neovisne istrage o Salmondovom slučaju dvostruko više birača vjerovalo je da je ona ta koja je govorila istinu. Budući da je četrnaest godina na vlasti bez prave opozicije, kritičari smatraju i da je SNP zapao u svojevrsnu eho komoru do koje ne dopiru kritike te da se, unatoč feminističkoj reputaciji i činjenici da joj većinu kabineta čine žene, i ona, jednako kao što to rade muškarci na vlasti, okružila poslušnicama.
Kada je u pitanju politički sadržaj SNP-a, Unkovski-Korica napominje da ta stranka, kao i svaki nacionalni pokret, okuplja veoma različite birače te da je stranka počeka s "dominantnim desnim krilom, na čelu s bivšim konzervativcima, zbog čega su partiju šaljivo nazivali 'torijevcima u kariranom suknu'".
- Doduše, njihov je uzlet ranih 2000-ih pod Alexom Salmondom svakako bio pod lijevim krilom koje je razumjelo da su neke socijaldemokratske reforme važne kako bi se preotelo glasačko tijelo laburista i kako bi SNP postao privlačna dugoročna alternativa konzervativcima. Međutim, nakon preotimanja hegemonije nad radničkom klasom od laburista, SNP polako skreće udesno od 2014., kada stranku preuzima Nicola Sturgeon. Najjasniji simbol tog zaokreta je nacrt programa za neovisnu Škotsku iz 2018. u kojem se predviđa dugoročno korištenje britanske funte kao valute, prihvaćanje evropskih pravila o budžetskim deficitima i plaćanje britanskog nacionalnog duga. Taj desni zaokret dijelom je izraz želje SNP-a da se dijelovi vladajućih elita koji su profitirali na račun britanske imperije privuku ideji nezavisnosti i samom SNP-u. Nestanak Škotske socijalističke partije s političke scene i dugogodišnja privrženost laburista neoliberalizmu i Ujedinjenom Kraljevstvu omogućili su SNP-u da za sada održava nešto što se može shvatiti kao višeklasni savez, što doduše ne može trajati zauvijek, ali mu tenzija s Londonom može produžavati život - kaže Unkovski-Korica.
Nicola Sturgeon novi zahtjev za referendum o neovisnosti podnijela je još 2019., nakon što je SNP na britanskim parlamentarnim izborima osvojio čak 48 od 59 mjesta rezerviranih za Škotsku. Tada je obećala da će se referendum održati do 2023. i da će, ako bude uspješan, zatražiti i ponovni ulazak Škotske u EU, jer je na onome o Brexitu čak 62 posto Škota glasalo za ostanak.
Britanski premijer Boris Johnson na pobjedu SNP-a reagirao je izjavom da se treba fokusirati na koronakrizu i da sada nije vrijeme za diskusiju o još jednom škotskom referendumu, no jednako tako nije ga ni eksplicitno odbacio jer bi time samo išao na ruku škotskim nacionalistima. Poučena katalonskim iskustvom referenduma o odcjepljenju, koji je ugušen u krvi i represiji, Nicola Sturgeon se dosad suzdržavala od unilateralnih poteza, pa se pretpostavlja da će tako nastaviti i ubuduće, prebacujući odgovornost na London da referendum blokira sudskim putem i jačajući usput legitimitet toga zahtjeva narodnom podrškom.
Unkovski-Korica napominje da su vlasti u Londonu sve donedavno izjavljivale da neće dozvoliti novi referendum, no i da bi se to moglo promijeniti nakon recentne pobjede stranaka za nezavisnost.
- Vladajući krugovi u SNP-u uplašeni su da se ne ponovi nešto nalik španjolskom gušenju katalonskog pokušaja, zbog čega žele pridobiti SAD i EU te uvjeriti domaći krupni kapital da nezavisnost po njih nije opasna. No, kao što znamo, EU i SAD bili su protiv škotske nezavisnosti 2014., a nije jasno ni po kojoj bi osnovi u EU-u prihvatili nezavisnu Škotsku, ali ne i Kataloniju - kaže Unkovski-Korica i dodaje da je vrlo vjerojatno da će konzervativci u Londonu pokušati odgađati referendum tako da načelno prihvate da Škotska na njega ima pravo, ali pod uvjetima koji su i njima prihvatljivi.
On smatra da će SNP vrlo teško dobiti referendum po svojoj volji, jer on otvara niz pitanja koja će zahtijevati ustupke i Londonu i Washingtonu i Bruxellesu i koja sežu od preseljenja britanske nuklearne flote iz škotskih voda, preko prihvaćanja fiskalnih pravila EU-a, pa do eventualne granice neovisne Škotske s Velikom Britanijom, koja joj je najveći ekonomski partner i u kojoj živi mnogo Škota. Za kraj, naš sugovornik podsjeća da SNP nije jedini koji se bori za neovisnost Škotske, već da to isto beskompromisno traži i pokret All Under One Banner, koji je 2019. na ulice izveo stotinjak tisuća ljudi bez ikakvog učešća SNP-a.
- Velik dio ljudi koji su bili kritični prema Nicoli Sturgeon i koji su na internim partijskim izborima prije dvije godine skoro preuzeli stranku, pred ove izbore izašli su iz SNP-a. To je gotovo cijelo lijevo krilo. Pridružili su se novoj stranci Alexa Salmonda Alba koja je, doduše, na ovim izborima krahirala. Nejasno je hoće li u narednom periodu izrasti neka ljevija opcija, ali je jasno da će, ako se to ne dogodi makar na nivou pokreta koji se bori i za nezavisnost i protiv neoliberalizma, neoliberalni karakter SNP-a samo jačati nauštrb cilja nezavisne Škotske - zaključuje Unkovski-Korica.
