Novosti

Kultura

Simon Bogojević Narath: Ilirsko nasljeđe mogu prisvojiti svi južnoslavenski narodi

Uvjeren sam da Albanci imaju potpuno pravo na prisvajanje ilirskog identiteta i nasljeđa, no paradoks je da takvo pravo imaju i svi južnoslavenski narodi, pa i Hrvati. Povijest na ovim prostorima zapetljano je klupko, no dovoljno je reći da Ivekovićev "Dolazak Hrvata na Jadran" ima veze s Hrvatima i činjenicama koliko i "Gospodar prstenova" ili "Igra prijestolja", kaže redatelj u povodu igranog debija

Large bogojevic narath igor kralj

(foto Igor Kralj/PIXSELL)

Ljubitelji filmske umjetnosti već dugo znaju za Simona Bogojevića Naratha, ponajprije zahvaljujući njegovim animirano-eksperimentalnim naslovima među kojima su "Morana", "Levijatan", "Plasticat", "Bardo Thodol" i Hand of the master". Ove jeseni na kino repertoaru bio je i njegov prvi dugometražni igrani film "Illyricvm".

Kako ste došli na ideju za film o Rimljanima i Ilirima i koliko je ona dugo sazrijevala?

I u svojim prijašnjim filmovima doticao sam se povijesnih tema na ovaj ili onaj način. Propitkivanje našeg grupnog identiteta i čačkanje po dostupnoj arheološkoj i povijesnoj literaturi dovelo je do umnožavanja cijelog spektra novih pitanja, na koja je "Illyricvm" audiovizualni prijedlog odgovora. Osim toga, kao i sve ostale male i nemoćne kulture, izloženi smo i postupno asimilirani u moćne i velike. To je prirodan proces, uobičajen u povijesti. U popularnoj kulturi posebno znamo više o nordijskoj mitologiji, Vikinzima, Germanima, Keltima, Rimljanima i ostalima nego o našim Ilirima, o kojima dosad nije postojao nijedan igrani dugometražni film. Takav kuriozitet nam puno govori i o odnosu nas samih prema vlastitom povijesnom, kulturnom i identitetskom nasljeđu. Tako da je "Illyricvm" uza sve i pokušaj otpora spomenutom stanju. Pripreme za snimanje trajale su dugo, što zbog kompleksnosti teme, što zbog budžetnih problema, što zbog pandemije, no važno je da smo ipak uspjeli napraviti prvi film o Ilirima, na čemu zahvaljujem cijeloj ekipi koja je na njemu radila.

Koliko se i po čemu, osim po temi, "Illyricvm" razlikuje od serije "Barbari" u kojoj Rimljani govore latinski, a Germani svoj jezik?

Razlikuje se po namjeri, po razlogu zašto je snimljen, po metodi rada i po budžetu, naravno. U formalnom i izvedbenom smislu "Illyricvmom" sam pokušao sam sebi odgovoriti na pitanja što bih, koga bih i kako bih ja to nešto vidio i čuo da se nekim slučajem nađem 37. godine pr. n. e. negdje na Velebitu, bez poznanika, bez prevoditelja, bez mobitela. Da li bih išta razumio i shvatio? Postavite sebe u tu situaciju i spontano ćete, zdravorazumski, otključati kod za čitanje ovog filma. Takav pristup rezultirao je svjesnim restrikcijama koje sam si u redateljskom smislu postavio, nevezanima za budžet kojim smo raspolagali. "Illyricvm" je koncipiran kao "dokumentaristički" audiovizualni vremeplov, ne kao fantasy ili akcijska drama. Nema snimki dronovima, jer ne možemo letjeti, nismo ptice. Nema prateće glazbe, samo šumovi prirode. Kamera je uvijek pozicionirana u nekom biomehaničkom ljudskom spektru. Nismo koristili ni far ni kran, kao ni dodatnu rasvjetu, osim u nekoliko noćnih scena. Nema akcijskih, herojskih mačevalačkih koreografija u slow motionu i sličnog, jer pravo borbeno mačevanje uopće ne izgleda onako kako smo navikli vidjeti u holivudskim filmovima. Nema ni zapetljane priče, ni junačkog heroja, ni komplicirane fabule, sve je prilično šturo i jednostavno. I sporo. Nema ni dociranja ni pojašnjavanja ni objašnjavanja, kao ni niza filmskih postupaka na koje je široka publika navikla i koje očekuje. Pa čega onda ima, pitate se. Ima tragikomične poezije, ali znanstveno utemeljene. Korištenje arhaičnih jezika u kinematografiji nije ni novost ni specifikum "Barbara" ili "Illyricvma". Primjera je mnogo i nema ih smisla ovdje navoditi. Akademik Ranko Matasović, ekspert za indoeuropske jezike, osmislio je "ilirski" znanstvenom metodologijom, pa je taj njegov konstrukt jezik kojim Iliri u filmu govore. Latinski u filmu postavile su Iva Bidjin i Petra Matović.

Povijesti ne možemo uteći

Koliko se film zasniva na historiji, a koliko na mitovima, odnosno dosad neprovjerenim tvrdnjama da su Albanci potomci Ilira, što je jedna od teza modernog albanskog nacionalizma?

"Illyricvm" je koncipiran kao "dokumentaristički" audiovizualni vremeplov, ne kao fantasy ili akcijska drama. Nema snimki dronovima, jer ne možemo letjeti, nismo ptice. Nema prateće glazbe, samo šumovi prirode

Tema antičkih Ilira prekompleksna je za samo jedan igrani film i o njoj ne mogu govoriti iz pozicije znanstvenika jer to nisam. Međutim, na "Illyricvmu" je radila multidisciplinarna ekipa eksperata u svojim poljima, kao što su arheologija, povijest, antropologija, etnologija, lingvistika i etnomuzikologija. To znači da smo komadiće naše audiovizualne, filmske slagalice sastavljali znanstvenom metodom, gradeći na postojećim povijesnim činjenicama. Filmska slika koju smo dobili i mene je iznenadila, bilo je očito da se neće uklapati u domaće, pa čak ni regionalne povijesne bajke ili nacionalne mitske narative. Ako neku hipotezu podržavaju svježi podaci genetike, arheologije i lingvistike, onda smo prisiljeni uzeti je u ozbiljno razmatranje i promijeniti paradigmu i vlastiti stav, sviđalo se to nama ili ne. To je jedina ispravna metoda u znanosti, pa i životu. Primjerice, arheogenetika često uspješno ruši mnoge identitetsko-nacionalne mitove, pri čemu treba razlikovati genetiku od jezika i kulture koji su naslijeđeni. Ukratko, uvjeren sam da Albanci imaju potpuno pravo na prisvajanje ilirskog identiteta i nasljeđa, no paradoks je da takvo pravo imaju i svi južnoslavenski narodi, pa i Hrvati, i to u potpuno jednakoj mjeri. Povijest na ovim prostorima zapetljano je klupko, no mislim da je dovoljno reći da primjerice znamenita slika Otona Ivekovića "Dolazak Hrvata na Jadran", zapravo onodobnih migranata koji nedopušteno prelaze onodobne granice, a koja u domaćem imaginariju predstavlja identitetski simbol, ima veze s Hrvatima i povijesnim činjenicama koliko i "Gospodar prstenova" ili "Igra prijestolja".

Zašto ste se kao autor animiranih filmova, u većoj ili manjoj mjeri eksperimentalnih, odlučili za igrani film i da li je i "Illyricvm" u nekom smislu za vas bio eksperimentalan?

Kinematografiju doživljavam kao jedan jezik, unatoč nizu stilskih ili rodovskih varijanti. I to s jače izraženim sličnostima nego razlikama, a "Illyricvm" je planiran i izveden kao vrlo običan, staromodan igrani film.

Jeste li se za historijsku tematiku ovog filma odlučili i zbog svoje fasciniranosti historijom i pomalo fantazijom?

Dominantan stav da je povijest nešto mrtvo, daleko i neaktivno je samozavaravajuća fatamorgana. Dovoljno je da popratite aktualni lokalni ili globalni politički, kulturni ili društveni kontekst pa ćete vrlo lako pronaći jasne tragove povijesnih uzročno-posljedičnih veza ili nesporazuma. Povijest je itekako aktivna u sadašnjosti. Iako je podložna interpretacijama, to nimalo ne umanjuje njenu funkcionalnost i mehaniku koju itekako osjećamo na svojim kožama ili u svojim životima i to baš sada, u ovom trenutku. Prirodno, sadašnjost je istovremeno neka buduća povijest, tako da od povijesti ne možemo uteći. Dok to zaista dubinski ne osvijestimo, mislit ćemo da su svemir i svijet nastali našim rođenjem i zbog nas, što je notorna, narcisoidna bedastoća.

Na setu "Illyricvma" (Foto: Jasenko Rasol)

Koliko ste zadovoljni interesom medija i publike u kinima i kakav će biti daljnji život vašeg filma?

Načelno sam prilično indiferentan prema "medijskom interesu" za išta, tako da to ne znam komentirati. S obzirom na tip filma kakav je "Illyricvm", interes publike je nadmašio moja očekivanja, ne zato što su bila skromna, nego zato što znam kakav film smo proizveli. Ono što me veseli jest da je film odlično prihvatila ona vrsta publike koja meni osobno imponira, no s druge strane postoji i publika koja ga strastveno ne voli. I to je OK. Besmisleno je predviđati život filma jednom kada je završen, pa se time i ne bavim, ali mogu reći da je u "Illyricvmov" metodološki i izvedbeni koncept ugrađen plan da kvalitetno ostari, ne samo zato što je u izvedbenom smislu "naftalinski". Ono što ga može spotaknuti je neko novo arheološko, znanstveno otkriće koje će demantirati ili kompromitirati u njemu iznesene identitetske, narativne, lingvističke ili povijesne teze. Vidjet ćemo da li će tako i biti.

Sprženi mozgovi

U okolnostima u kojima umjetnici u ovoj državi žive i stvaraju, proizvesti bilo kakav film ravno je čudu. Svi hrvatski filmski radnici za mene su heroji

Kako komentirate ovogodišnju hrvatsku filmsku ofenzivu, odnosno niz debitantskih i dobrim dijelom nagrađivanih filmova, uz solidan odziv publike?

U okolnostima u kojima umjetnici u ovoj državi žive i stvaraju, proizvesti bilo kakav film ravno je čudu. U to ne vjeruju samo oni koji gledaju filmove isključivo u multipleksima i koji o proizvodnji filma ne znaju ništa. Takvima volim reći da uzmu kameru i snime bilo kakav film ako mogu. Svi hrvatski filmski radnici za mene su heroji. Jako mi je drago zbog uspjeha svih ovogodišnjih debitantskih i nedebitantskih filmova i ne sramim se reći da sam ponosan na sve kolege redatelje i filmske ekipe.

Svojevremeno ste napravili animirani film "Daj mi kino" vezan za očuvanje kina Europa. Ono već nekoliko godina ne radi, iako neki dio njegove funkcije preuzimaju Kinoteka i Tuškanac. Nadate li se ponovnom uskrsnuću Europe?

Filmić koji spominjete kratki je promo spot rađen na poticaj Diane Nenadić iz Hrvatskog filmskog saveza, a bio je dio kampanje za očuvanje kina Europa. Nadam se da će to kino uskoro ponovno proraditi i to sa svojom pravom funkcijom.

Kolika je potreba da se kulturno-umjetnički događaji osim u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku održavaju i u drugim, manjim gradovima?

To nije potreba nego obaveza svih nas koji spadamo u "kulturni sektor".

Predavali ste na umjetničkim, odnosno likovnim akademijama u Zagrebu, Rijeci i Splitu, a sada predajete na odsjeku Medijskog dizajna pri Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Što možemo očekivati od sadašnjih studenata? Koliko su oni zainteresirani za filmske žanrove, a koliko za eksperimentalni film? Pitamo jer ste jedan od pokretača festivala eksperimentalnih filmova 25FPS.

Ne svi, ali najveći broj današnjih studenata je izgleda od početka života konstantno izložen isključivo medijskim, filmskim, ponekad čak i "kulturnim" sadržajima koji su ili intelektualno potkapacitirani ili eskapističko-infantilni. Uz malobrojne sretne izuzetke, mlađe generacije izuzetno su uspješno lobotomizirane igricama, internetom i preobiljem odviše lako dostupnih informacija pa je zgodan paradoks da o umjetnostima općenito, pa tako i kinematografiji, nemaju pojma. Zbog posljedičnog drastičnog nedostatka kritičkog ili općenito analitičkog promišljanja, teško da nose ikakav kulturološki ili društveni potencijal. Volio bih da griješim, ali ja ga zaista ne vidim. Puno je sprženih mozgova naokolo, da ne kažem "mozaka". Takva situacija je prilično zanimljiva, ali i morbidna. Smatram da to više nije moguće promijeniti osim utjecati na pojedince na nekakvoj mikroskali. 25FPS još uvijek smatram najfilmskijim, pa čak i najprestižnijim filmskim festivalom u regiji. No konstantno promjenjiv, možda i evoluirajući tehnološko-znanstveni kontekst u stanju je mutirati, pridodavati ili uklanjati terminološke kategorizacije na koje smo navikli i kojih se često držimo kao pijani plota, a u umjetnostima posebno. Eksperimentalni film je jedna takva kategorizacija, isto kao i animirani film. S obzirom na strelovit razvoj AI-ja, odnosno umjetne inteligencije i algoritama za obradu slike i zvuka, mislim da nas čeka još mnogo, mnogo tektonskih promjena, i filmskih i medijskih i društvenih. Na globalnoj ravni možda čak i jedna konfuzna distopija, ali zabavna.

Što u filmskim smislu u Hrvatskoj možemo očekivati od 2023. godine?

To bi trebalo priupitati delfsko proročište.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više