Darren Aronofsky u svojim je filmovima uvijek bio zainteresiran za izvanredne likove, ili u najmanju ruku za likove u izvanrednim situacijama. Sukladno tome uvijek je angažirao jake glumačke osobnosti, izlažući ih nerijetko ekstremnim uvjetima. Dovoljno je spomenuti Jareda Letoa i Jennifer Connelly u "Rekvijemu za snove", Mickeyja Rourkea u "Hrvaču", Natalie Portman u "Crnom labudu" i Jennifer Lawrence u "Majci!". Njegov novi film "Kit" nije izuzetak – u središtu je abnormalno pretili, jedva pokretni online nastavnik koji se u teškom psihofizičkom stanju našao traumatiziran samoubojstvom ljubavnog partnera. Razlika u odnosu na prethodne režiserove radove, ne računajući ultraniskobudžetni prvijenac "Pi", jest da ovaj put na poziciji glavnog glumca nije ime velikog kalibra nego nekadašnja zvjezdica trivijalnih pustolovno-akcijskih hitova i romantičnih komedija, Brendan Fraser. No bez obzira na reputaciju, njegov izbor pokazao se punim pogotkom, Aronofsky je Fraseru dao priliku za ulogu života i ovaj je tu priliku odlično iskoristio (nije se morao enormno udebljati, ali je morao nositi vrlo tešku "opremu" koja je "glumila" debljinu), prometnuvši se u najbolji sastojak donekle intrigantnog, ali u cjelini ne naročito uspjelog ostvarenja.
Temeljen na istoimenom nagrađivanom dramskom predlošku Samuela D. Huntera, "Kit" svoje kazališno porijeklo ne skriva. Gotovo u cijelosti smješten u kuću naslovnog lika, s karakterima koji ga takoreći po štafetnom principu posjećuju, film posve odiše dramskom strukturom i logikom koje relativno fluidna režija ublažava, ali ne dokida. Hunterov tekst (dramatičar je i scenarist filma) nastavlja se na slavnu tradiciju psihološkog realizma američkog teatra, pokušavajući slijediti velike orijentire u rasponu od Eugena O'Neilla i Tennesseeja Williamsa do Edwarda Albeeja, drugim riječima u središte staviti nelaskavu ljudsku egzistenciju predočenu kroz oštre i bespoštedne psihičke sukobe protagonista. Zapravo, u ovom slučaju, glavni lik Charlie ne upušta se u eksplozivne rasprave nego s velikom strpljivošću podnosi nesmiljene ispade svoje 17-godišnje kćeri Ellie (polukorektna –poluškolska izvedba Sadie Sink) koja se u njegov život vraća nakon punih osam godina i s kojom se želi pomiriti prije skorašnje vjerojatne smrti. No tinejdžerica koristi očevu grižnju savjesti zbog napuštanja nje i majke radi mladog ljubavnika kako bi demonstrirala egoistični utilitarizam i generalni prezir prema ljudskom rodu. Njezina egocentričnost i mizantropija isprva su predstavljene kao tipični izraz adolescentskog revolta, no njihova neočekivana dosljednost s vremenom filmu daju intrigantnu notu, da bi se sve na kraju vratilo na početne i očekivane postavke tvrdog stereotipa – Ellie je ipak u osnovi dobra duša i stalo joj je do oca, a njihova završna "duhovna sinteza" u simboličkom ključu svojom ultrapatetikom dostojna je Spielberga. Osim odnosa oca i kćeri kao središnjeg, uspostavljaju se i relacije između Charlieja i njegove njegovateljice te, kako će se pokazati, sestre pokojnog mu dečka, Liz (Hong Chau u najboljoj sporednoj roli filma), te Charlieja i mladog misionara (solidni Ty Simkins), a tu je i kratka ali kvalitetna scena između Charlieja i bivše mu supruge (uvjerljiv nastup iskusne Samanthe Morton). Velika je poruka filma da je iskrenost najvažnija, kako u međuljudskim odnosima tako i u iskazima o doživljaju umjetničkih djela, i ta pretenciozna sklonost "mudrostima" Aronofskog, nekadašnjeg heroja američkog nezavisnog filma, također povezuje s paradigmatskim Holivuđaninom Spielbergom. Naposljetku, ono što nakon sveg tog koketiranja s ozbiljnim filmovanjem ostaje neupitnom kvalitetom "Kita" jest Brendan Fraser i njegova razgaljujuće blaga izvedba dobronamjernog čovjeka sklonog krivim odlukama. Ako osvoji Oscara, bit će to posve zasluženo.
