Sead Đulić jedan je od najaktivnijih članova bosanskohercegovačke teatarske zajednice, sa ogromnim iskustvom prikupljenim tijekom pedeset godina umjetničkog djelovanja. Jedan je od osnivača Mostarskog teatra mladih i njegov dugogodišnji umjetnički rukovodilac. Režirao je preko 70 predstava, vodio radionice i učestvovao na brojnim teatarskim konferencijama širom svijeta, dobitnik je mnoštva nagrada za najbolje predstave, režiju, scenski pokret, kolektivnu igru, istraživački proces, scenski dizajn, umjetničko-pedagoški rad itd. Predstava ‘Uspavanka za Mladenku’, koju je prošle godine postavio na daske Mostarskog teatra mladih, a koja govori o zločinu Armije BiH nad civilima hrvatske nacionalnosti u Grabovici kod Mostara, ne prestaje uznemiravati duhove u Mostaru.
Teatar je na premijeri ‘Uspavanke za Mladenku’ bio pun do posljednjeg mjesta, a publika je nakon predstave ostala nijema. Mnogi nisu mogli suzdržati suze
Navršilo se 26 godina od zločina nad hrvatskim civilima u Grabovici, koji su u rujnu 1993. počinili pripadnici postrojbe ‘Crni labudovi’ Armije BiH, kada su na okrutan način usmrtili 33 civila, među kojima i četverogodišnju Mladenku Zadro. Vaša predstava ‘Uspavanka za Mladenku’ govori o tom događaju, a vi ste u vrijeme tog zločina bili oficir Armije BiH u Mostaru. Kada ste i kako saznali za Grabovicu?
Pitanje Grabovice muči me od septembra 1993., kada se zločin desio. Stjecajem okolnosti, zahvaljujući oficirskoj poziciji koju sam tada obnašao u Armiji BiH, preko zapovjednika našeg 4. korpusa Arifa Pašalića već sutradan sam imao, doduše nepreciznu, informaciju da je u Grabovici počinjen zločin nad civilima. Tada smo znali vrlo malo, a između ostalog i to da su zločin počinili ljudi koji nisu bili u našoj zoni odgovornosti. Nismo znali tačno ko je to bio, osim da su bili iz Sarajeva i da su krenuli ka Mostaru. Tada je komandant Pašalić bez razmišljanja pozvao komandanta vojne policije, kojem je zapovjedio da postavi liniju u Salakovcu te da tu grupu zaustavi i vrati natrag u Sarajevo, po cijenu da moraju pucati na njih. Kriminalci i razbojnici nama ne trebaju, ovdje imamo svojih problema, rekao je. Od tada do danas me to muči, jer su oni koji su to počinili nosili istu uniformu kao i ja i hiljade drugih, časnih ljudi. Položili su istu zakletvu kao i mi. Muči me i zato što je život u Mostaru opterećen time – to visi nad gradom kao opomena i kao nešto što narušava odnose.
Slučaj još nije zaključen
Predstava je u produkciji Mostarskog teatra mladih prvi put odigrana prošle godine, a do sada je doživjela 25 izvođenja. Kako je tekao proces njenog nastanka?
Približavala se 25. godišnjica zločina, pa sam svojim mladim glumcima iz Mostarskog teatra mladih rekao kako bismo trebali uraditi nešto tim povodom. Iskren da budem, neki od njih nisu znali ni gdje je to selo Grabovica, a kamoli da su čuli šta se tamo desilo prije nego što su mnogi od njih i rođeni. Tada sam im rekao da krenu istraživati – da pitaju starije i da čitaju sve što o tome pronađu – pa da se onda vrate, da o tome razgovaramo, bez ikakvog opterećenja. Taj proces je trajao mjesecima, dok se nismo konačno okupili, da među sobom podijelimo sve što smo o tome naučili. Tada smo raspravljali hoćemo li uopće raditi predstavu ili ne. Razmatrali smo kakvi problemi i posljedice mogu nastati iz toga, imajući u vidu da je politička situacija u Mostaru izuzetno bremenita. Tih sedam mladih ljudi, koji čine okosnicu ovog ansambla, kazali su da hoćemo i moramo to uraditi. Tada smo i objavili da ćemo raditi predstavu o Grabovici, jer nam je bilo stalo da opipamo bilo grada, zanimalo nas je kako će naša najbliža okolina reagirati. Na naše veliko iznenađenje, nismo čuli nikakvih ozbiljnijih primjedbi, osim nekih anonimnih komentara na lokalnim portalima koji su se svodili na konstatacije tipa: ‘A šta su oni nama radili’, ‘Kada ćete raditi predstave o Vranici, Dretelju…’, na što se nismo pretjerano obazirali. S druge strane, bilo je dosta ozbiljnih ljudi iz politike, društvenog života, koji su nam govorili kako to trebamo napraviti, ali su nas upozoravali da trebamo biti oprezni. Tako smo počeli raditi na predstavi. U samom procesu prikupljanja građe shvatili smo da imamo dovoljno dobrog materijala i da bi bio grijeh to ne prikazati.
Kako su članovi vašeg ansambla, za koje ste rekli da nisu ranije bili upoznati sa detaljima o zločinu u Grabovici, reagirali nakon što su saznali za činjenice o njemu?
Najprije su bili šokirani. Nisu mogli vjerovati da se tako nešto uopće moglo dogoditi, a onda i da za dvadeset i više godina nisu ništa čuli o nečemu što se dogodilo takoreći nadomak grada. Prije dvije godine prvi put se desilo da jedna delegacija, koja nije imala hrvatski predznak, ode i položi cvijeće na spomen-obilježje u Grabovici. To je bila delegacija mostarskog SDP-a. Ali generalno, u javnom prostoru taj se zločin uglavnom prešućuje. Nas su često pitali kada ćemo uraditi predstavu o Vranici, na što sam uvijek odgovarao da bi Hrvatsko narodno kazalište iz Mostara to trebalo uraditi, jer mislim da bi svako trebao i morao pomesti ispred svojih vrata. Samo tako zajedničko dvorište može biti čisto. Nije problem da ja uradim predstavu o Vranici, Heliodromu ili Ahmićima, ali to ne bi imalo isto značenje i težinu kao kada bi to uradilo neko hrvatsko kazalište.
Da li bi Njemačka bila to što jeste da nakon Drugog svjetskog rata nije zabranjen rad partije koja ga je pokrenula? Partije koje su kreirale i vodile rat devedesetih, pa čak i ljudi koji su stajali iza svega toga, nakon rata su navodno počeli graditi mir. I evo, grade ga do danas
Kako je protekla premijera predstave u Mostaru i kakav je njen život nakon toga?
Teatar je bio pun do posljednjeg mjesta, a publika je ostala nijema nakon predstave. Mnogi nisu mogli suzdržati suze. Nakon prvih nekoliko izvedbi, odlučili smo na predstavu pozvati članove porodica žrtava. Na našu veliku radost, oni su taj poziv prihvatili, pa smo ‘Uspavanku’ odigrali specijalno za njih i njihove goste, među kojima su bili i predstavnici svećenstva, kao i kantonalne HVIDRA-e, koji su nam se redom zahvaljivali nakon predstave, nazivajući glumce anđelima. Tada smo odlučili da odigramo predstavu i u samoj Grabovici, na koju ćemo pozvati osobe iz javnog života, diplomatskog kora itd., sa idejom da zajedno izvršimo pritisak na pravosudne organe da na ovaj zločin jednom za svagda stave tačku. Zbog tog zločina su osuđena petorica izravnih počinitelja, ali njima je suđeno za ubistva, a ne za ratni zločin. To znači da slučaj još nije zaključen. Postoji komandna odgovornost. Neko je izdao naredbu da se to uradi, i to se mora znati.
Predstava još nije odigrana u Sarajevu, ali jest u drugim gradovima, pa čak i van BiH. Gdje ste je sve izvodili?
Igrali smo u Mostaru, i još je igramo ovdje. Pored toga, igrali smo u Banjoj Luci i još nekoliko drugih gradova. Igrali smo i u Kotoru, u Crnoj Gori. Bilo je nekih poziva za Sarajevo, ali još uvijek nismo ništa konkretno dogovorili, time prije što smo se nadali da će predstava biti prikazana u okviru MESS-ovog programa ‘Modul memorije’. Nažalost, to se još nije dogodilo. Nama je cilj da pokušamo predstavu odigrati pred što više ljudi, u nadi da ćemo proizvesti osjećaj katarze, a da i druge potaknemo da se na ovakav ili sličan način oslobode naslijeđa ratnih zločina, koje nas sve zajedno opterećuje. Mi u Mostaru nemamo veliku dvoranu, ali me svejedno raduje što su sve izvedbe uvijek pred punom salom. To me uvijek raduje, a naročito što među publikom vidim dosta onih koji inače ne dolaze na druge predstave, odnosno ne prate redovno naš repertoar. To mi sve govori da predstava budi interesovanje, kao i da građani polako grade svijest o samoj temi. Javljaju nam se srednje škole, udruge studenata i slično, i generalno mislim da smo sa ‘Uspavankom’ pokrenuli neke stvari u Mostaru o kojima ja sanjam preko 20 godina.
Sve suze su jednako slane
Na prostoru bivše Jugoslavije nema puno autora koji se na ovakav način suočavaju sa zločinima koje su počinili pripadnici njihove nacionalnosti. Primarni narativ kulture sjećanja svodi se na oplakivanje vlastitih žrtava, uz minimiziranje i zanemarivanje drugih. Zašto?
Zato i jesmo, dvadeset i kusur godina nakon rata, tu gdje jesmo. Stalno ponavljam: sve suze su jednako slane. Svaka majka je jednako plakala. Nemamo pravo na šutnju. Meni je jasno da u nekim sredinama i pod nekim okolnostima nije lako govoriti o zločinima ‘svojih’. Bude tu prijetnji, pritisaka, opstrukcija, i nije se lako izboriti sa tim stvarima. Nas i danas sugrađani i sugrađanke znaju pitati otkud nam toliko hrabrosti, jer osjećaju da se to što radimo može negativno tumačiti. Mi uvijek zajednički odgovaramo: Zar je hrabrost biti čovjek? Hoćemo da kažemo da, ako mislimo mijenjati odnose u Bosni i Hercegovini, moramo podnijeti određene žrtve. Devedeset peta je bila davno. Ako bismo povukli paralelu sa Drugim svjetskim ratom, onda bismo ovo naše vrijeme morali porediti sa krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina u Jugoslaviji. Tih godina, osim o nekim praznicima, rat više nije bio primaran u javnom diskursu. Za razliku od tih vremena, mi danas još uvijek pričamo o ratu, kao da je jučer završio. Naprosto, živimo kulturu rata. Mislim da je to zato što imamo vlast kojoj to odgovara. Jer da smo se oslobodili ovoga što nas opterećuje, ne bismo birali istu vlast već četvrt stoljeća. Šta mislite, da li bi Njemačka bila to što jeste da nakon Drugog svjetskog rata nije zabranjen rad partije koja ga je pokrenula? To je ista stvar. Partije koje su kreirale i vodile rat devedesetih, pa čak i ljudi koji su stajali iza svega toga, nakon rata su navodno počeli graditi mir. I evo, grade ga do danas. Mi ne gradimo kulturu mira. Imamo škole u kojima historija prestaje sa početkom Drugog svjetskog rata, što ostavlja sjajan manevarski prostor da se zločinci iz tog rata prikažu kao heroji ili čak antifašisti, dok se dobri momci prikazuju kao loši. Na tome se gradi narativ rata iz devedesetih.
Kako uopće ići naprijed u društvu u kojem je promocija fašista i fašizma skoro pa institucionalizirana? Mostar je tu drastičan, ali nimalo usamljen primjer, čije ulice u jednom dijelu zvanično nose ime viđenijih zločinaca iz ustaškog pokreta, okorjelih fašista i sl.
To je sistem. I moram naglasiti da Mostar u tome nije jedini. Treba samo vidjeti kakav je odnos prema spomenicima NOB-a, ne samo u Mostaru nego i drugdje, pa i u Sarajevu. Imamo problem kontinuirane zamjene teza: stalno proizvodimo neke legende, heroje, koji to u suštini nisu, a zanemarujemo istinske junake. Svijest o značaju antifašizma postoji, ali se oko izbora nekako izgubi i onda se nanovo vraćamo u začarani krug. Ovako to treba posmatrati: izlaznost na našim izborima je uvijek pedesetak posto. Kada se to podijeli na četiri-pet najjačih stranaka, ispada da se ovdje vlada sa 15 do 17 posto osvojenih glasova. Da ne spominjem izborni inženjering, otvorene krađe glasova, strah itd. U takvom odnosu snaga ne može se naprijed.
