Godina 2023. trebala bi biti velika za turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Te godine bit će proslavljena stota obljetnica osnivanja turske republike, a aktualni predsjednik, njegova postignuća i rekordno duga vladavina trebaju biti glavne zvijezde proslave. Stota obljetnica uspostave republike trebala bi i simbolički označiti definitivnu demontažu kemalizma kao državne ideologije, a utemeljitelj republike Mustafa Kemal sačuvao bi svoje mjesto u muzeju turske povijesti. Njegovo mjesto u sadašnjosti i političkom imaginariju poodavno je zauzeo Erdoğan.
U lipnju 2023. trebaju se održati i predsjednički i parlamentarni izbori, a to je već nešto što bi se Erdoğanu moglo manje svidjeti. Šest opozicijskih stranaka – Republikanska narodna stranka, Dobra stranka, Stranka budućnosti, Stranka demokracije i napretka, Demokratska stranka i Stranka sreće – planira zajednički izaći na izbore, dokinuti Erdoğanovu vladavinu, ali i promijeniti politički sistem koji je aktualni predsjednik uveo. Dakle, reformirati ustavnu reformu kojom je uveden predsjednički, takorekuć autokratski sistem, umjesto dotadašnjeg parlamentarnog. Ujedinjena opozicija namjerava vratiti ustavni kotač, ponovno uvesti parlamentarnu demokraciju, demokratizirati zemlju i (pr)očistiti je od korupcije. Metoda je isprobana, ne nužno i uspješna: ujediniti opoziciju kako bi se srušio omraženi autokrat s demokratskim legitimitetom. Nedavno je isprobana u Češkoj, na žalost premijera Andreja Babiša. Nešto slično, ali uz mnogo veće okrupnjavanje opozicije priprema se u Mađarskoj gdje će Péter Márki-Zay pokušati pobijediti Viktora Orbána. Do izbora je još dvadesetak mjeseci i mnogo toga se može promijeniti, ali neke okolnosti ne idu na ruku Erdoğanu. Prema istraživanjima javnog mnijenja turskom predsjedniku se sprema izborni poraz. Na ruku mu ne ide ni ekonomska kriza, slabljene valute, optužbe za korupciju. Kada nekome ankete ne idu u prilog, onda su ankete krive, pa je Erdoğan zaključio da su lažne. Široku koaliciju trebao bi predvoditi predsjednik kemalističke Republikanske narodne stranke Kemal Kılıçdaroğlu i možda je on slaba karika ujedinjene opozicije. Sljedeće će godine napuniti 74, a u karijeri je zabilježio brojne teške poraze od Erdoğana. U ujedinjenoj opoziciji nije Demokratska narodna stranka, najsnažnija stranka Kurda u Turskoj, što je sasvim očekivano. Uvlačenjem kurdske stranke koalicija bi otvorila svoj bok za napade vladajuće Stranke pravde i razvoja. U koaliciji nisu ni manje stranke ljevice.
Unutarnjepolitička galvanizacija lako se postiže vanjskopolitičkom konfrontacijom. Turski predsjednik zaprijetio je izgonom deset veleposlanika, među njima američkog, francuskog i njemačkog, a zato što su javno zatražili oslobađanje opozicijskog aktivista i mecene Osmana Kavale koji je u zatvoru već više od četiri godine i kojemu ni odluka Europskog suda za ljudska prava da ga se pusti nije pomogla. Nakon naglog zaoštravanja, stanje se smirilo, a ambasadori su svečano obećali da će se ubuduće držati Bečke konvencije i da se neće miješati u unutarnje stvari Turske. Kurdi i izvan Turske, primjerice u Siriji, su također uvijek pogodna meta režima. Ankara razmatra mogućnost vojne akcije kojoj bi cilj bio Tel Rifat, grad u Siriji pod kurdskom kontrolom iz kojeg se napadaju dijelovi Sirije pod kontrolom proturskih snaga. Tko hoće ratovati u Siriji mora za dopuštenje pitati Moskvu, a ona još nije spremna dati zeleno svjetlo za novu tursku protukurdsku akciju u toj zemlji.
