Problemi povratnika na Baniju i Kordun nisu uvijek samo obnova, struja i voda, niti mirovina ili socijala. Puno je toga što mnoge od njih tišti, a što novac i krov nad glavom ne mogu riješiti. Slučajan susret s vremešnom Ljubicom Polovinom iz Dragotine, sela desetak kilometara udaljenog od Gline, otkriva nam još jednu, počesto zanemarenu i mnogima posve nevažnu dimenziju življenja u brdovitim i zabačenim krajevima: osamljenost i strah od nemoći koja dolazi s protokom vremena.
Takav nespokoj kod mnogih uzima maha, pa su brojni povratnici koji sve manje razmišljaju o svakodnevnim problemima kojima moraju doskočiti s crkavicom kakvu primaju, a sve više o odrasloj djeci rasutoj po bijelom svijetu, koja eventualno, ako uzmognu, obiđu roditelje i rodni kraj jednom godišnje, pa se opet vraćaju svojim životima i egzistencijama… a oni ostaju posve sami, čuvati kuće koje nitko ne želi kupiti, sa sve manje snage nositi se sa svime što svaki dan život neumitno nameće i strahovati pred krajem koji će kad-tad doći.
- Vidiš, sinko, imam lijep bunar s odličnom vodom, imam struju, kućerak mi je obnovljen, primam mirovinu od pokojnog muža koja za ovdašnje prilike i nije baš mala, još mogu raditi po bašti i nacijepati drva, ali sve bih se toga odrekla da imam s kime divaniti. To mi najgore pada. Svi tako, kao i ti, dođu jednom u tri mjeseca na sat ili dva pa odu, a ja još nisam pravo sjela i započela razgovarati: dok skuham kavu i natočim zeru rakije, oni se već dižu i ‘ajde zdravo - pojadala nam se osamljena starica.
Ljubičin suprug Milan umro je prije šest godina. Negdje u Kanadi živi joj sin Slavko koji se godinama ne javlja, pa malo toga o njemu danas znade. Živi sama dan po dan, željna ljudi, druženja i razgovora. Premda u gradskim i općinskim službama postoje osobe zadužene za rješavanje raznovrsnih ljudskih problema - od popravaka i osuvremenjivanja kuća u kojima žive do dobivanja mirovina, invalidnina i socijalne pomoći - malo je onih sposobnih kroz drugačiju prizmu sagledati živote starijih osoba, posebice usamljenih, pa im pomoći i na kakav drugi način, ne samo novcem ili paketom tjestenine i riže.
- Sve je krenulo naopako kad mi je umro muž. Sin koji je već bio u Kanadi prestao se javljati i ništa o njemu ne znam, pa sam zabrinuta. Svaki dan gledam njegovu sliku. Imam i sliku mog Milana na konju. Volio je konje i uvijek je jahao. Bio je naočit i jak muškarac, radio je kao šumar, ali zla ga je bolest odnijela. Od tada sam sama i žalosna. Nemam kome ni kavu skuhati, jedva čekam da netko naleti, pa da bar malo porazgovaramo. Kad odlaze, ponudim im da sa sobom ponesu malo krumpira ili voća, pa sve polako stavljam u vrećicu ne bi li što dulje ostali - priča nam Ljubica.
Kako nevolja obično ne dolazi sama, tako i nju svakoga dana muči još jedan velik problem, odnosno posljedice davnog i ne pretjerano važnog događaja. Njezin susjed, naime, još nije zaboravio da je Slavko, tada još školarac, prije kojih pedesetak godina istukao njegova sina, pa joj i danas nastoji zagorčati zamalo svaki dan ionako tegobnog života: nagoni krave u njezin vrt i čini joj svakojaku drugu štetu, a Ljubica sve to šutke trpi. Druge joj možda po tom pitanju i nema, jer je policiju više puta obavijestila o bezrazložnom uznemiravanju koje doživljava, no na prijavama je sve stalo. Svaka je službena reakcija izostala, pa će komšijsko koškanje i dalje samo dodatno podebljavati njezinu staračku i osamljeničku tugu.
Možda se sin Slavko ipak javi iz Kanade ako na bespućima interneta pronađe ovaj članak o svojoj staroj majci.
