7.

Takav manjak ‘plemenske’ sentimentalnosti, izostanak obvezujućeg ‘suosjećanja’ prema ‘svojima’, odlučnost da se razum nadredi emocijama, pogotovo ako su ove proizvedene u ideološkom inkubatoru i usvajane kroz kolektivne rituale, bio je razlog što su Srđi Popoviću etikete ‘nacionalnog izdajnika’ kačene bez prestanka, a u bjednijim izvedbama taj se postupak obavlja i posthumno. U vrijeme nastajanja ovoga teksta, primjerice, Vladeta Janković – koji nam ovdje služi tek za ilustraciju – osjetio je potrebu javno se obračunati s mrtvim znancem, objašnjavajući u jednom intervjuu zbog čega se s njim ‘zauvek razišao’, i na taj način, s glogovim kolcem u ruci, osnažiti svoj nacionalni kredibilitet: ‘Presudno je bilo što mi je jednom – ali baš tim rečima – rekao, i ponovio, da bi za Srbe jedini lek bio da dožive potpun vojni poraz i kapitulaciju. Tako nešto nikad nisam mogao da razumem. Iako ovo nije jednostavno reći, uvek mi se nekako činilo da Srđa Popović zapravo nije voleo svoj narod.’ (Vreme, 2014.) Novinarka potom pita: ‘Mogu li se, profesore, narodi voljeti ili mrzjeti?’, a nekropolemičar spremno odgovara: ‘Mislio sam na osećaj pripadnosti, na osećanje tradicije, što Srđa nije imao.’

Popović je dobar dio svog života potrošio objašnjavajući logiku kojom isuviše često od ‘osećaja pripadnosti’ i imperativa da se ‘voli svoj narod’ dolazi do grandioznih zlodjela, onu muklu tranziciju kroz koju se uljuđeni građani, obuzeti emotivnošću koju inducira nacionalizam, pretvaraju u vladete jankoviće. Istine radi, međutim, treba reći da on razmišljanja o nuždi ‘vojnog poraza’ – ne ‘Srba’, nego srpske vojne i političke mašinerije! – nije čuvao za privatne razgovore sa svojim znancima, nego ih je iznosio javno, i to u više navrata, pa je dosta bizarno koristiti tobožnju indiskreciju kao predložak za postmortalni linč.

Na primjer: ‘Mislim da je patriotski danas želeti vojni poraz u Bosni jer bi on značio i kraj zločina, i politički poraz Miloševića, i nadu za katarzu i preokret, i suđenje ratnim zločincima, i kraj kolektivnih krivica koje samo rađaju revanšizme i reprodukuju nasilje.’ (Borba, 1993.) Ili, u istom intervjuu: ‘Milošević nema nikakav drugi program osim ratnog, a u tom programu ga podržavaju gotovo sve stranke. (…) On će biti poražen kada njegov nacionalni program bude poražen, a pošto ga on ostvaruje silom, biće i pobeđen silom.’ Ili: ‘Najveći patriotski zadatak u Srbiji je da se spozna istina, ne samo onaj deo slavne istorije kojim se Srbi ponose, već puna istina – o porazima, klanjima, užasima koje su Srbi počinili. (…) Iz tog ludila nas, kao i Nemce, može izvući samo jedan nedvosmislen poraz.’ (Monitor, 1995.)

Upravo Jankovićev sitnopiljarski manevar, ta tragikomična potreba da se u zonu indiskretno otkrivene intime (pod firmom, valjda, rasvjetljavanja mračne tajne) vrati nešto što je heretik permanentno javno izlagao, na svoj način svjedoči o tome da je Srđa Popović bio mnogo neugodniji tip izdajnika nego što bi se plemenski orijentirani intelektualci, promotori i kontrolori svete zadaće da se ‘voli svoj narod’ usudili prevaliti preko usta: dakle racionalni, a ne nacionalni.

8.

Socijalna, politička i intelektualna izolacija koja odatle proizlazi ukazala se u najdrastičnijem izdanju početkom rujna 1993., u jeku opsade Sarajeva, kada je Popović, tada emigrant u New Yorku, zajedno sa stotinjak poznatih svjetskih intelektualaca potpisao otvoreno pismo američkom predsjedniku Clintonu u kojem se traži da zapadne zemlje vojno interveniraju protiv srbijanskog agresora u Bosni. U Srbiji je to dočekano sa zgražanjem i gotovo jednodušnom optužbom za ‘otvoreno stavljanje na stranu neprijatelja’. Desetak dana kasnije u intervjuu Borbi (pod karakterističnim naslovom ‘Opet bih potpisao!’) počinitelj najvećeg nacionalnog grijeha bez kolebanja je odbio napade: ‘Nisam imao nikakvog problema što je pismo, kako kažete, ‘usmereno samo prema srpskoj strani’, a ja bih rekao, prema Miloševiću, Karadžiću i, pre svega, Mladiću, što za mene nije isto, jer njih smatram za ratne zločince, dok je srpski narod nemoćan i ‘kriv’ jedino što je izmanipulisan.’

U polemici koja je uslijedila na stranicama rezerviranim za pisma čitatelja, međutim, dodatno je problematizirana uloga ‘naroda’, ali i smisao onoga što se naziva ‘pripadništvom’. Čitateljica Borbe (Jelica Milosavljević Teslić) – kojoj je Popović odlučio odgovoriti jer je smatrao da je njeno otvoreno pismo ‘iskreno, pošteno i pametno’, da ‘izaziva poštovanje i pokreće prava pitanja’ – u povišenoj temperaturi piše kako ne može razumjeti to što se advokatovo ime našlo među potpisnicima: ‘Jer, Vi g. Popoviću, tražite bombardovanje sopstvene zemlje. Kakva god da je (a takva je kakvu ste je opisali) – Vaša je!’ Baš zato jer je godinama ‘s pažnjom i poštovanjem’ pratila ono što je advokat govorio i činio: ‘Mogu da razumem Vašu ogorčenost (malo je reći da sam i sama ogorčena), ali ne mogu da razumem Vašu mržnju.’

‘Da li ste pisali otvoreno pismo Miloševiću kada su njegovi avioni bombardovali muslimanske civile, decu, žene i starce?’ uzvratio je Popović. ‘Zašto ste nesreću rezervisali za druge? Da li zato što je u pitanju ‘naša zemlja – kakva god da je’?’ No, u najzanimljivijem dijelu svoga odgovora on izravnije nego prije potencira kolektivnu odgovornost, a onda i onu vlastitu, proizašlu iz činjenice (u drugim prilikama za njega bagatelnog) nacionalnog ‘pripadništva’:

‘Razgovaram često sa Beogradom i čujem taj isti ton: ja nisam ni o čemu odlučivao, ja nisam ni za šta odgovoran, ja se u to nisam mešao, ja sam glasao protiv toga, ja sam se samo zezao. Ja, za razliku, mislim da sam kriv, da sam odgovoran, da smo krivi i odgovorni zato što Srbima danas vladaju ljudi koji u naše ime čine zločine.’ A zatim: ‘To se zove istorijska krivica – i pokušaj da bilo ko sebe lično iz te krivice ‘ispiše’ je neodgovoran i nemoralan, dok ne uspemo da krivicu iz sebe izlučimo. Nije mi bilo stalo da ističem da sam Srbin, dok Srbi nisu ogrezli u zločin. Sada od toga, na žalost, nema izvlačenja.’

Ipak, prije nego odvjetnika (odjednom deklariranog Srbina!) olako svrstamo u tabor patriota, skloni smo ovaj i slične njegove istupe tumačiti kao još jedan – makar posredno izazvani – čin subverzije: kao pokušaj da se razori i delegitimira široko prihvaćeno izjednačavanje između patriotizma i poslušnosti, odnosno između ‘pripadnosti’ i (s jedne strane) nacionalizma koji od tog fatuma gradi kult, te (s druge strane) oportunizma koji mu se podčinjava. Tek je u tom ključu moguće sagledati puni učinak blasfemičnih apela, poput onog da je ‘patriotski danas želeti vojni poraz u Bosni’. Advokatu nacionalnost postaje važna u trenutku kada – zbog nje – osjeća krivnju i stid, naime kada etnički usud postaje etička obaveza.

Od presudne nam je važnosti naglasiti tu razliku: Popovića, kada je na djelu vladavina zla, u ‘osećaj pripadnosti’ gura odgovornost – potreba da se tome zlu svom snagom suprotstavi, tim više jer ono nastupa u ime kolektiviteta – dok je kod onih koji ga optužuju za izdaju ‘pripadnost’ osnovna figura preko koje se artikulira suučesništvo ili (samo)abolicija. Budući da je ta figura kolektivna, u kardinalnim je situacijama od nevelikog značaja hoće li ona biti upražnjavana aktivno (kao kod Jankovića) ili uz patetičnu nemoć (kako kod čitateljice Borbe), jer magnetsko polje ‘nacionalne ugroženosti’ tada proizvodi efekt da se svi bespogovorno upisuju u sortu branitelja i goniča.

Preveliki je broj nekadašnjih Jugoslavena bio hrvav ili srbav ispod kože. No taj potkožni proces nije bio tek kolanje prikrivenog etnosa, tajni plemenski sok koji od pamtivijeka cirkulira narodnim venama, već, znatno više od toga, nagon za odanošću neupitnome političkom autoritetu, žudnja za likom patrijarhalnog oca koji će igrati ulogu ovlaštenog katalizatora

Kod advokata, međutim, ‘pripadnost’ je – paradoksalno – pratilja krajnjeg izraza individualnosti; njega ‘osećaj pripadnosti’ dohvaća u momentu kada uspostavlja najveću moguću distancu prema zbijenoj političkoj masi. (U intervjuu Borbi: ‘Ja mislim svojom glavom i nisu me ‘sludeli’ onda, a neće ni sada.’ U odgovoru čitateljici: ‘Ja postupam po svojoj savesti, drugi kako hoće i kako mogu.’) Ako je to patriotizam, njegov je primarni cilj potkopati uvriježene oblike manipulacije ‘državnom emocijom’, a u konačnici i dokinuti domoljubne kriterije, jer proizlazi iz sokratovske geste, s nonkonformističkim pojedincem kao ishodištem svih lojalnosti (jer će takav, kao što znamo, ‘radije biti u zavadi s cijelim svijetom nego sa samim sobom’).

Srđa Popović je vjerovao da Jugoslavija – unutar koje su, uzgred budi rečeno, ‘pripadnosti’ bile raspodijeljene tako da ni jedna od njih ne predstavlja većinu – može biti poželjan okvir za približavanje takvom idealu: ne, naravno, ona koju je ideološki uniformirala komunistička partija, a još manje ona pod čijim se imenom organiziralo srpsko nacionalno buđenje, već Jugoslavija kao demokratska mogućnost, nikad ozbiljno razmotrena utopijska (a to će reći pokretačka) perspektiva koja je – baš zato što se nudila kao jedini racionalan izbor – u složnome preventivnom maršu pretvorena u prah i pepeo. Ukoliko odvjetnikovo borbeno nacionalno deklariranje donekle banaliziramo i svedemo na jednostavnu poruku prkosa – na primjer: ‘Ja i meni slični možemo predstavljati uzorne profile Srba, a ne vi i slični vama!’ – ukoliko ga, dakle, u njegovu antagonističkom aspektu razumijemo kao neprihvaćanje monopola nad srpstvom, ta se poruka u još većoj mjeri odnosi na one koji su, sa zločinačkim namjerama, monopolizirali jugoslavenstvo.

9.

Odatle Popovićeva fokusiranost na slučaj otmice. Moglo bi se reći da je njegovo jugoslavensko opredjeljenje zapravo najsnažnije došlo do izražaja u demaskiranju Miloševićeva ‘jugoslavenstva’. On je još od osamdesetih tvrdio kako Miloševićev nacionalizam ima jugoslavensku ambalažu, a monoetnički sadržaj. Zbog čega je srpskome političkom vođi uzurpacija ipak pošla za rukom, druga je priča, izvan dometa ovoga teksta.

Trebalo bi vjerojatno poći od toga da je preveliki broj nekadašnjih Jugoslavena bio hrvav ili srbav ispod kože. No taj potkožni proces nije bio tek kolanje prikrivenog etnosa, tajni plemenski sok koji od pamtivijeka cirkulira narodnim venama, nego, znatno više od toga, nagon za odanošću neupitnom političkom autoritetu, žudnja za likom patrijarhalnog oca koji će igrati ulogu ovlaštenog katalizatora, koji će ponuditi smisao postojanja i definirati rezon zajednice, drugim riječima – popratna pojava činjenice da Jugoslavija nikada nije bila demokratski konstituirana.

‘Vertikalno se poistovjećujući s Titom, Jugoslaveni su se ujedno i horizontalno poistovjećivali među sobom’, veli Boris Buden, te je tako stvorena ‘masa čiji je kolektivni identitet stiješnjen unutar političkog diskursa koji je počinjao i završavao ritualno insceniranim zaklinjanjima vođi’, da bi naposljetku ‘autentični Jugoslaven – titoist – ostao okamenjen u liku u kojem je bio u trenutku Titove smrti’ (Inconscientia Iugoslavica, 1990.) Do sličnog zaključka došao je i Srđa Popović godinu dana ranije: ‘Ovaj tip sistema je izgrađen na pretpostavci postojanja jednog moćnog centralnog tumača i koordinatora. Nestankom ovog elementa (smrću Tita) ceo sistem pokazuje da je nesposoban da normalno funkcioniše. (…) Ovo što sada preživljavamo – ovo je dan nakon Titove smrti. Trebalo je da prođe devet godina. To je naš slow motion. Svi su se opravdano pitali šta će biti nakon Titove smrti. Evo, ovo će biti.’ (Start, 1989.)

U takvim okolnostima nove su političke statue nicale iz plodnoga tla natopljenog zebnjom – Franjo Tuđman u Hrvatskoj, Slobodan Milošević u Srbiji – nudeći u nacionalnoj mistici i vjekovnoj plemenskoj ‘ugroženosti’ novu formulu okupljanja, kao zamjenu za ‘socijalistički san’ što se raspršio smrću njegova simboličkog nositelja i ‘centralnog tumača’. Ono što su doista nudili bila je obnova pravolinijski jednostavnog političkog života koji će se voditi na relaciji između vođe i mase. Te su se mase, preko novih ujedinitelja, sretno lišile svake realne odgovornosti za demokratsku transformaciju društva, pa su se i ‘zovu nacije’ odazvale ponajprije na liniji svog oportunizma. Na taj je način, nakon revolucionarnih ‘demokratskih promjena’, izravna veza s ‘mračnom prošlošću’ održana upravo u aspektu izostanka demokracije, samo što je taj manjak, umjesto socijalističkim, sada praćen nacionalističkim refrenima.

Jedino je Milošević, međutim, i dalje pokušao zadržati Jugoslaviju u središtu kolektivne imaginacije, nastojeći, uglavnom iz pragmatičnih razloga, spariti staru i novu ideološku matricu, odnosno izjednačiti jugoslavenstvo s reanimiranim, a uskoro i do zuba naoružanim srpstvom. Za razliku od srpske varijante onoga Budenovog ‘Jugoslavena – titoista’, kojemu je agresivna nacionalizacija (onog što bi ostalo od) Jugoslavije očigledno sasvim dobro legla (a hrvatski je ‘Jugoslaven – titoist’, dodajmo, preko noći postao tvrdokorni separatist), Srđa je Popović odmah u tome prepoznao drsko kidnapiranje, eklatantan kriminalni čin, pokušaj da se jugoslavenska ideja otme i zloupotrijebi kao etiketa za nešto što bi predstavljalo njezinu potpunu suprotnost. Jer za advokata – i tu se vraćamo njegovoj ‘atipičnosti’ – jugoslavenstvo jest ‘nacionalna izdaja’. Ono ne može biti platforma za zbijanje nacionalnih redova, pogotovo ako masa koja se okuplja poprima konture ratne horde.

Taktiku srpskoga političkog vođe prozreo je kao namjeru da istodobno ‘bude i Crvenkapa i vuk’: komunistima u jezgru JNA poručivao je kako su nacionalisti samo privremeni saveznici, koje će odbaciti nakon što cilj bude ostvaren, a nacionalistima da im je vojska nužna radi sudbinske obrane nacije, te će lako dokinuti njene (jugo)komunističke atribute kada ona obavi svoj posao. ‘I tako je on upotrebio i jedne i druge. Više od njegove veštine, mene i danas zapanjuje lakovernost i jednih i drugih. Bilo je, ipak, sve jasno ako niste bili zaslepljeni ideološki.’ Rat stoga počinje kao izravna posljedica odluke Slobodana Miloševića, politički poraženog unutar Jugoslavije, da silom zadrži vlast: ‘Jedino što je on u rukama imao to je bila vojska, kojoj je kazao: ‘Hajde da branimo Jugoslaviju i socijalizam, a ja ću biti Tito.’ Oni su kazali ‘hajde’…’ (Razgovor sa Zoranom Pureševićem, 2000.)

Podlost sadržanu u takvome manevru – u riješenosti da Jugoslavija posluži kao kulisa iza koje će srpski nacionalistički pokret pripremiti i započeti svoj ratni pohod – nitko nije zornije predočio od Mihaila Markovića, akademika i potpredsjednika SPS-a: ‘U ovom času dok traje ratni sukob na teritoriji Hrvatske primarni je srpski nacionalni interes da Republika Srbija tako vodi strategiju odbrane srpskog naroda u Hrvatskoj da pred svetom ne bude s valjanim razlozima optužena da učestvuje u agresiji protiv Republike Hrvatske. (…) U našem je interesu u sadašnjoj fazi raspleta jugoslovenske krize da insistiramo na Jugoslaviji (bez Slovenije i Hrvatske) a ne na ‘velikoj Srbiji’.’ (Politika, 1991.)

1

0.

U razdoblju između ljeta 1989. i ljeta 1991. godine Srđa Popović je dao preko trideset intervjua različitim jugoslavenskim listovima i napisao cijeli niz članaka, upozoravajući u svakom od tih istupa kako akutna promjena političke paradigme – oživljavanje ‘nacionalnog interesa’, umjesto onog ‘klasnog’ – vodi u destrukciju nesagledivih razmjera. Uporno je ponavljao da jedino očuvanje Jugoslavije može biti u interesu svih naroda koji u njoj žive. Bila je to možda najenergičnija privatno poduzeta antiratna kampanja uoči samih ratnih strahota. Apeli, dakako, nisu urodili plodom, uključujući onaj objavljen 1990., u prvome broju časopisa Demokratija danas: 'Zaoštravanje nacionalne borbe’, za razliku od ‘zaoštravanja klasne borbe’, ne vodi samo raspadu Jugoslavije, na koji mnogi već i pristaju ne vidjevši da on ne bi bio ni nužan ni razuman da strasti nisu manipulativno raspaljene, već i opasnoj destabilizaciji čitavog balkanskog područja, koja nije ni u čijem ‘nacionalnom interesu’, štaviše te interese najrealnije opasno ugrožava.’

Ako je Popovićeva idealna platforma za emancipaciju, demokratska Jugoslavija, ostala utopija do koje su vodili sasvim realistični putokazi – i čije se tekovine danas mogu braniti jedino kroz praksu ‘nacionalne izdaje’ – onda Jugoslavija u svojoj zadnjoj verziji, dakle već nepostojeća, čije su ime i zastava služili kao prikladne naljepnice za tenkove, predstavlja uprizorenje distopijskog realizma

Popović je smatrao da je ‘narod’ – koji u javnome govoru tada dolazi u prvi plan – politička konstrukcija s ratnom namjenom. ‘Šta znači biti Hrvat? Šta znači biti Srbin? To nema nikakvu sadržinu, jer ima raznih Srba, ima raznih Hrvata, a ta identifikacija je moguća jedino u sukobu s drugima. (…) Sadržina odrednica Srbin-Hrvat znači – učesnik rata. Zna se, Srbin je onaj što se bori da osvoji Krajinu, a Hrvat je onaj što se bori da je oslobodi. Srbin je onaj što hoće pola Sarajeva, a Musliman je onaj što mu ne da pola Sarajeva. Sukob je bio nužan da se tim praznim odrednicama da neka sadržina i da se one pretvore u program – a program je rat!’ (Arkzin, 1994.)

Nacionalnu suverenost držao je nebitnom (‘Ni Hrvatska, ni Srbija, ni Slovenija nisu suverene u onoj meri u kojoj su bile u Jugoslaviji, što je dobro, jer ja ne vidim u suverenosti neku veliku sreću.’ /HRT, 2003./), jer ‘samoosvešćena nacija nije ona koja insistira na svojoj samobitnosti, nadmoći i osobenostima’. Jer su ‘nacije postale zrele onda kada su se borile za neke univerzalne principe, univerzalne kulturne vrednosti, a ne po tome što su se neprestano ogledale u sopstvenom ogledalu’. Jer ‘ne postoji nikakva srpska lepota, srpska istina, hrvatsko etičko dobro, nemačka istina’. Jer ‘insistiranje na samobitnosti vodi unutrašnjoj degeneraciji nacije, degeneraciji stvaralačkih snaga i provincijalizmu’. Jer ‘samo pubertetlija nastoji da pokaže svoju različitost, da dokaže da ima ličnost’… (Stav, 1990.)

Srđa Popović bio je, dakle, i ostao Jugoslaven. I to ne od sorte koja je zagovarala formiranje jedinstvene jugoslavenske nacije, već od onih koji su nacionalnu pripadnost – i kad je nisu sasvim bagatelizirali – uvijek podređivali ideji zajedništva, solidarnosti i upućenosti jednih na druge. Zbog izrazito liberalnih političkih uvjerenja, dijelom bi možda mogao biti svrstan u skupinu koju je Dejan Jović nazvao ‘demokratskim Jugoslavenima’, kakvima je, primjerice, pripadao Vane Ivanović, a koji je, opet, još 1970. s gorčinom ustvrdio kako su ‘Jugoslaveni danas mala manjina u našoj zemlji’. Stoga ne treba čuditi što su prvi znaci jugoslavenskog rasula beogradskog odvjetnika ispunili tjeskobom: ‘Kad sam video ona lica u Skupštini Slovenije i ispred nje, taj patos, ta ganutost, ta jednodušnost mi se nije mnogo dopala – zato što život nije tako jednostavan.’ (Start, 1989.)

Nakon loma, nakon što se temeljni zločin dogodio, njegova jugoslavenska vokacija – odviše oporbenjačka da bi se svela na pasivnu nostalgiju za ‘dobrim starim vremenima’ – manifestira se kao čisti otpor, onaj tip javnog djelovanja koji u sebi nosi nijansu više od običnog antinacionalizma. Dok golema većina bivših Jugoslavena krotko salutira novim političkim idolima, postrojavajući se u odrede lojalnih Hrvata, Srba i ostalih, Srđa Popović odaje se sistematičnom podrivanju ‘nacionalne stvari’ i razotkrivanju njene kriminalne supstance: zato jer – ponovimo zadnji put – jugoslavenstvo jest ‘nacionalna izdaja’. Nije bilo ničega prirodnijeg nego da ta kritička odlučnost najsnažnije dođe do izražaja kroz sukob s ‘Jugoslavenom’ koji je Jugoslaviji došao glave.

1

1.

Iako umnogome drugačija, gledišta Srđe Popovića na raspad SFRJ nisu u potpunome nesuglasju s osnovnom tezom Dejana Jovića, iznesenom u knjizi ‘Jugoslavija, država koja je odumrla’ – da je Jugoslaviju dokrajčila ideologija samoupravnog socijalizma koja je u svojoj suštini bila antidržavna, tj. da su jugoslavenske političke elite, iskreno vjerujući u marksistički koncept odumiranja države, naposljetku zajedničku državu učinile nemoćnom da se odupre izazovima pred kojima se našla. Međutim, za razliku od Jovića, on Slobodanu Miloševiću odriče jugoslavenstvo. Za njega je Milošević otmičar i politički kriminalac, a uz to i mnogo manje kompleksna ličnost nego za zagrebačkog politologa. Za njega je Miloševićeva Jugoslavija neoprostiva negacija jugoslavenstva. Za njega ta Jugoslavija nije ništa drugo nego ‘krvavi banditski brlog’.

Odvjetnik se – ne bi li što jasnije poslao poruku o dvostruko razarajućem učinku voždovog antijugoslavenskog jugoslavenstva – nije libio čak ni radikalne individualizacije toga političkog zločina: ‘Sve događaje u Jugoslaviji od 1990. godine na ovamo vidim kao jedan jedinstven događaj: nastojanje svih i svakoga da postave neku granicu između sebe i jednog opasnog čoveka – Slobodana Miloševića. Mislim da to važi i za Sloveniju i za Hrvatsku i za Bosnu i za Kosovo i za Vojvodinu i za Sandžak i za Crnu Goru. Mislim da je to tačno i u slučaju emigranata, samo što oni nisu mogli da odcepe iz Jugoslavije svoj stan, nego su morali da se odcepe lično, ostavljajući sve za sobom.’ (Put u varvarstvo, 2000.) Prema Popoviću, Milošević se mogao smatrati zakonitim nasljednikom ruševnoga kompleksa pod nazivom Jugoslavija samo utoliko što je čvrsto naumio preuzeti autoritarnu strukturu političke vlasti i braniti je oružanom silom.

Zato, ‘kada danas kažete da ste za Jugoslaviju’ – poput potpisnika ovih redaka – treba imati u vidu upravo opoziciju između ta dva politička svemira: između Popovićeve i Miloševićeve Jugoslavije; između one koja nikada nije zaživjela i one koja se ukazala kao sablasna posthumna konzekvenca, kao čedo vlastitoga ubojice. Ako je Popovićeva idealna platforma za emancipaciju, demokratska Jugoslavija, ostala utopija do koje su vodili sasvim realistični putokazi – i čije se tekovine danas mogu braniti jedino kroz praksu ‘nacionalne izdaje’ – onda je Jugoslavija u svojoj zadnjoj verziji, dakle već nepostojeća, čije su ime i zastava služili kao prikladne naljepnice za tenkove, predstavljala uprizorenje distopijskog realizma. Uostalom, samo je u kontekstu te kozmičke razdaljine – između Miloševića i Popovića – moguće realistično sagledavati i ono što se naziva ‘nacionalnim interesom’, jer prvi je vlastitu naciju nedvojbeno unesrećio, dok joj je drugi u olovnim vremenima spašavao čast.

No, tragedije znaju trajati kraće od utopija. Miloševićeva Jugoslavija je, nadajmo se, prošlost, a ona Popovićeva, vjerujemo, budućnost.

(Kraj)

(Tekst je izvorno objavljen u časopisu Reč 85-31)