1.

‘Kada danas kažete da ste za Jugoslaviju i da biste voleli da ona bude očuvana, ljudi vas gledaju zapanjeno, jer je Jugoslavija za njih ono iskustvo koje imaju i u kojem ne vide ništa što bi vredelo sačuvati. Ni s tim se potpuno ne slažem, ali u svakom slučaju kad kažem da sam za Jugoslaviju, ne pada mi na pamet da se vraćam u prošlost. Ali mislim da su moguće i neke druge varijante. Čak mislim da nismo sposobni uopšte da zamislimo kakve sve alternative postoje, kao što mislim da nije pametno sad pokušavati definisati tu Jugoslaviju. Onog trenutka kad to postane predmet našeg razgovora – ideja će sigurno biti. Ali mi se još uvek bavimo destrukcijom. No, i tome će doći kraj. Jer ne vidim šta bi se još imalo uništavati.’

Srđa Popović tako je govorio za zagrebački Danas u studenome 1990. Ovdje je taj iskaz naveden i zbog toga što ga ovaj potpisnik – želeći odmah jasno predočiti svoju poziciju i namjere, a možda se i riješiti ponekog suvišnog čitaoca – preuzima od riječi do riječi, uz dužnu zahvalnost pokojnome autoru, s tom razlikom što bi ga bio spreman izgovoriti danas, u jesen 2014., dvadeset i četiri godine nakon što ga je Popović izložio u originalu.

‘Kada danas kažete da ste za Jugoslaviju’, nakon skoro četvrt stoljeća njena nepostojanja, zapanjenost okoline još je upečatljivija, konsternacija je takva da ju je milina gledati, zjenice se šire od Vardara do Triglava, ali barem se čini kako je završni dio citiranog istupa, onaj gdje se melankoličnim tonom izražava nada da će rušilačkim aktivnostima ‘doći kraj’ – ‘Jer ne vidim šta bi se još imalo uništavati’… – nešto čvršće fundiran nego u novembru 1990. Srđa je Popović bolje od većine svojih suvremenika razumio da je strategija destrukcije već tada bila potpuno zaokružena i do detalja razrađena, no uništavanje u svom punom fizičkom obimu tek je započelo: slijedila su bestijalna razaranja, genocid, ratni zločini, etnička čišćenja, paljevine, logori, ubijeni, osakaćeni, izbjegli… Stvarnost je nadmašila crne slutnje ovog racionalista, iz čega je zasigurno izvukao pouku. Deset godina kasnije, u razgovoru sa Zoranom Pureševićem, kazat će kako ‘ni budućnost nije ono što je nekad bila’.

2.

Ovdje nas, međutim, zanima jedno drugo pitanje. Ono glasi: Što to znači kada jedan Jugoslaven – a Srđa Popović je to nesumnjivo bio – čvrsto zastupa stav da krvavi događaji koji su pratili raspad Jugoslavije nisu imali odlike građanskoga rata, već međunarodnog sukoba, premda su svi akteri toga sukoba – i pojedinačni, i kolektivni, i institucionalni – nekoć bili pod šatorom iste zajedničke države?

'Popovićevski model' jugoslavenstva jest 'nacionalna izdaja'. On jest u nepomirljivoj napetosti prema nacionalističkome argumentu, a to znači i prema 'narodu' čija je 'volja' ideološki konstrukt. On jest takav oblik hereze koji podrazumijeva potrebu da se, u prilikama kada etnički identitet stječe politički prioritet, otkaže poslušnost vlastitoj naciji. Riječ je dakle o angažmanu

Lakonski, i vjerojatno pomalo neumjesno, mogli bismo se pozvati na njegovu čuvenu izjavu: ‘Ja nisam Srbin nego advokat’, danu novinaru NON-a 1986. godine, u vrijeme dok je kao odvjetnik pred sudom zastupao bivšega ministra u vladi NDH Andriju Artukovića. Moguća parafraza te izjave – recimo: ‘Nisam Jugoslaven nego pravnik’ – u svakom slučaju nije adekvatna. Može se, naime, pokazati kako je Popović tezu o građanskome ratu u Jugoslaviji smatrao posljedicom uzurpacije ne samo jugoslavenske ideje, već i jugoslavenske državotvorne prakse, kakva god ona bila. Štoviše, dokazni postupak koji je izveo, makar ga rukovodila gvozdena pravnička logika, lišena i najmanjih sentimentalno-ideoloških natruha, nije bio ništa drugo nego (još jedna) bitka protiv otmičara jugoslavenstva.

Gard zauzet u vrijeme obrane Artukovića u tom je pogledu instruktivan, a kao svojevrsni kredo obnavlja se i prilikom svake od sljedećih ‘nacionalnih izdaja’ koje je Popović poduzimao. Stjecajem okolnosti, te zahvaljujući moralnoj i intelektualnoj konstituciji ovog advokata, to je bio i najčešći i najčišći oblik njegova javnog angažmana (kažimo odmah: umnogome jedinstvenog na našim prostorima). Napomenimo odmah i to da je ‘nacionalna izdaja’ ovdje smještena u navodne znake zbog toga što se bez ostatka radi o suprotstavljanju (pre)vlada(va)jućoj izopačenosti, o svjesnoj sabotaži stremljenja manipuliranog i ideološki prepariranog političkog krda. Odvažimo li se stvari promotriti iz Popovićeve perspektive, riječ je o racionalnoj izdaji, radikalnom otklonu od većinskog raspoloženja tzv. naroda i njegovih političkih vođa koji, naizgled paradoksalno, nije sasvim oslobođen patriotskih motiva.

Odvjetnik, koji je dotad zbog verbalnih i drugih delikata branio cijeli niz političkih disidenata, i sam obilježen kao ‘neprijatelj’ komunističkog režima, pristao je dakle zastupati Artukovića na molbu njegova sina, budući da mu je slučaj bio ‘pravno veoma zanimljiv’, a uz to i ‘krajnje nepopularan’. Prema vlastitome svjedočenju, ispostavio je za to tri uvjeta: ne želi braniti NDH, ne želi braniti ustaštvo i ne želi negirati genocid. Optuženikov sin je na te uvjete pristao. A zatim su uslijedili pritisci na advokata, ne samo kroz prijeteća pisma i anonimne telefonske pozive – s porukama da će ga ‘seći na komadiće’ ili mu ‘vaditi oči’ – nego i iz bliske okoline, uz optužbe koje su se svodile na to da je ‘prodana duša’ i ‘izdajnik Srba’. Popović je na to odgovorio kategoričnošću iza koje ne ostaje prostora za odstup:

‘Prijatelji, koje inače cenim, kažu: ‘Nema veze šta su tvoji intimni motivi, nastupićeš u tom dresu.’ E, pa ja neću ni u kakav dres! Tu logiku po kojoj u životu postoje samo ‘naši i njihovi’ ne prihvatam. To je fašistoidna logika. Pravo je ono što je dobro za naš narod, govorio je Hitler. Ja mislim da je za svaki narod dobro samo ono što je pravo. A pravo je da i Artuković, kao svako drugi, ima branioca.’ (NON, 1986.)

3.

Paralela je, rekosmo, neumjesna, možda čak i opscena, no ipak: Što je bilo normalnije nego da i popljuvana Jugoslavija – omražena i odbačena od svih, a pogotovo od onih koji su godinama usrdno opsluživali njen politički režim – ‘ima branioca’? Što je bilo logičnije nego da osvjedočeni partibrejker Srđa Popović raskrinka grandioznu laž da je ‘balkanski kaos’ bio neizbježan poput elementarne nepogode? Jer mit se, budući da je poslužio kao formula za što jednostavniju i što bezbolniju konzumaciju stvarnosti, vrlo brzo preselio u govor političke rutine.

Prema dežurnim tumačenjima, radilo se o ‘historijskoj stihiji’ i ‘provali vjekovne mržnje’ među jugoslavenskim narodima. Katastrofa je bila neizbježna posljedica ‘nagomilanih antagonizama’ što su poput užarene lave krčili svoj put iz mračnih političkih dubina i jednom morali eruptirati. ‘Multinacionalni kotao’ pod nazivom Jugoslavija mogla je držati pod kontrolom samo jednopartijska diktatura i nametnuta stega ‘bratstva i jedinstva’. Na tome ‘paklenom tlu’ dogodio se sraz u kojem ‘nema dobrih i loših momaka’. Jugoslavija je, drugim riječima, skončala u krvi zato jer je oduvijek bila nakrivo sklepana ‘neprirodna tvorevina’. Jugoslavija i demokracija, trećim riječima, bile su nespojive, do toga da imenica ‘Jugoslavija’ i imenica ‘demokracija’ naprosto ne mogu ići jedna uz drugu. Zbog toga se, naposljetku, od strane tzv. civiliziranog svijeta ništa nije moglo učiniti na sprečavanju neumitna užasa, već je, kao kad se suočavamo sa šumskim požarom, trebalo čekati da se on do kraja istutnji i ugasi sam od sebe.

Da bi to postigao, da bi tu rado usvajanu generalnu sliku prokazao kao obmanu i jeftini alibi, advokat se morao držati načela ‘da je za svaki narod dobro samo ono što je pravo’ i tvrdo ustrajati na odluci da ‘neće ni u kakav dres’. S tim da su u nepoželjne odore spadala i odijela od boljeg štofa kakva se nose u tzv. civiliziranom svijetu. Nemoćno slijeganje ramenima kojim su države ‘demokratskog Zapada’, predvođene SAD-om, popratile apokaliptične ‘događaje u Jugoslaviji’ bez ustezanja je ocijenio prikrivenom podrškom planovima agresora: ‘Ta pasivnost je objektivno bila saučesništvo.’ (Milosevic’s Motiveless Malignancy, Peščanik, 2006.)

4.

Srđa Popović smatrao je da su sukobi u bivšoj Jugoslaviji dobili elemente građanskoga rata od 1992., ‘kada su glavna vojna dejstva već bila završena’, naročito u Bosni, ‘jer je tamošnje stanovništvo bilo prinuđeno da se grupiše i opredeljuje po nacionalnoj osnovi’, no da je rat započeo politički vrh Srbije, uz pomoć vrha JNA i Udbe, te regrutiranih paramilitarnih jedinica pod njihovom komandom. ‘Rat koji se vodi, prvo u Hrvatskoj, a potom u Bosni, vodi u stvari predsednik Srbije uz pomoć bandi koje su nastale raspadom Jugoslavije. Ratni zločini u užem smislu, kao što su masakri, raseljavanja stanovništva, bombardovanja gradova, ubistva civila, genocid nad Muslimanima, samo su posledica tog osnovnog zločina, zločina protiv mira.’ (Monitor, 1995.)

Povod za polemiku što se u proljeće 2004. vodila na stranicama Politike bio je posjet tadašnjega ministra vanjskih poslova (tadašnje) Srbije i Crne Gore Vuka Draškovića Hrvatskoj i njegov poziv da Hrvatska povuče svoju tužbu za genocid protiv SCG, jer se, kako je izjavio, u Hrvatskoj tada vodio građanski rat koji nije imao odlike međunarodnog sukoba. Popović je, suprotno tome, kategorično zastupao mišljenje da se radilo o međunarodnome sukobu, a svoju pravnu argumentaciju temeljio je na tvrdnji da je Srbija postala nezavisna i suverena država po svom ustavu donesenom 28. rujna 1990., godinu dana prije proglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske. Njime se ona praktički izuzima iz pravnog sistema SFRJ, proglašava potpunu autonomiju u političko-administrativnom, vojno-sigurnosnom i financijskom smislu, uključujući vlastitu carinsku politiku, te si uzima za pravo – prema klauzuli poznatoj kao si volam – da poštuje savezne zakone samo onda kada joj je to u interesu. ‘Ova činjenica zamagljivana je Miloševićevom propagandom, prema kojoj je uzrok rata bio borba protiv hrvatskog separatizma. Ta činjenica je zamagljivana iz straha od strane intervencije, pa je Milošević tobože čuvao teritorijalni integritet SFRJ, a nije vršio agresiju na tuđu teritoriju.’

Smisao podvale, odnosno ustavne konstatacije kako je Srbija i dalje ‘u sastavu SFRJ’, bio je u tome da se utaji vlastiti separatizam, da se Srbija pred međunarodnom javnošću krije iza imena Jugoslavije dok tobože štiti njenu teritorijalnu cjelovitost od separatističkih namjera drugih i na taj način zamaskira stvarne motive započinjanja rata. Milošević je želio silom, bez ikakvih pravnih osnova, zadržati prava koja je Srbija imala u Jugoslaviji dok nije iz nje istupila. To je prije svega značilo sudjelovati u radu Predsjedništva SFRJ i dirigirati njegovim odlukama uz pomoć svojih satelita – marionetskih političkih garnitura iz Vojvodine, Crne Gore i sa Kosova – preko toga uspostaviti čvrstu kontrolu nad JNA, a također i polagati pravo na dio savezne blagajne: tako je Srbija 28. prosinca 1990. upala u monetarni sistem SFRJ – ‘u monetarni sistem druge zemlje’, naglašava Popović – i svojevoljno se ‘zadužila’ iz njene primarne emisije sumom od 1,4 milijarde dolara.

Stvarni scenarij pripreme rata Popović je u više navrata javno iznosio, pokušavajući do kraja razobličiti ‘oficijelnu’ verziju, prema kojoj su Slovenija i Hrvatska bile separatističke republike, pa su se Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini osjetili ugroženima, te je Jugoslavenska vojska ratovala da zaštiti njihova prava. Naprotiv, upozoravao je advokat: rat je započet i vođen zato da bi Slobodan Milošević, nakon političkog poraza u okviru jednopartijski ustrojene Jugoslavije, po svaku cijenu zadržao svoju vlast. Sinopsis je izgledao ovako:

Jugoslavija se dakle raspada donošenjem separatističkog ustava Srbije 28. rujna 1990. i od tada realno ne postoji; Milošević zaključuje da će moć uspjeti zadržati jedino ako pod svojim nadzorom ima JNA, indoktriniranu ‘zaštitom Jugoslavije’ i vjernošću Titu; da bi to postigao mora uzurpirati rad i odluke Predsjedništva SFRJ koje je i vrhovni zapovjednik vojske; da bi mu to pošlo za rukom treba se riješiti jednoga ‘glasa’, jedne republike, pa gura Slovence iz savezne države, što ovi sa sebičnim olakšanjem prihvaćaju; Milošević zna da će Hrvati poletjeti za njima, no on sada dirigira igrom preko zavjereničke klike u vaninstitucionalnom ‘krnjem Predsjedništvu’ države koja faktično ne postoji, a time i upravlja ‘saveznom’ vojnom silom, četvrtom po snazi u Europi, kojoj se nudi kao alternativni Tito; izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije povod je da se krene u oružanu obranu ‘ugrožene srpske manjine’, s parolom da ‘svi Srbi moraju živjeti u istoj državi’; utvrđuju se granice unutar kojih se neće ratovati i koje će obilježiti teritorij nove srpske države; JNA se transformira u vojsku ‘onih koji žele ostati u Jugoslaviji’, mijenja svoj etnički sastav i postaje srpska vojska, potpomognuta paravojnim skupinama koje mobilizira i šalje na frontu srbijanski politički vrh; započinje rat koji se razbuktava u svojoj punoj raskoši, pa u sljedećoj fazi zadobiva i svojstva građanskoga rata…

U antologijskom feljtonu objavljenom u beogradskom Danasu tokom ožujka i aprila 2003. godine – jednim od najvažnijih tekstova koji se bave korijenima jugoslavenskog rasula uopće – Srđa Popović predlaže ‘jednostavan misaoni eksperiment’, prema kojem bismo pretpostavili da se SFRJ uspjela održati (‘recimo ranom vojnom intervencijom spoljnih sila’), a zatim sastavlja opširnu optužnicu protiv glavnih nositelja zavjere – Slobodana Miloševića, Borisava Jovića i Veljka Kadijevića. Transformacija poznatoga branitelja u tužioca ima neumoljiv ishod: pravna ekspertiza, s dokaznim materijalom koji se najvećim dijelom oslanjao na memoarske zapise Jovića i Kadijevića (dakle na priznanja optuženih, data nehotično, isporučena u formi priglupe samohvale aktera velikih povijesnih događaja), pokazala je kako bi zavjerenici – pod uvjetima spomenutog ‘misaonog eksperimenta’: da im se sudi pred domaćim sudom po zakonima koji su važili u vrijeme počinjenog zločina – bili osuđeni za teško krivično djelo veleizdaje, za koje je predviđena smrtna kazna.

5.

Tvrdnju da Jugoslavija nije bila rasturena u građanskome ratu, već u međunarodnom sukobu, možemo prema tome razumjeti samo kao obranu jugoslavenske ideje i jugoslavenskog projekta – ili najtočnije: jugoslavenskog potencijala – od insajderske uzurpacije. Srđa Popović je zapravo bio zaokupljen slučajem jednog kidnapiranja. U najmanju je ruku dao sve od sebe da prokaže cinizam zauzete poze, naime – navade otmičara da, razbijajući Jugoslaviju, mašu jugoslavenskom zastavom.

Tvrdnju da Jugoslavija nije bila rasturena u građanskome ratu, već u međunarodnom sukobu, možemo razumjeti samo kao obranu jugoslavenske ideje i jugoslavenskog projekta – ili najtočnije: jugoslavenskog potencijala – od insajderske uzurpacije. Srđa Popović je zapravo bio zaokupljen slučajem jednog kidnapiranja

Stajalište iz kojeg takav angažman proizlazi ovdje nam se čini još izazovnijim, a to je činjenica da zakleti protivnik jugoslavenskog komunističkog režima brani Jugoslaviju kao demokratsku mogućnost. Štoviše – budući da se grozi nacionalizma i unaprijed pogađa njegove razorne učinke – on vidi dotad uvijek demokratski deficitarnu Jugoslaviju kao neizbježan i više nego solidan okvir za emancipaciju koji, upravo na planu težnje ka dosizanju demokratskih ideala, jedini ima racionalno uporište.

Nesporazum je prividan i zapravo ne postoji. U neku ruku, jedino su kritičari jugoslavenskog jednopartijskog sustava – i to oni nezaraženi virusom nacionalizma – uopće i mogli promišljati demokratske alternative. Oni koji su vladajućem poretku glasno ili tiho služili, koji su svoje egzistencije bezbolno prilagodili ideološkim zahtjevima što su pred njih stavljani, u svakom slučaju nisu imali takvih afiniteta i potreba. A takvi su, za nevolju, činili premoćnu većinu. U jugoslavenskoj edipalnoj drami koja je nastupila nakon raspada zemlje, oni su se s većim ili manjim entuzijazmom, ali svakako bez otpora, prepustili zamjenskim očevima, novim inkarnacijama preminuloga Vođe, bez obzira na to ukazuju li se one u figurama Slobodana Miloševića ili Franje Tuđmana. Tajna nacionalističkoga trijumfa nije u zagriženim sljedbenicima, nego u golemoj oportunističkoj vojsci koja je šutke marširala pod zastavama.

Uostalom, Srđa Popović je po mnogo čemu bio jedinstvena pojava na prostoru Jugoslavije, pa ovdje uzimamo slobodu govoriti o atipičnom profilu Jugoslavena. Što ako je taj Jugoslaven opremljen s dovoljnim zalihama kritičkoga duha da, kao vid vlastite odgovornosti prema zajednici, iskaže svoje nepripadništvo? Što ako je on uključen u društvo baš time što je u stanju uspostaviti svetogrdnu distancu? Što ako se i ne radi ni o čemu drugom nego o svijesti da je slobodan kritički duh jedini zdravi temelj zajednice, pogotovo ako prije svega podriva dogme o njenom obvezujućem jedinstvu? Što ako je riječ o predispoziciji da se – iz razloga koji se tiču morala, savjesti ili elementarne pravde – počini ‘nacionalna izdaja’?

U tom smislu, najrespektabilniji aspekt Popovićeva jugoslavenstva ogledao se upravo u kritici službenog i većinski usvojenog jugoslavenskog identiteta. Njegovo jugoslavenstvo nije bilo zamrznuto prepuštanjem i tupim užitkom u jugoslavenskoj socijalističkoj stvarnosti, nije bilo isprazno u svojoj statičnosti (da bi se poslije eventualno moglo evocirati kroz kenjkavu nostalgiju), nego je predstavljalo izraz težnje za bitno drugačijim i boljim sutra. Ono je bilo neasimilirano, ako se tako može reći, podrazumijevalo je konfliktan odnos prema društvu, a ne konformističku socijalnu adaptaciju.

Utoliko se i demokratska Jugoslavija, upravo u svojoj utopijskoj dimenziji, nudila kao jedina realistična alternativa. Sve je drugo vodilo ka linearnoj konverziji klasne u nacionalnu prisilu, ka ubrzanom navlačenju plemenskih dresova, a to će reći i ka dramatičnoj regresiji u odnosu na već dosegnute standarde. Takvoj regresiji da će zgađeni Popović iz emigracije ogorčeno kazati: ‘Ja sam, naravno, jugoslavenski građanin sa jugoslavenskim pasošem i vratio bih se rado da Milošević nije razorio Jugoslaviju. Nemam gde da se vratim. To što on zove ‘Jugoslavijom’ samo je krvavi banditski brlog.’ (Borba, 1993.)

Ovdje je možda potrebno na radikalniji način izraziti ‘atipičnost’ Popovićeva jugoslavenskog opredjeljenja, samo zbog toga da bismo mu se kasnije vratili, pa uz sve rizike reći: Jugoslavenstvo jest ‘nacionalna izdaja’! Ono jest u nepomirljivoj napetosti prema nacionalističkome argumentu, a to znači i prema ‘narodu’ čija je ‘volja’ ideološki konstrukt. Ono jest takav oblik hereze koji podrazumijeva potrebu da se, u prilikama kada etnički identitet stječe politički prioritet, otkaže poslušnost vlastitoj naciji. Ono ne može biti u dosluhu s ‘nacionalnim interesima’ u momentima kada ‘pripadnost’ poprima sadržaj političkog programa i kada ideja nacionalne države postaje nadređena ideji jugoslavenske (demokratske) zajednice – što na tlu bivše Jugoslavije postaje realnost od sredine osamdesetih godina – nego nužno ulazi u direktan sraz s takvim aspiracijama. Ukoliko pak to ne čini – ukoliko ‘vjernost Jugoslaviji’ ide pod ruku s nacionalističkim skrbništvom nad fantazmom koja je nazvana ‘interesom naroda’, a to je kroz duže vrijeme bila oficijelna poza političke i intelektualne elite u Srbiji – radi se o lažnome predstavljanju.

Sasvim pojednostavljeno: ‘popovićevski model’ jugoslavenstva u našim okolnostima nije drugo nego antinacionalizam u svom odgovornijem izdanju. Budući da se ne iskazuje kao vid ‘pripadnosti’, nego kao oblik angažmana, najmanje bi mu mogao biti blizak nekakav banalni jugoslavenski nacionalizam (koji, dodajmo usput, i dalje napadno figurira kao ideološko strašilo, premda kroz sve vrijeme trajanja socijalističke Jugoslavije praktički nije postojao kao iole realna politička snaga). Riječ je, dakle, o angažmanu koji se manifestira kroz građansko nepristajanje na sve što ne može biti usuglašeno s univerzalnim normama, pa makar to bilo samo središte nekog kolektivnog identiteta.

Gotovo cjelokupno javno djelovanje Srđe Popovića – čovjeka koji je bio itekako srođen s ovim prostorima – iz naknadne se perspektive dade čitati kao angažman na dva osnovna polja: s jedne je strane to inzistiranje na građanskoj i političkoj odgovornosti, a s druge zauzimanje za demokratsku Jugoslaviju. Ovdje tvrdimo da između tih polja nema razlike.

6.

Spomenuta polemika iz Politike nije nam zanimljiva zbog sučeljavanja pravničkih argumenata, gdje su oni koje je zastupao advokat prosječnome nestručnjaku zdravoga razuma djelovali superiorno, već zato jer su se u ulogama Popovićevih oponenata – zastupnika teze da se u Hrvatskoj vodio (isključivo) građanski rat – kao po nekom nepisanom protokolu javili tipičan nacionalist (Ratko Dmitrović) i tipičan oportunist (Edislav Manetović). Dmitrović je iznio očekivanu optužbu za ‘nacionalnu izdaju’, navodeći kako je teza o međunarodnome sukobu ‘razumljiva sa stanovišta hrvatskog nacionalnog interesa’, ali (mu) je apsolutno nerazumljivo ‘kad to tvrdi neko kome hrvatski politički, ekonomski, državni i svaki drugi interesi nisu prioritet’. Nakon što je poražen na pravnome terenu, napustio je bojište, no isporukom invektive on je svoju zadaću obavio: nacionalist smatra kako je sasvim dovoljno polemičkoga protivnika delegitimirati optužbom da ‘ne razmišlja srpski’, tj. da su plodovi njegova razmišljanja u suprotnosti sa ‘srpskim nacionalnim interesom’, pa samim time i pogrešni.

Manetović, međutim, u polemici se zadržao duže. Iako je naglasio kako advokat ‘ima dobre namere’, i čak se složio s njim u ocjeni da je srpski politički režim bio sve samo ne demokratičan, spočitao je Popoviću ‘suviše legalističko tumačenje ustava Srbije’, jer se životna praksa navodno razlikovala od onoga što je u njemu zapisano. A kada je taj argument pao u vodu – budući da je Popović dokazao kako je ustavna definicija Srbije kao samostalne i suverene države provedena u praksi tako što je ova preuzela u svoju nadležnost gotovo sve funkcije bivše federacije, od međunarodnih odnosa, preko obrane i sigurnosti, pa do monetarne i fiskalne politike – oportunist se povukao s polja ustavnog prava i preusmjerio raspravu na područje političke pragme.

A što ćemo s reparacijom ako tužbe Hrvatske i BiH protiv Srbije i Crne Gore uspiju i budu uvažene od strane suda? – pitao je. U tom će slučaju odštetu koja bi se mogla popeti na više desetina milijardi dolara otplaćivati generacije državljana ‘koje nikako ne mogu biti odgovorne za te građanske ratove’. Takav bi ishod također, upozorio je, destabilizirao odnose u regiji, Srbija bi još mnoga desetljeća ostala siromašna i, ‘opravdano ili neopravdano’, kivna na Hrvate i Bošnjake, ‘jednom rečju, Srbija bi ostala podložna manipulacijama političkih ekstremista’. A na kraju je to i moralno pitanje: ‘Kolektivnog kažnjavanja celokupnih naroda više ne treba da bude.’

Hladan ton kojim je Popović odgovorio na ovaj tip pragmatične bolećivosti i hinjene brige za ‘dobrobit građana’ predstavlja onaj prelazak crte, za njega takoreći uobičajen, koji ga je uvijek iznova odvajao ne samo od oportunistički raspoložene gomile, nego i od liberalne intelektualne struje koja, obično uz pomoć lažnog moralizma, rado podupire opće humanističke vrijednosti ukoliko one nisu u koliziji s ‘nacionalnim interesom’. ‘Pa reparacije uvek plaćaju i pojedinci (čak i generacije) koji nisu odgovorni’, uzvratio je. ‘Tako smo mi naplaćivali (i još uvek naplaćujemo) ratnu štetu i od nedužnih nemačkih pojedinaca i generacija.’ Poučivši Manetovića da ne smije miješati pitanje kolektivne krivnje u kaznenopravnom smislu, koje teorija i praksa odbacuju, s pitanjem odgovornosti za štetu, ‘koja i te kako može biti kolektivna’, dodao je rečenicu u kojoj, s obzirom na predmet spora, tako blasfemično nedostaje nacionalnih sentimenata: ‘Konačno, ta kolektivna odgovornost nedužnih građana za štetu ima svoj osnov u odgovornosti građana za postupke vlade koju biraju.’

(Nastavak sljedeći utorak)

(Tekst je izvorno objavljen u časopisu Reč 85-31)