Nacionalni stožer Civilne zaštite, centralno državno tijelo za borbu protiv koronavirusa, postao je – zajedno s ključnim političkim institucijama, organizacijama i pojedincima – glavna prepreka suvislom i efikasnom nošenju s prisutnošću virusa u populaciji. Nacionalni stožer, na čelu s potpredsjednikom Vlade i ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem, definitivno je prestao biti ekspertno tijelo onoga dana kad je premijer Andrej Plenković odlučio da se ide na ljetne parlamentarne izbore, odnosno kad je ubrzo potom proglašena pobjeda nad epidemijom te pronijet glas da je virus predizborno oslabio, s time da Stožer nikad nije bio samo stručna skupina koja odlučuje neovisno o tekućim političkim potrebama. Danas, nešto više od četiri mjeseca nakon uvođenja prvih epidemioloških mjera, radi se o sasvim raštimanoj družini koja je ostala bez autoriteta i uvjerljivosti, u kojoj se više ne zna ni tko pije ni tko plaća, koja glavinja pod istovremenim pritiscima javnosti, političkim nalozima i stručnim zahtjevima. To lutanje proizvodi zbunjenost i dodatnu sluđenost stanovništva, a iz toga se ne može roditi ništa dobro u neizvjesnim mjesecima koji dolaze.

Taktika Stožera je da odmahuje rukom na prigovore stručnjaka koji nisu pod kontrolom, dok na kritike iz političkih i medijskih redova odgovara time da odluke donose – stručnjaci

‘Pitanje je sada kako će se Vlada i Stožer postaviti u odnosu na rast broja novozaraženih. Dobra stvar je da se od ponedjeljka postepeno uvode mjere, no prosvjedi koji se događaju u Srbiji su možda jedan od razloga zašto se kod nas ne ide sa strožim mjerama. Političari su se u vrijeme predizborne kampanje više bavili politikom i vjerujem, da nije bilo izbora, da bi se donosile drugačije, strože mjere’, izjavio je Branko Kolarić, epidemiolog iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar, krajem prošlog tjedna i dodao da su strože mjere trebale biti uvedene najkasnije oko 20. lipnja. Na SDP-ovca Kolarića i njegove stručne kvalitete pozivali su se i Plenković i članovi Stožera kad su se branili od optužbi o jednostranačkom sastavu rečenog tijela, ali sad su odlučili ignorirati Kolarićeve kritike. Isto su tako ignorirali mišljenje Marka Kutleše, šefa Odjela intenzivne njege u Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević, da su granice otvorene ishitreno zbog turizma i da je Stožer postao politički instrument. Uglavnom su ignorirana i upozorenja epidemiologa Bernarda Kaića, kao i nekih znanstvenika koji ne spadaju u HDZ-ov krug. Taktika Stožera je da odmahuje rukom na prigovore stručnjaka koji nisu pod kontrolom, dok na kritike iz političkih i medijskih redova odgovara time da odluke donose – stručnjaci.

U obilju nelogičnosti, nedosljednosti i neobjašnjivih kašnjenja u reakciji, ipak se izdvaja tretman Bosne i Hercegovine. Kad se u drugoj polovici lipnja počeo naglo povećavati broj zaraženih u Hrvatskoj, i kad se ustanovilo da su neki slučajevi zaraze došli iz Bosne i Hercegovine i Srbije, pooštren je granični režim prema tim dvjema državama, odnosno uvedena je obaveza dvotjedne izolacije za sve koji doputuju iz tih dviju država. Uslijedile su bijesne reakcije iz BiH, naročito od bosanskohercegovačkih Hrvata, pa zatim i od dalmatinskih turističkih pregalaca, a bližio se i izborni dan, što je dovelo do toga da se odjednom ustanovi da je tek neznatan broj novozaraženih u Hrvatskoj povezan s boravkom u BiH te da se normalizira granična procedura. Čim su prošli izbori, a broj zaraženih i u Hrvatskoj i naročito u BiH počeo strelovito rasti, opet je vraćena obaveza dvotjedne izolacije za one koji dolaze iz te države, ali sad ne za sve bosanskohercegovačke građane: nosioci hrvatske putovnice mogu u Hrvatsku mimo karantene, kao i putnici iz zemalja Europske unije koje se na granici ne podvrgava ni testiranju ni običnom mjerenju temperature. Granični režim prema Srbiji nije ublažavan u proteklih otprilike mjesec dana: u slučaju Srbije, koja čak i prema službenim podacima bilježi više od tristo novozaraženih dnevno i više od deset preminulih, politika je slušala stručnjake i zdrav razum zbog toga što nije imala interesa u poigravanju s istočnom granicom.

HDZ-ov protuepidemijski stožer izgubio se u ambiciji da spasi što veći dio turističkih prihoda, da se ne zamjera građanima ograničavanjem slobode i da istovremeno ne ugrozi propagandnu tezu o hrvatskoj pobjedi nad koronom, a i jedno i drugo i treće bilo je u funkciji HDZ-ove izborne kampanje. Najmanje tri predizborna tjedna Stožer praktički uopće nije postojao, niti se poduzimalo išta da se zadrži kontrola nad epidemijom. Nije bilo edukativnih akcija i kampanja u javnosti, drastično je smanjen broj testiranja, politika prema nošenju maski ovisila je o procjeni onoga člana Stožera koji je određenog dana stao pred mikrofone, uključujući i mišljenja Damira Truta, Maje Grbe Bujević i Marije Bubaš koje nisu nikakvi autoriteti za to područje, prestalo se pratiti kako se prema virusu odnose države koje su najuspješnije pomirile zaštitu od bolesti i spašavanje ekonomske aktivnosti, građani su bili izloženi kontradiktornim informacijama i zbunjujućim nagovještajima za jesen, a u isto vrijeme proradili su noćni klubovi, turisti i drugi namjernici ulazili su u Hrvatsku bez ikakvog nadzora, organizirani su masovni skupovi poput teniskih turnira, svadbi i drugih obiteljskih proslava, u izravnom televizijskom prijenosu gledali smo ismijavanje fizičkog distanciranja prilikom HDZ-ovog slavljenja izborne pobjede i slušali objašnjenja koja vrijeđaju prosječnu inteligenciju… Kad su izbori prošli i kad se broj novoinficiranih počeo kretati između pedeset i stotinu, pa i više od stotinu, Stožer se – ljut na građane zbog toga što su se previše opustili – opet vratio na scenu sa zabranama i naredbama (maske su sad obavezne u svim zatvorenim prostorima), no nastavljeno je gubljenje kredibiliteta, nastavljeno je oklijevanje s odlukama za koje je jasno da se moraju donijeti, nije se odustalo od pretenzije da se sačuva i jare i pare.

‘Već je sada jasno da s otvaranjem granica problem nisu turisti jer nemamo nijedan slučaj da se turist, koji je došao zdrav u Hrvatsku, zarazio kod nas na odmoru u nekom komercijalnom smještaju. Problem su naši nedisciplinirani državljani koji su putovali u epidemiološki problematična područja i pri povratku nisu imali adekvatne kontrole, kao i vjenčanja te noćni klubovi koji su se pokazali kao jedan od razloga zašto se hrvatska epidemiološka slika pogoršala. Hrvatska ne bi trebala ugroziti sektor koji čini 20 posto BDP-a zemlje zbog nekoliko noćnih klubova i svadbi’, apelira Veljko Ostojić, direktor Hrvatske udruge turizma. On zagovara hrabrije i hitrije povlačenje epidemioloških poteza, jer turizmu – suprotno vjerovanju Stožera – ne pomaže labavost mjera i dojam o sveopćem kaosu. Zašto bi netko došao u Hrvatsku sa strahom da će se zaraziti i da će ovisiti o krhkom i već sad poluparaliziranom hrvatskom zdravstvenom sustavu? Zašto bi itko vjerovao Stožeru koji se hvali uspjesima bez trunke samokritičnosti, ne preuzima odgovornost za evidentne pogreške i trudi se jedino da relativizira svaku činjenicu koja ne ide u prilog političkoj vlasti i političkoj stranci kojoj pripadaju čelni ljudi Stožera? Zašto bi itko, mimo prisile, slušao upute takvog organa?

Najmanje tri predizborna tjedna centralno državno tijelo za borbu protiv koronavirusa praktički uopće nije postojalo, niti se poduzimalo išta da se zadrži kontrola nad epidemijom

Pobjeda Andreja Plenkovića i HDZ-a na parlamentarnim izborima prije dva tjedna nije nikakav dokaz da je Nacionalni stožer Civilne zaštite obavio besprijekoran posao i da je dobio mandat za daljnje samovoljno i politički dirigirano upravljanje korona-krizom. Ako je išta pouzdano utvrđeno tokom dosadašnje prisutnosti neistraženog virusa među ljudima, to je da ga zaustavlja ili usporava izbjegavanje bližih fizičkih kontakata, odnosno neki oblik lockdowna, neki oblik ograničavanja slobode kretanja i propisanog ponašanja: da bi se taj način obrane mogao efikasno prakticirati, neophodno je povjerenje najšire javnosti u znanstvenu nezavisnost i znanje onih koji odlučuju o zdravlju stanovništva i upravljaju svakodnevnim životom ljudi. To naročito u situaciji kad je veliki broj građana već psihički načet ili iscrpljen protuepidemijskim režimom života i egzistencijalnim strahovima. Formiranje nove vlade, odnosno osvježavanje dosadašnjeg kabineta, prilika je za premijera Plenkovića da redefinira poziciju i kadrovski sastav Stožera, da borbu protiv Covida-19 smjesti u okvire Zakona o sustavu domovinske sigurnosti, gdje joj je otpočetka bilo mjesto.

Kad je riječ o tom zakonu i o Koordinaciji za sustav domovinske sigurnosti koja je uspostavljena aktom iz studenoga 2017., ništa se nije promijenilo u odnosu na situaciju otprije dva i pol mjeseca, kad smo na ovim stranicama tematizirali razloge zbog kojih je Plenković izbjegao aktiviranje Koordinacije, mada su se bili stekli svi uvjeti da se to dogodi, i opredijelio se za Nacionalni stožer Civilne zaštite, dotad nepostojeće tijelo čije je zakonsko utemeljenje, naročito u pogledu restriktivnih mjera koje je Stožer propisivao, ustanovljeno više-manje retroaktivno. Najvažniji razlog bio je u tome što je na čelu Koordinacije trebao biti potpredsjednik Vlade u čijem je djelokrugu nacionalna sigurnost: to je tada bio ministar obrane Damir Krstičević. Plenković je ispravno procijenio da Krstičević nije dorastao tom poslu u iole zahtjevnijim okolnostima. Sad bi trebao više paziti kome povjerava resor nacionalne sigurnosti, kao što bi trebao shvatiti da je neodgovorno i pomalo infantilno zanemarivati Koordinaciju za sustav domovinske sigurnosti samo zato da bi se izbjegla suradnja s predsjednikom Zoranom Milanovićem, jer je član Koordinacije, po funkciji, i predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, a to je sad Dragan Lozančić.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.