Europarlamentarni izbori u Hrvatskoj, kao i generalno na razini cijele Europske unije, prošli su više-manje u skladu s očekivanjima, odnosno više-manje u skladu s predizbornim istraživanjima. Nakon parlamentarnih izbora u travnju, HDZ Andreja Plenkovića upisao je i drugu pobjedu u ovoj superizbornoj godini: osvojili su šest mandata u Europskom parlamentu, dva više u odnosu na europske izbore 2019. godine, s 34,6 posto glasova. SDP ima četiri mandata, kao i prije pet godina, ali sa znatno većim postotkom glasova nego onomad, to jest s oko 26 posto, što je malo bolje i od postotka s travanjskih parlamentarnih izbora. Domovinski pokret i Možemo! imat će po jednog zastupnika u Europskom parlamentu, što ni jedna od ovih stranaka dosad nije imala: DP dobio je oko devet posto glasova, a Možemo! nešto ispod šest posto.

Plenkoviću se isplatila odluka da postavi sebe na prvo mjesto HDZ-ove liste i da ojača sastav kandidata još jednim ili dva zvučnija imena. SDP-u se pametnim pokazalo prepuštanje kampanje kandidatima za EP, ponajprije Biljani Borzan, Fredu Matiću i Toninu Piculi

Svi ovi postoci, međutim, osjetno gube na težini kad se uzme u obzir da je na izbore izišlo 21 posto birača, najmanje od svih država EU-a, dakle osam posto manje nego prije pet godina, trideset posto manje od prosjeka Europske unije i čak trostruko manje u odnosu na parlamentarne izbore održane prije dva mjeseca. Toj katastrofi u smislu demokratskog legitimiteta budućih zastupnika doprinijelo je više faktora, no centralno mjesto pripada raširenom i ispravnom uvjerenju o perverzno visokim primanjima europskih zastupnika obrnuto proporcionalnima političkoj odgovornosti tih poslanika i njihovom stvarnom utjecaju na odluke koje se tiču najširih slojeva stanovništva.

Tome, naravno, treba dodati i zamor javnosti intenzivnom kampanjom za parlamentarne izbore, pa slabu upućenost domaćih birača u koncept funkcioniranja Europske unije i u teme koje dominiraju europskom politikom, potom općenitu skepsu prema otuđenom Bruxellesu, pa mlitave i nekreativne predizborne aktivnosti velike većine sudionika ove utakmice, slabu zainteresiranost glavnih medija... Naravno, niska izlaznost neće smanjiti beneficije dvanaest izabranih hrvatskih sretnika i sretnica.

 

Pobjednici

Sve stranke koje su dobile zastupnike u novom sazivu Europskog parlamenta mogu se smatrati pobjednicama, pri čemu neke imaju više razloga za slavljeničko raspoloženje, dok su kod nekih ti razlozi poprilično tanki. Andreju Plenkoviću isplatila se odluka da postavi sebe na prvo mjesto HDZ-ove liste i da ojača sastav kandidata još jednim ili dva zvučnija imena: bilo mu je naročito važno da odnese jasnu pobjedu, za razliku od rezultata koji je polučio 2019., i u tome je definitivno uspio. SDP-u se pametnim pokazalo prepuštanje kampanje kandidatima za Europski parlament, ponajprije Biljani Borzan, Fredu Matiću i Toninu Piculi. Domovinskom pokretu pomogla je a ne odmogla afera s privatnim financijskim akrobacijama njihova kandidata i budućeg europskog zastupnika Stjepe Bartulice, jer kampanju, zapravo, nisu ni imali, ali sva je prilika da politička ljubav DP-a i Bartulice neće potrajati još dugo, što je postalo jasno odmah poslije objave izbornih rezultata. Možemo! je jedva uspio dobiti jedno europarlamentarno mjesto: prošli su za svega 2200 glasova bolje od Fair play liste predvođene IDS-ovcem Valterom Flegom. Ne može se baš nazvati pobjedom situacija u kojoj stranka koja već tri godine ima vlast u Zagrebu i deset saborskih zastupnika dobije tek 13 hiljada glasova više od nezavisne političke debitantice Nine Skočak i njezine liste na kojoj nije bilo nikog starijeg od 30 godina.

 

Peđa Grbin

Dosadašnji predsjednik SDP-a objavio je u ponedjeljak da se neće ponovno kandidirati za šefa stranke na unutarpartijskim izborima, koji su zakazani za 14. rujna. To za SDP može biti dobra vijest, ali i ne mora, s obzirom na to koga se sve spominje u kontekstu Grbinova nasljednika ili nasljednice: barem polovina od šest-sedam najspominjanijih imena otpada na ljude koji su politički potkapacitiraniji od Peđe Grbina. Siniša Hajdaš Dončić, koji je prvi objavio svoju predsjedničku kandidaturu, nije nikakav napredak u odnosu na Grbina. Kao što smo nedavno pisali na ovim stranicama, Grbinu se, iz vizure SDP-a, moraju priznati zasluge za to što je stranka ostala nacionalno vrlo relevantna nakon raskola s frakcijom Davora Bernardića i Davorka Vidovića te što su više-manje primireni višegodišnji unutrašnji sukobi na Iblerovu trgu, ali nije uspio udahnuti novu energiju idejno i kadrovski dosta zapuštenoj stranci, niti je u široj javnosti stvorio uvjerenje da je dorastao premijerskoj dužnosti, što je, uostalom, i sam priznao. Pokazao se, osim toga, lošim pregovaračem i u predizbornoj i u postizbornoj fazi, s tim da je poslije izbora pregovarao više radi reda, a ne zato što je bilo realno da nešto postigne.

Biljana Borzan i Peđa Grbin (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)

Gubitnici

Most je nesumnjivo najveći gubitnik ako se za kriterij uzmu predizborne ankete i rezultat travanjskih parlamentarnih izbora. Koštao ih je razlaz s Marijom Selak Raspudić i Ninom Raspudićem te kampanja bazirana na katoličkom fundamentalizmu i neartikuliranoj desničarskoj paranoji. Most, međutim, nikad nije ni imao zastupnika u Europskom parlamentu, a ne može se izgubiti ono što se nije imalo. Mandat su imali pa izgubili Mislav Kolakušić, Ivan Vilibor Sinčić, Ladislav Ilčić i Valter Flego, kojem je, rekosmo, malo nedostajalo kao prvom na listi koju su činili IDS, SDSS, Reformisti, Socijaldemokrati, HSLS, Matija Posavec... Kolakušić je najavio da ostaje u politici i da će se kandidirati na predsjedničkim izborima potkraj ove godine, ali teško se oteti dojmu da se njegova društveno izlišna politička karijera približila kraju. Za utjehu mu, kao i ostalima koji su ispali iz Europskog parlamenta, može poslužiti spoznaja da je za pet godina opuštenog šarlatanstva u Bruxellesu u velikoj mjeri osigurao vlastitu egzistenciju.

 

Božo Petrov

Ako Most ne promijeni svoj statut i ne omogući da isti čovjek može tri puta biti biran za predsjednika, Božo Petrov prestat će voditi tu stranku, jer je već konzumirao dva mandata. Tokom nepunih devet godina na čelu Mosta, Petrov nije ostavio naročiti trag u hrvatskoj politici, niti je pokazao da raspolaže političkim talentom koji bi ga digao iznad žalosnog hrvatskog prosjeka: dva puta doveo je HDZ na vlast i oba puta razvrgnuo vladajući savez s tom strankom, a najviše ga se pamti po – munjevito pogaženoj – javnobilježničkoj izjavi iz 2015. da Most neće u koaliciju ni s HDZ-om, ni sa SDP-om. Mimo Nikole Grmoje, sada drugog čovjeka Mosta, ne vidi se tko bi mogao naslijediti Petrova. Grmoja je marljiviji, operativno sposobniji i rječitiji od Petrova, ali pati od istog pomanjkanja ideje o tome što bi Most trebao biti i gdje bi se trebao pozicionirati u političkom spektru. U prilog tome govori i Grmojina pogubljenost, identična Petrovljevoj, nakon što su se Nino Raspudić i Marija Selak Raspudić razišli s Mostom. Trenutno se ne vidi što bi Most mogao poduzeti da se vrati uzlaznoj putanji.

Most na silaznoj putanji – Božo Petrov i Nikola Grmoja (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

Europski parlament

Odnos snaga političkih grupacija u Europskom parlamentu, koji broji 720 zastupnika, ponešto se promijenio u usporedbi sa sazivom izabranim prije pet godina, no generalna politička arhitektura nije ozbiljnije narušena. Europska pučka stranka te Socijalisti i demokrati dobili su sličan broj mandata kao i 2019. – EPP je malo porastao, S&D malo izgubio – dok su Liberali (Renew Europe) i Zeleni doživjeli znatan pad: svejedno, savez ove četiri skupine imat će premoćnu parlamentarnu većinu, kao i u proteklih pet godina, s tim da je izvjesno da Ursula von der Leyen, ako ostane EPP-ova kandidatkinja, neće dobiti podršku svih zastupnika rečene većine za još jedan mandat na čelu Europske komisije, pa će se za presudne glasove vjerojatno morati obratiti nekome izvan grupacija koje čine većinu. Konzervativci i reformisti (ECR) te jako desni Identitet i demokracija (ID) jesu ojačali i to će se svakako osjetiti i na najvišim razinama europske politike, naročito u pitanjima migracija, vladavine prava, rata u Ukrajini i zelene tranzicije, ali to jačanje još uvijek nije dramatično. Još uvijek.

 

Macron i Scholz

Dvojica ključnih europskih državnika doživjeli su snažne udarce zdesna na ovim europskim izborima. Francuski predsjednik Emmanuel Macron reagirao je na teški poraz svoje opcije tako što je smjesta raspisao parlamentarne izbore, čime ozbiljno riskira da u preostale tri godine svog drugog predsjedničkog mandata bude primoran na paralizirajuću kohabitaciju s tvrdom desnicom. Olaf Scholz, njemački socijaldemokratski kancelar, nije posegnuo za tako drastičnim potezom, ali jasno je da ga na izborima sljedeće godine ne čeka ništa dobro. Činjenica da će Macron i Scholz biti okupirani svojim domaćim problemima dodatno će oslabiti Uniju u vremenu koje dugo nije bilo tako geopolitički i ekonomski neizvjesno. To će, pak, dodatno jačati radikalne suverenističke, protudemokratske i protubriselske opcije, i tako ukrug. Ne nazire se prekid te destruktivne vrtnje.

 

Plenković

Gledajući rezultate stranaka koje pripadaju obitelji europskih Pučana, HDZ je ostvario najuvjerljiviju pobjedu, što sigurno neće škoditi ambiciji Andreja Plenkovića da zauzme jednu od tri ili četiri vodeće pozicije u vrhu Europske unije. No trebaju mu se sretno namjestiti još mnoge okolnosti da bi realizirao tu ambiciju, koja je, uzgred, prirodna i logična, pogotovo poslije dva premijerska mandata. Iz Bruxellesa stižu neslužbene najave da će pregovori o čelnim funkcijama teći brže nego 2019. i da bi sve moglo biti gotovo do sredine srpnja, ali ipak je vjerojatnije da će konačna raspodjela sačekati do rujna. HDZ je, inače, požurio s raspisivanjem unutarstranačkih predsjedničkih izbora – održat će se 13. srpnja – a na tim izborima Plenković će treći put uzastopce biti izabran za šefa partije.