Kako na svečanosti povodom 80. godišnjice oslobođenja Korčule crnogorski amaterski zbor nije mogao nastupiti jer su nakon reakcije braniteljskih udruga organi reda tražili radnu dozvolu, Ranko Britvić, predsjednik udruge Veterani Domovinskog rata i antifašisti (VeDRA), na kraju svog govora zapjevao je partizansku pjesmu "Po šumama i gorama". Branitelj i antifašist, Britvić je jedan od rijetkih iz braniteljske populacije koji je jasno i javno osudio ustaški dernek u Imotskom i ustaške pojave koje tolerira hrvatska politička elita te koji hrabro brani partizanske vrijednosti, ne odričući se ni u društveno omražene petokrake.

Možemo li reći da su u Korčuli pale maske oko toga koliko se u Hrvatskoj poštuje antifašizam i slavi oslobođenje hrvatskih gradova od okupatorskih fašističkih snaga?

Ponosan sam što sam bio u Korčuli, ponosan sam što sam se ispričao antifašistima, našim prijateljima, drugovima iz regije, da mi Hrvati nismo takvi kakvima nas pokušava predstaviti minorna opskurna grupa polulažnih invalida, tipova koji ne predstavljaju nikakvu društvenu snagu. Povezivati jedno kulturno-umjetničko društvo koje baštini partizanske pjesme s napadima na Dubrovnik je velika sramota, međunarodni skandal, i zato sam zapjevao. Svojom mržnjom i vježbanjem "hrvatstva" neki minorni ljudi pokušali su uprljati naš svečani događaj. Još je veća žalost da su tom pritisku podlegli u policiji pa su od crnogorskog zbora zatražili radnu dozvolu, ali još veći udarac svim antifašistima, građanima Korčule i Dalmatincima zadao je predsjednik Zoran Milanović koji je prihvatio pokroviteljstvo, a zatim ne reagirajući na sramotne pritiske to pokroviteljstvo izdao.

Dolazak na antifašističke proslave u čast partizanske borbe je politička higijena. Ne doći u Korčulu je civilizacijska sramota. Otočani su dali oko tisuću života u borbi protiv fašizma, svaki četvrti Korčulanin bio je u NOB-u ili član pokreta otpora. Nije bilo župana, nije bilo nikoga iz Vlade, nije bilo pripadnika vojske, nije bilo popova. Zadatak političara koji se predstavljaju kao ljevičari trebao bi biti da daju ruku građanima koji svojim životom, radom, zadnjim atomima svoje snage njeguju antifašističke vrijednosti, onaj slavni, pobjednički dio hrvatske povijesti kojim se možemo ponositi pred cijelom Europom i svijetom, a koji, srećom, u Korčuli baštine mladi ljudi na čelu s Ivanom Boticom, preostali cvjetovi u ovoj močvari. Situacija u Korčuli razotkrila je u kakvom društvenom užasu živimo.

Rekli ste da su najveća opasnost oportunisti. Milanovićevo lelujanje od ljevice do desnice. Osudi ustaški dernek u Imotskom pa ni dva mjeseca poslije ne stane u obranu antifašista na Korčuli. Kako objasniti tu njegovu ideološku amplitudu?

Ne mogu to razumjeti, to nisu potezi državnika. Ustaške pojave u društvu svojim ignoriranjem podržava HDZ. Zoran Milanović, kao narodni tribun hrvatske ljevice, udvara se opskurnim likovima i to još onima iz šatoraških prosvjeda koji su protiv njega postavljali plinske boce po Savskoj. Što reći kad se sad čovjek na vrhuncu moći, na poziciji predsjednika države, boji tih opskurnih tipova. Licemjerje i oportunizam i lijevih i desnih političkih aktera dovelo je do dna našeg društva. Srž našeg društva je predaja, nemoć iskazana u činjenici da u proteklih 30 godina nismo obnovili ni jedan antifašistički spomenik, a antifašizam nam je ugrađen u Ustav. Obnova antifašističkih spomenika predstavljala bi također civilizacijski čin. Zašto spomenik partizanu Stjepanu Filipoviću, koji je simbol otpora fašizmu, još uvijek nije obnovljen? Govorim samo o Dalmaciji koja je bila predana Talijanima i gdje je mnogo naših građana stradalo u Drugom svjetskom ratu. Od devedesetih godina, kad su partizanski spomenici srušeni, prošle su mnoge vlade. Nijedna nije obnovila ni jedan spomenik. Ni Račanova ni Milanovićeva, a svi su se kleli u ustavne vrijednosti.

 

Dok je priča o partizanima tako minorna u društvu, s druge strane ruše se brda od ustašluka, na svakodnevnoj razini bruje ustaške pjesme, uzvikuje se ustaški pozdrav i kako onda, Paunoviću, pobjeći od partizana i ustaša samo da bi netko uživao u mainstream politici?

Najveći licemjeri

Hoćete reći da su deklarativno lijeve politike kapitulirale pred nacionalistima?

Najveći smo licemjeri na svijetu. Obilježavamo početak oslobodilačkog rata Danom antifašističke borbe, ali ne slavimo kraj, pobjedu, nema dana oslobođenja. Našem hrvatskom društvu, na čelu s političarima, još uvijek nije jasno jesmo li '45. oslobođeni ili pak nismo. Po svim društvenim pokazateljima, pogotovo iz obrazovanja, sramimo se pobjede u Drugom svjetskom ratu. I taj dan koji obilježavamo, a od kojeg su se udaljile i ljevica i desnica, Dan antifašističke borbe, obilježavamo stidljivo, skoro pa mučno, u šumi. Taj dan bi se trebao slaviti svečano, otvoreno, bez stida i srama, na glavnom zagrebačkom trgu, kao što ga slave sve sile pobjednice.

Svi mi deklarativno možemo biti lijevi, ali ćemo se za vrijeme izbora ipak prilagoditi dnevnim situacijama i željama onog glasnijeg, a samim time i opasnijeg dijela biračkog tijela, onog desnijeg. Moramo priznati da je politika HDZ-a san svakog lijevog političara. Po čemu se danas razlikuju političari hrvatske ljevice i desnice? Po tome što političari ljevice nisu za ustaški pozdrav s dvostrukim konotacijama, iako su ga legalizirali na amblemima udruga nazvanih po ustaškim zločincima. Za vrijeme izbora ljevičari bi najradije postali HDZ-ovci onako milanovićevski kako Milanović u zadnjoj fazi svoje političke povijesti to prakticira. Naši ljevičari kao da smatraju da za pobjedu trebaju preuzeti HDZ-ov kaput, samo da se ne bave NOB-om, da se ne pojavljuju na partizanskim obljetnicama. Ne znam zbog čega ih je strah, zbog čega imaju tu neugodnost. Lišavanje antifašizma od Tita i petokrake, Komunističke partije koja je pokrenula otpor fašistima i ustašama, zabranjivanje ili u najmanju ruku izbjegavanje riječi "zvijezda" i "Jugoslavija" kako bi se dodvorili suprotnom taboru, poražavajuće je. Ako se SDP-ovci tako ponašaju, što onda očekivati od HDZ-ovaca koji obnašaju izvršnu vlast.

Kandidat za predsjednika SDP-a, mladi gradonačelnik Makarske Zoran Paunović, kaže da ne treba više pričati o ustašama i partizanima.

To je besramno. Mi ne pričamo, mi smo gurnuti u jamu i nas se ne čuje i ne vidi. U Hrvatskoj tonemo što se tiče odnosa prema NOB-u, padamo u glib iz kojeg teško izlazimo. Dok je priča o partizanima, nažalost, tako minorna u društvu, skoro da ne postoji, s druge strane ruše se brda od ustašluka, na svakodnevnoj razini bruje ustaške pjesme, uzvikuje se ustaški pozdrav i kako onda, Paunoviću, pobjeći od partizana i ustaša samo da bi netko uživao u mainstream politici. I ja privatno imam vrlo miran i komotan život, pošteno sam radio cijeli svoj radni vijek, služio državi i u ratu i u miru, zaslužio sam da budem mirno u svojoj mirovini, ali ne mogu biti nijemi svjedok ovog užasa koji se događa. Nije taj ustašluk manifestiran samo na proslavama, priča je puno dublje ušla u hrvatsko društvo, na vrlo perfidan način. I zar bi u takvoj situaciji pokretači našeg društva, političari, trebali šutjeti?! Za razliku od Paunovića, smatram da treba još jasnije i glasnije pričati o partizanima kako nas ne bi ova ustaška buka totalno podavila.

Možemo! i njihov zagrebački koalicijski partner SDP u vezi Trga maršala Tita samo slijede politiku Bandića koji se morao odreći Tita kako bi opstao na vlasti, a Možemo! izbjegava vratiti Tita kako bi također opstao na vlasti. U čemu je onda razlika između njih?

Ni stranka Možemo! nije vratila ime Trga maršala Tita, kako su obećali prije četiri godine. Opraštate li im ili smatrate da su i oni povukli kočnicu u ideološkom polju?

Još uvijek smatram da postoji nešto u politici što se zove čast. Dakle, ako je izgovoreno pred izbore da će se vratiti ime Trgu maršala Tita, tog se obećanja časna osoba drži. Ne znam zašto je od tog povratka imena Trga maršala Tita napravljen toliki problem, kojeg nema. Kažu da čekaju neko povoljno vrijeme, očito neko čudo u gradu. Za mene je to vrijeđanje zdravog razuma. Dosadašnjim potezima oko tog pitanja Možemo! i njihov zagrebački koalicijski partner SDP samo slijede politiku Bandića koji se morao odreći Tita kako bi opstao na vlasti, a Možemo! izbjegava vratiti Tita kako bi također opstao na vlasti. U čemu je onda razlika između njih? Opravdanja da sad nije vrijeme, da postoje alarmantni socijalni, infrastrukturni problemi u Zagrebu, samo su izgovori. Sad je pravo vrijeme, sve kasnije bit će prekasno. Hrvatsko nas iskustvo uči da je sve što smo ignorirali, izbjegavali, stavljali pod tepih, skrivali u ormaru, izraslo u veće zlo, čudovišta s dalekosežnim posljedicama.

 

Što će biti u Splitu?

Posljednji potez premijera Andreja Plenkovića je izdašna pomoć od 350.000 eura gradnji tzv. Memorijalnog centra Groblje mira kod Mostara koji je hrvatska vlada nedavno proglasila projektom "od strateškog značaja za Hrvate izvan Hrvatske". Po "radnim popisima žrtava" mogli bi se naći križevi i ustaškog zločinca Rafaela Bobana, na primjer.

Uvijek smo za to da se dostojno obilježi i iskaže pijetet nedužnim žrtvama bilo kojeg rata! Ali oko tog groblja ne postoje povijesno utvrđene činjenice i tu leži većinom ustaška vojska. Zašto Vlada ne sudjeluje u obnovi Partizanskog groblja u Mostaru koje je međunarodno poznat spomenik i na kojem su ukopani i hrvatski partizani, njih preko stotinu? Zašto se ne obnovi partizansko groblje u Kninu s preko tisuću ukopanih hrvatskih, većinom dalmatinskih, boraca NOB-a iz posljednje najveće bitke na kraju rata, nakon koje je oslobođena cijela Dalmacija? U decembru slavimo 80. obljetnicu te bitke. Tu je i ogroman srušeni spomenik, obelisk visok 20 metara!

Nisam se borio protiv crnogorskog zbora, nisam se borio protiv Srba, Crnogoraca, svi pričamo istim jezikom, nisam se borio protiv zvijezde petokrake, borio sam se protiv režima Slobodana Miloševića. Duboko vjerujem da većina branitelja misli kao ja

Često spominjete Tita. Kako komentirate da gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić ponovno spominje izmještanje Titova i grobova četvorice narodnih heroja s Kalemegdana?

To je prirodni slijed, vrhunac revizionizma koji vlada u Republici Srbiji, a ogleda se u brisanju NOB-a iz udžbenika, veličanju četnika koji su proglašeni antifašistima, podizanju spomenika ratnim zločinima. Te i druge slične pojave ukazuju na to da je u Srbiji stanje puno gore nego u Hrvatskoj. Tamo je njihov SUBNOR i službeno uključio u službene aktivnosti "slavljenje ravnogorskih četnika kao antifašista". Jedino Savez antifašista Srbije na čelu sa Zlatojem Martinovim ostaje na pravom putu ne priznajući tu revizionističku glupost s četnicima. Oni su prošle godine objavili i predstavili knjigu pokojnog novinara i publicista iz Banje Luke Borivoja Glišića "Izvještaji njemačke vojske o suradnji četnika i ustaša u borbi protiv partizana", koju će VeDRA krajem godine predstaviti u Zagrebu.

Idemo ususret novim okruglim godišnjicama oslobađanja hrvatskih gradova od fašizma i ustaša, vidjeli smo kako je prošlo u Korčuli, što očekujete? Na antifašističkim događajima nema visokih dužnosnika, predstavnika izvršne vlasti, dok je na mjestima obilježavanja Domovinskog rata obvezna smotra svih političkih aktera.

Osamdeseta godišnjica oslobođenja Splita, drugog grada u Hrvatskoj, 26. je listopada. Vjerujem da će se to odraditi samo da se odradi. U tom užasu, mi antifašisti i braniteljske udruge koje podržavaju antifašizam uvijek strepimo jer su svako malo neki izbori kad smo ona "ružna djeca koju treba sakriti kad dođu gosti". Stižu nove generacije koje su prošle hrvatski obrazovni sustav po kojem je Tito bio zločinac, a Pavelić hrvatski političar koji je nešto pogriješio, ali eto, ne toliko loše. U suradnji s antifašistima Grada Kaštela odlazili smo u kaštelanske škole. Naši članovi, generali Luka Džanko i Veselko Gabričević, pričali su učenicima i o Domovinskom ratu, ali i o partizanskoj borbi u Drugom svjetskom ratu. I sve je bilo dobro, uspjelo se održati dva-tri sata, djeca su bila zainteresirana dok nisu otišla doma i upoznala roditelje s time da su u školi slušala o partizanima, što je njihovim roditeljima bio "incident". Nakon toga nam je iz škole rečeno da više ne dolazimo, da im ne radimo neugodu. Mi antifašisti smo ružno pače koje se treba sakriti, skloniti.

VeDRA je kao udruga branitelja Domovinskog rata i antifašista po svemu sudeći "čudna udruga", za neke možda i nemoguća. Kako ste spojili te dvije kategorije koje su se hrvatsko društvo i politika potrudili jasno razdijeliti?

Ja se stvarno ponosim što sam hrvatski branitelj. Bit ću sahranjen s vojnom muzikom, hrvatskom zastavom, ali do kraja života ću braniti NOB i partizane. Nisam se borio protiv crnogorskog zbora, nisam se borio protiv Srba, Crnogoraca, svi pričamo istim jezikom, nisam se borio protiv zvijezde petokrake, borio sam se protiv režima Slobodana Miloševića. Duboko vjerujem da većina branitelja misli kao ja, ali da danas po mainstream mišljenju, društvenom stavu koji osigurava mir, prosperitet i napredak u određenim društvenim i političkim krugovima, nije dobro iznositi antifašističko opredjeljenje. Osnovali smo VeDRA-u prije osam godina da spasimo obraz hrvatskim braniteljima jer branitelj nije čovjek u crnoj majci, nije čovjek koji zloupotrebljava svoja stečena prava, koji upada u tuđe stanove, ta mala šačica takvih Hrvata koji ustašuju postali su lideri koje hrvatska mainstream scena tolerira. Mi u VeDRA-i smo legalisti, držimo se dosljedno i ne odstupamo od dvije stvari – da smo bili pobjednici u dva rata i da trebamo priznati svoje greške, a to su teme kojima se trebaju baviti povjesničari i politolozi. Zajedno s udrugom antifašista Grada Splita organiziramo antifašističke proslave na ulici, da nas čuju i vide građani Splita, koji nam se spontano svake godine sve više pridružuju. Naša je uloga da spojimo Domovinski rat i Narodnooslobodilačku borbu, da pokažemo da je ponos biti antifašista i da to nije nikakva zastarjela politička grupacija, nego civilizacijska tekovina. Druge udruge nam se ne priključuju jer postoji opravdan strah da ako nam se pridruže, neće dobiti financijska sredstva, koja ne dobivamo ni mi kao ni antifašisti.

 

Brega i Jugoslavija

Jesu li onda Domovinski rat i antifašizam, kao što Ustav kaže, jednako vrijedni?

Dobar dio hrvatskih branitelja je nagrađen velikim mirovinama, ali velik broj naših branitelja nije bio te sreće da ostvare pristojne mirovine i teško preživljavaju. Hrvatsko obrazovanje odigralo je bitnu ulogu u minoriziranju partizanskih, antifašističkih vrijednosti. Sad kad dolazi do biološkog osipanja naših članova koji su svjedočili partizanskoj borbi, ostaju krugovi koji žele da se zaborave partizanske pobjede. Štetno utječe i hrvatska politika. Recimo, pronađu se u Lici, kako kažu, posmrtni ostaci hrvatskih vojnika, odnosno u prijevodu visokih časnika ustaške vojske, za čiji se sprovod, na koji dođu ministar branitelja Tomo Medved i bar po dva biskupa, potroše goleme količine državnog novca. Pa čovječe, nađeni su ostaci ustaša, tko bi o trošku Njemačke sahranjivao nacističke i fašističke oficire! Antifašističke udruge koje su ostale usamljene zadnji su branik protiv lažne, perfidne povijesti. SABA u Zagrebu nema sredstava da plati struju, antifašistima u Splitu prijete da će ih iseliti, dok s druge strane hrvatski branitelji Domovinskog rata kupuju velike televizore. Ljudi koji slave NOB su toliko posramljeni, osamljeni, ostavljeni bez javnog novca, bez pomoći. Stalno nas se mjeri je li nešto previše partizanski, previše jugoslavenski, kontaminirano crvenom zvijezdom, maršalom Titom. Kako sam rekao, SABA nema novca da plati struju. Kad se riješe ti problemi, kad antifašisti postanu ekvivalent braniteljima, onda ćemo biti pomireni, onda će se o tim temama pričati samo na stručnim skupovima, a dok se ti problemi ne riješe, potezat ćemo se kao dosad za ustaško crnilo, četničke brade, šajkače, partizanske kape s crvenom zvijezdom. Od tih sjena prošlosti i istine ne možemo pobjeći. Sve više se pretvaramo u zadnje vitezove čije se ideje zaboravljaju. Sve je teže i teže, ali vjerujte, oganj još uvijek gori i vjerujem da se ipak neće ugasiti.

Zapjevate li "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo"? Kažu da tu pjesmu hrvatski branitelji ne pjevaju, da ih ona vrijeđa, da su se borili protiv te Jugoslavije da bi je sad pjevali.

Ta pjesma je jako dobra rokerska pjesma. Bijelo dugme su jugoslavenski Rolling Stonesi. Bio sam na koncertu u Splitu koji je izazvao bijes dijela braniteljske populacije. Ja sam se odlično proveo! Nigdje nisam čuo nijedan zvižduk. Jednostavno, nekome je trebala protuteža, ciljana zabrana kao reakcija na kritiziranje ustaštva na Thompsonovim koncertima u Imotskom i Dugopolju, čak i po cijenu da muče građanina Republike Hrvatske kako će ga izbaciti iz vlastite države. Bijelo dugme ne pjeva o fašizmu, kao što to Thompson kukavički izvede s ustaškim pozdravom. Jugoslavija je bila naša domovina, to je dovedeno do apsurda. Bijelo dugme pjeva o Jugoslaviji u kojoj smo svi zajedno živjeli, školovali se, gradili naše bolnice, tvornice. Riječima pjesme "majka", "maćeha", "moja sirota kraljica" Brega je opjevao sudbinu Jugoslavije, poručio – svi ćemo nastradati.