Nepoznati vandali i ove godine su crnom bojom prefarbali spomen ploču posvećenu pripadnicima Prvog splitskog partizanskog odreda. Kako tome konačno stati na kraj?
Već desetak godina uvijek nepoznati huligani u ovo vrijeme ili prefarbaju ili na neki drugi način oštete tu spomen ploču koju mi uporno čistimo i obnavljamo slova na njoj. Ovaj put moramo priznati da je Grad Split promptno reagirao i oprao boju. Međutim, ako se takav vandalski čin ponavlja iz godine u godinu valjda bi konačno trebalo nešto napraviti da se šteta ne ispravlja, nego da se spriječi, odnosno da se uhvate oni koji to rade.
Vedra je upozorila da nije problem samo u počinitelju?
Uporno ponavljamo da je kriva ukupna atmosfera u društvu. Ako uz najveće počasti po Lici sahranjujete ustaše pod egidom da se radi o hrvatskoj vojsci, što će neki neobrazovani mladić ili starija ostrašćena osoba misliti nego da je ta strana prava. Stvorena je klima u kojoj je takvo ponašanje prihvatljivo. I kad uhvate počinitelje, kazne su benigne, premda se radi o zločinu. Osim toga, u Splitu praktički nemate nijedan spomenik posvećen antifašizmu. Nijedna veća ulica ili trg nije nazvana po partizanu. Ispada da je sve što uporno pišemo i govorimo, kako bi rekli u Dalmaciji, tek prdac u vjetar prema svemu onome što se već tri decenije forsira. Treba promijeniti cijeli narativ i konačno prihvatiti da je od 1941. do 1945. vođen oslobodilački rat i da su pritom partizani bili na pravoj strani, na čemu Vedra kao udruga inzistira. Osobno mi se ne sviđa niti ovaj mlitavi komemorativni način obilježavanja ustanka ili oslobođenja. Ne možemo to raditi bez crvene zvijezde i Titove slike. To je kao da ideš na procesiju bez Gospinog lika. Kad se shvati da su partizani bili narodna vojska u kojoj su bili svi narodi i narodnosti nešto će se promijeniti. Posebno je tragično u ovom slučaju što se radi o spomeniku Prvom splitskom odredu. Valjda se ne smije reći da je i partizanski da se netko ne bi uvrijedio.
Kako promijeniti taj narativ?
Vedra to pokušava kroz napraviti kulturnu scenu, izložbe, predavanja… Na što se sveo antifašizam u Hrvatskoj? Na nekakvo klanjanje po šumama gdje se potroši po 70.000 kuna da se ubiju komarci, umjesto da se to radi po centru gradova, da i mladi vide. Također treba inzistirati da se vrati barem dio antifašističkih spomenika od tri tisuće koliko ih je srušeno. Samo u Istri i Kvarneru se ne ruše, a na Korčuli – koja je iznimka po mnogo čemu – ima ih više nego što ih je bilo 1995. Ali, Korčula je fenomen. Treba njegovati drukčiju kulturu sjećanja. Onog trenutka kad se u javnom prostoru bude jasno reklo što se dogodilo i kad prestane licemjerje, možemo nešto očekivati. Znate što, najgore mi je kad se i nas, kao ratne veterane, stavlja u kontekst branitelja koji hodaju okolo u crnim majicama, ruše spomenike, mrze i mlate Srbe i ne znam još što. Moram poručiti i onima koji šute da time postaju saučesnici glasne manjine.
Spomenuli ste tu posebnu tragediju sudbine pripadnika Prvog partizanskog splitskog odreda koji su uhvaćeni i pobijeni odmah na početku rata?
Njih se ne može svrstati pod nijednu partiju. Oni su bili borci za slobodu koji su željeli da ovdje ravnopravno žive svi građani i Hrvati i Srbi i ostali. Zato je tragedija puno šira od pukog bacanja boje.
Pohvalili ste brzu reakciju Grada Splita?
Da ne budemo nepošteni, i prethodna vlast slala je izaslanike koji bi se prigodno poklonili, ali to nije dovoljno. Kao da malo dijete vodite na injekciju. Treba puno više raditi po školama, kao što smo mi pokušali u Kaštelima, otvoreno govoreći i o onom i o ovom ratu, kao i o svim greškama koje su napravljene, bez pokušaja izjednačavanja.
