Lako za ovu zimu, ali nitko ne zna što ćemo s idućom. Hoće li dotad rat prestati, pa se trgovina energentima vratiti u mirnodopsku svoju formu, ili ćemo u svakom slučaju nastaviti otkupljivati ruski plin? Ili će se nabava okrenuti prema skupljemu tekućem, arapskom i američkom? Obnovljivi izvori neće se u dostatnoj mjeri mobilizirati u tako kratkom roku, to je sigurno. Nema vremena ni za gradnju nuklearnih elektrana kojima se Europska unija danas nanovo priklanja. Samo jedno je sigurno: plin i svaka njegova moguća zamjena bit će enormno skupi. Nećemo ovdje posebno bistriti globalnu energetsko-političku i sigurnosnu situaciju, od čega sad ionako nema bijega u premoćnoj glavnini javnog prostora. No ostaje puno toga nejasnog i dubioznog u prilagodbi Hrvatske novonastalim okolnostima.
Ovisnost o ruskom plinu, Hrvatska i generalno europska, svakako predstavlja golemu stratešku nedaću. Ne tek zbog diskutabilnih odlika ukupne politike jednog Kremlja, nego zbog činjenice da su i sve dostupne alternative dugoročno pogubne. Sva brza rješenja za taj problem ujedno jesu preznačajan dio problema. Sužena perspektiva same Hrvatske u takvoj situaciji, međutim, određena je dodatnim unutarnjim slabostima. Jer, ova zemlja, neka bude jasno, posjeduje nimalo beznačajna ležišta ugljikovodika. Njima ipak ne raspolaže ona, kao ni osjetnijom zaradom na njima, a koju tako ubiru mahom neki vanjski igrači.
Fatalna podređenost Ine mađarskoj državno-privatnoj naftnoj kompaniji Mol također je odavno notorna priča. Ono pak što se ne tematizira ni u snu dovoljno, uvjeti su pod kojima se otad eksploatira ovdašnje tekuće i plinovito rudno blago. Dobro znamo da je INA u svoje doba kriminalno ispuštena iz hrvatskih državnih ruku. Neki od efekata pljačke već su dobrano raspravljeni u javnosti, ali bez mnogo vajde. Tu je diskusiju prošli mjesec autoritativno zaokružio ministar gospodarstva RH Tomislav Ćorić izjavom da "nema hrvatske nafte, nema hrvatske vode, nema hrvatskih plaža". Izostala je burna reakcija domoljuba inače uvijek spremnih da obrane svaku kap nacionalnih tekućih pitanja. Otrežnjujućim ministarskim iskazom barem su sve ekonomsko-političke relacije eksplicitno postavljene na svoje mjesto. Ergo, nemamo se što ni zašto buniti protiv sasvim regularnih tržišnih uzusa.
No ipak je red da se makar u ovakvoj krizi postavi upit o nekim drukčijim mogućnostima. Povrh svega, ni tržište ne mora funkcionirati baš onako kao što je primjer na potezu INA-Mol. Upravo u sektoru energetike, trgovina je ponajviše izvrgnuta bjelodanim političkim intervencijama. Pogledajmo stoga malo izbliže prilike u ovom slučaju. Krenimo redom, ali bolje s kraja, od najnovijih momenata. Netom prije Ćorićeve dragocjene eskapade, premijer Andrej Plenković stavio je općinstvu na znanje da Hrvatska nema sredstava za otkup i povrat Ine. I to pet godina nakon najava dotične transakcije u svojstvu ključa domaće energetske politike. Izlaz bi nam trebali biti obnovljivci, drugi blok atomske centrale Krško, i LNG-terminal na Krku. Za to vrijeme, Mol u Hrvatskoj uredno crpi onoliko fosilnih goriva koliko mu treba.
Ne samo da ih vadi po volji, s praktično bjanko-blagoslovom hrvatskih vlasti, nego isto čini s preradom i prodajom. Rezultat se najprije ogleda u podatku da je INA ranije proizvodila više od dvije trećine hrvatskih plinskih potreba, dok se danas vrti oko jedne. Plinofikacija istočnih dijelova zemlje je otpočela, pa stala. Istraživanje novih ležišta i eksploatacija plina i nafte u međuvremenu su ponuđeni i drugim stranim interesentima.
Mol pritom ne vadi nužno količine ugljikovodika koje bi se mogle činiti u bilo kojem smislu prekomjernima. Mađarska je kompanija ustvari u jednom trenu smanjila proizvodnju, onako kako je odgovaralo njezinu poslovanju. Istodobno je namicanje profita oslonila na potencijal svoje domaće prerade. U ime zarade i nacionalnog interesa mađarske industrije i tržišta rada, nafta se velikim dijelom odvozi u rafinerije s onu stranu Drave.
Već ta eliminacija rafinerije u Sisku i dijelom zapostavljanje one u Rijeci, bile su alarmantne. No i to je samo manji dio ove mučne uzurpatorske operacije. Ostaju pitanja cijene goriva u maloprodaji, i udjela RH u diobi profita realiziranog na hrvatskom plinu i nafti. Aktualne učestale prozivke vlade oko toga nisu rezultirale uvjerljivim odgovorom.
Prvo, načelni vladin prostor za utjecaj na cijenu goriva i dalje je nezanemariv. Krajnji ishod je prije osam godina prepušten tržištu, ali ne bilo kako. Zakonski se apsolutno podrazumijevalo da tržište uopće postoji, a ne da ga imitiraju oligopolna dva protagonista. Naime, uz INA-Mol, tu je i jaki slovenski državno-privatni Petrol. Njih dvoje, u omjeru dva naprema jedan, drže 643 od 870 benzinskih pumpi u Hrvatskoj. Stoga cijene goriva u RH nisu padale ni kad drugdje uokolo jesu. Oligopolci su bezbrižno zadržavali maržu na visini koja im bolje sjeda. O tome je posljednjih pola godine dosta pisao Goranko Fižulić na portalu Telegram. Bivši ministar gospodarstva sugerira da je sadašnja izvršna vlast trebala ponajprije naložiti rasprodaju viška prodajnih mjesta u posjedu INA-Mola i Petrola. Dotad bi se mogli ograničiti iznosi marže. Zatim, trebala bi po njemu uvesti tzv. plivajuće trošarine za naftne derivate. Smanjivala bi onda svoj udio u cijeni litre benzina, ali bi joj se razlika dijelom vratila u višem prinosu od PDV-a.
Drugo, naknada koju RH dobiva od Mola za crpljenje nafte i plina, po mnogočemu je sudeći mizerna. Tomislav Ćorić skreće odgovornost po tom aspektu na lokalne vlasti, implicite državi odričući šansu za jači politički upliv. No do 2014. godine RH je naplatila manje od četiri posto vrijednosti proizvedene nafte, potom 10 posto. Proizvodnja je kasnije čak padala, rekosmo, pa ni to nije donijelo veći prihod, naprotiv.
Koncesijska naknada te vrste, kao jedan od tri standardna oblika poslovanja između države i vanjskih naftnih kompanija, u pravilu uključuje daleko viši udio države. Pojedine europske zemlje s takvim ugovorima zadržavaju i preko tri četvrtine ostvarene vrijednosti tj. dobiti. Ovdje strani partner uzima gotovo sve, a to je npr. u 2020. godini samo za plin iznosilo oko 1,4 milijarde kuna. S narednom sezonom grijanja, očekuje se dvostruko veća zarada mađarske kompanije.
Ova država, izvjesno je, od toga opet neće prosperirati. Njeni stanovnici plaćat će sulude cijene plina i benzina, s perspektivom još luđom. Energetski stručnjak Igor Grozdanić u posljednje vrijeme upozorava i na rizično stanje uskladištenih zaliha plina u RH. Još jedan bivši naš ministar gospodarstva, naftno-plinski ekspert Davor Štern, imao je tim povodom prije nekoliko godina zanimljiv prijedlog. Hrvatska je navodno trebala od Mola otkupiti samo upstream, dio industrije vezan uz istraživanje i crpljenje ugljikovodika.
Tako bi se ova zemlja jeftinije i svrsishodnije vratila u igru oko direktne proizvodnje. No više se ništa u tom smjeru ne spominje, niti itko propituje vladine odluke. Šuti se i o regulaciji cijena i o koncesijskim naknadama. Socijalna funkcija zadovoljava se fiskalnim mjerama kakve se obično nazivaju vatrogasnim. A i to je nezgodna karakteristika u sektoru koji nastoji povećati kalorijsku vrijednost goriva, ne ga valjda trnuti.
Jednako se šutjelo, ili podmetalo i dezinformiralo, dok je u prošlom i pretprošlom desetljeću krčmljena Petrokemija. Nakon dugog iscrpljivanja katkad i najvišom cijenom plina u Europi, na kraju je pala u šake vlastitim dobavljačima, INA-Molu i PPD-Gazpromu. I eto nas konačno tu gdje jesmo, u novoj te drukčijoj realnosti. S ratobornim Rusima za vratom, dakle, i s miroljubivim Amerikancima uz koje nam ionako ne treba dodatnih dušmana. Te s inflacijom koja već osjetno srozava životni standard najširih slojeva.
Osim svega, vraćamo se na početne energetske postavke, s glavnom nadom u plinu koji je trebao postati samo prelazno gorivo u zelenoj tranziciji. Čovječanstvo je tako i tehnički u regresiji, kamoli Hrvatska sa svojom beznadnom političkom rasplinutošću.
