Hrvatska je bučno proslavila spajanje Pelješkog mosta prošli tjedan. Naši izvori prenose da se vatromet u izvedbi kineskih mostograditelja čuo sve do Drvenika, možda i dalje. A čulo se bez ikakvih ograničenja i to da je mostom ujedno spojena Hrvatska prvi put nakon 300 godina – tako su prenosili mediji na čelu s onima u državnom ili javnom vlasništvu. Unisono je pak zaključeno da je riječ o izvanrednom ostvarenju, nadasve političkom.
Realizaciji je najviše pridonijela odluka Europske unije o 85-postotnom sufinanciranju projekta, s oko 340 milijuna eura. Ta se ishođena privola zaista mora smatrati velikim uspjehom, ali na ovome mjestu napuštamo čestitarski kor i prelazimo na skepsu. S druge strane priče o trijumfu, naime, uočavamo jedan pogolemi neuspjeh, također vanjskopolitički. A o njegovim smo detaljima, svih onih godina dok se pripremala gradnja, uporno i redovno izvještavali.
Jer da bi se domogle te investicije, hrvatske su vlasti u proteklom desetljeću zgazile odnose s Bosnom i Hercegovinom. Najviše je u tome štete počinila vlada koalicije lijevog centra neposredno prije i nakon ulaska RH u EU. "Novca nije bilo i pokušali smo se dogovoriti s BiH oko nesmetanog prolaska kroz Neum. Ali s njima se ni o čemu nije dalo dogovoriti", izjavio je ovih dana tadašnji ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić.
U nastavku je izjave kao ključni trenutak istaknuo jedan avionski let s ondašnjim premijerom Zoranom Milanovićem. Gledali su tako lokaciju između Komarne i Brijeste kroz ovalni prozorčić Airbusa, a današnjem se predsjedniku RH navodno otelo: "Ma idemo sagraditi taj most. Nije to tako velik problem." No ushićeni je Hajdaš Dončić ipak prešutio neke detalje iz legende koja se danas neometano širi javnim prostorom.
U jednome momentu, kako smo tad objavili, predstavnici BiH su već pristali na jednu od alternativa mostu. Konkretno, službeno je Sarajevo popustilo pred zahtjevom da se u zaleđu Neuma sagradi autocestovni koridor iz smjera Metkovića prema Dubrovniku, i to bez naknade. Njime bi se putnici vozili bez granične i carinske kontrole osim na izlazima k Neumu ili Stocu. No hrvatska je strana rezolutno odbacila ponudu te zaigrala pred Bruxellesom na kartu političkih razmirica u samoj BiH.
Pokazalo se to dosta pouzdanom okladom, imamo li u vidu da susjednu zemlju nije posebno teško prokazati kao nestabilnu. Naročito ako tamo raspolažete etnički bliskim kooperantima. Bosanskohercegovački HDZ, predvođen zatim Draganom Čovićem, mogao je računati i na podršku Milorada Dodika u ime tamošnjih Srba. Objema se političkim reprezentacijama ionako više dopada svako protivljenje zajedničkom stajalištu BiH, negoli bilo što od opće koristi.
Jednostavno je procijenjeno da svi hrvatski akteri, desni i formalno lijevi, imaju koristi od ukrcavanja na tu platformu. S nje će svojim biračima lako prodati svaku interpretaciju o veličanstvenoj diplomatskoj pobjedi nad zločestim Bošnjacima. I, osim svega, jedino tako udruženi su mogli uvjeriti EU da za povezivanje njezina kontinentalnog teritorija preostaje samo najskuplja i ekološki najštetnija varijanta, dakle most.
Nije nam poznato je li evidentnom briselskom ustupku prethodilo nekakvo obećanje zauzvrat. Nešto poput odustajanja od sanacije brodograđevne industrije u državnom vlasništvu, recimo. Ili od većeg opsega određenih kultura u poljoprivrednoj proizvodnji. Europska komisija na koncu je poput kakve ozloglašene balkanske administracije prihvatila jednostrano izrađene hrvatske obavezne predprojektne studije, mimo vlastitih pravila, i odobrila isplatu.
Znamo i da ne znamo što je bilo 2009. godine s istragom nad domaćim poduzećem Profectus. Utvrđeno je tada kako neki članovi HDZ-a pomoću njega kriminalno mešetare parcelama na Pelješcu. Ipak taj most zahtijeva pristupne prometnice, a i podiže vrijednost okolnog zemljišta. Iz saborskog se Nacionalnog antikorupcijskog vijeća pročulo da se Profectus okoristio povjerljivim informacijama o trasama budućih cesta. A nesuđeni projektant i graditelj mosta, IGH i Konstruktor, bili su suvlasnici poduzeća.
Barem znamo da je Hrvatska spojena, rekoše, prvi put nakon razdvajanja prije 300 godina. Nema veze što niz stoljeća uoči toga nije bilo iole cjelovite Hrvatske, što god to značilo, a kamoli samostalne. Ako su nam prodali izmišljotinu o međunarodnim odnosima u nedavnoj prošlosti, red je da to učine i s onom između Mira u Sremskim Karlovcima i Požarevačkog mira, ključnih za to razdoblje. Samo nastavimo slaviti nepotrebni enormni trošak i vjerovati da ceh nije naš.
