Svašta smo proteklih godina već objavili o Pelješkome mostu, ali da bi već plaćena gradnja mogla biti obustavljena na dvije godine, e to nam zaista nije bilo ni na kraj pameti. Ukratko: posao financiran iz EU-fondova dobila je na natječaju kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation, no protiv toga je austrijski Strabag – njezin konkurent i natječajni gubitnik – podnio tužbu hrvatskom Upravnom sudu. Dok pripremu ovog broja Novosti privodimo kraju, ne zna se je li isto učinio i talijansko-turski konzorcij Astaldija i CT Ictasa, kako je najavljivano, pa da komplikacija bude još neizvjesnija.
Austrijance, pa i Talijane i Turke, žulja to što su Kinezi istaknuli Hrvatskoj predračun od 2,08 milijardi kuna, dok su se Europljani ponudili za 2,62, tj. 2,55 milijardi. Kinezi forsiraju dampinške cijene, odmah se začulo, s tumačenjem da to potječe iz specifičnog odnosa njihovih kompanija, aktivnih na globalnom tržištu, s državom, Narodnom Republikom Kinom. Ona uvelike sama posjeduje domicilnu industriju, no Zapad tu praksu u 21. stoljeću ne priznaje jer krupnom kapitalu – privatnom, jasno – ovdje treba širenje lovišta za rast, što očito nije dužan nikome opravdavati. Zauzvrat pljušte optužbe za ‘socijalistički mentalitet’ na račun Kine, koju to baš puno ne dira, no koncentrirajmo se pričom na lokalni milje, ovaj naš, gdje je i hrvatska država osumnjičena da nije vodila računa o pozadini kineske ponude.
Hrvatska je u svemu pokušala naći ponešto svog interesa, pored mosta na čije većinsko financiranje je EU pristala, mada je teško zdravorazumski opravdati takvo ulaganje. Ranije smo naveli bojazan da iza dubioznog aranžmana stoje tajne pogodbe s kojima ova zemlja ostaje na gubitku, dok političari na konto upisuju izuzetni simbolički dobitak. Recimo, način na koji se Hrvatska svojevremeno, početkom desetljeća, odrekla razvojne perspektive za brodogradnju, najnapredniju joj industriju, po metodi spada u tu vrstu odnosa. Ovom pak prilikom možemo govoriti o nastojanju da se od izvođača radova namakne ustupak za ovdašnji, nekoć slavni građevinski sektor, danas praktički na izdisaju.
Jer dok se visokogradnja nekako osovila na noge, nakon krize potkraj prošlog desetljeća, niskogradnja ostaje bez državne strategije za kompenzaciju kriznih efekata. Umjesto da dočeka npr. javne radove na gradnji ili obnovi lokalnocestovne mreže većeg opsega ili lučkih objekata i sličnog, zapala je u fatalnu zonu nemogućnosti otplate kredita. I ostala u međuvremenu bez glavnine najvažnijeg kadra, onoga srednjokvalificiranog, armirača i tesara i ostalih, a koji su pobjegli u inozemstvo. Hrvatska je tad pokušala spojiti neke od tih probušenih posuda, pa je Brodosplit – umjesto da gradi brodove – s Kinezima dogovorio preuzimanje dijela radova na Pelješkome mostu, ali niskokvalificiranih.
Vratimo se aktualijama i samom epilogu one nevesele zavrzlame: odgoda gradnje mogla bi projekt izgurati van roka u kojem se EU-sredstva moraju iskoristiti. Teško je pojmiti da bi se Pelješki most tako bizarno mogao urušiti i prije negoli su mu izliveni temelji, naročito sjetimo li se pozicije Strabaga u Austriji, u poredbi s onom npr. nedavno propalog hrvatskog Viadukta, moćne tvrtke s velikom tradicijom. U europskounijskom okviru, naime, Strabag uživa, kao i ostale zapadnjačke kompanije, razne neizravne potpore svojih država. To se u Hrvatskoj ne registrira javno, ali kineski je upad dobrodošao barem da osvijestimo i unutarnje napetosti koje inače prvenstveno razaraju kontinentalnu nam asocijaciju.
