Pelješki most dugo nam već nije pohodio javni prostor, ali prošlog se tjedna konačno vratio na velika vrata, kroz izjave standardno entuzijastičnog Siniše Hajdaša Dončića. A prilika je to i da najnoviji ciklus njegova ukazanja – mosta, ne sektorskog ministra – kompariramo s prethodnima kratkim zadržavanjima ovdje, kao i utjecajima na politički okoliš. Ovom prilikom povod mu je bilo dovršenje studije o izvedivosti gradnje tog objekta kojim bi se zaobišao Neum i spojili odvojeni krajevi Dubrovačko-neretvanske županije. Prema riječima Hajdaša Dončića, studija koja još nije javna pokazuje da bi upravo most bio najbolje rješenje za takvu prometno-infrastrukturnu funkciju, pa će se već koncem ovog ljeta započeti s natječajnim izborom graditelja.
Evo još nekoliko akcenata u toj vijesti: most bi po najnovijem izračunu koštao oko milijardu i pol kuna, studiju su izradile dvije mađarske i dvije hrvatske agencije, zahtjev za sufinanciranje bit će Europskoj komisiji upućen najesen. Što se tiče posljednjeg detalja, hrvatski ministar prometa i pomorstva očekuje da bi EU iz svojih fondova platila tri četvrtine troška, dok bi za preostalih oko 400 milijuna kuna Hrvatske ceste tražile kredit od Europske investicijske banke. Bosna i Hercegovina, da i to naglasimo, bila bi ispoštovana dimenzijama mosta koji bi visinom središnjeg dijela od 50 metara i razmakom od 268 metara između glavnih pilona zadovoljio sve plovidbene potrebe.
Otprve upada u oko intrigantan hodogram projekta u kojem će se prvo raspisati natječaj za izvođača radova, a tek zatim se očekuje konkretna reakcija Europske komisije u svojstvu potencijalnog sponzora. Ne treba se, dakako, previše dovijati kako bi se prozrela namjera hrvatske vlade – iskoristiti predizborno vrijeme, plasirati sliku uspješnog planiranja i prije njegova jasnijeg ishoda. Problem nastaje kad se ispostavi da izuzev gole slike, poput nečega u rangu onih zavodljivih kompjutorskih simulacija, tu baš i nema drugog osobitog zaloga konačnom uspjehu. No tako barem dolazimo do kontinuiteta u radu hrvatske vlade kad je posrijedi notorni Pelješki most. Sjetimo se, to je onaj isti most čijem se projektiranju u premijersko doba Ive Sanadera današnja vlast rugala kao megalomanskom i neopravdanom te politikantskom.
Nedugo po preuzimanju vlasti, koalicija na čelu sa SDP-om prigrlila je projekt mosta kao svoj rođeni, o čemu smo ovdje pisali u više navrata. Pelješki most tako se počeo nanovo tematizirati u pravilnim ciklusima, ali samo kao idealan mamac za privlačenje nacionalno ili lokalno patriotski nastrojene publike. U biti se nije pomaknuo dalje od opisane simulacije u kompjutoru Jure Radića iz najranije faze projekta, a na takvim su ga aparatima održavala i povremena kontekstualiziranja uz pitanje nastavka autoceste od Ploča prema Dubrovniku. I o tome smo podrobno izvještavali: mnogo se kombiniralo, štoviše uz pomoć EU-a, a nikad se nije konačno ustanovilo bi li ta komunikacija išla također preko Pelješca, ili kopnom u zaleđu Neuma i potom opet kroz Hrvatsku, ili bi pak dalje produžila Bosnom i Hercegovinom.
Možda, doduše, nije ni važno, možda se toliki složeni i zakučasti detalji oko mosta i autoceste ili koridora u našem javnom prostoru zaista roje samo iz razloga tzv. dnevnopolitičkih, naime stranačko-marketinških. Podsjetimo samo kako je to izgledalo u pretprošlom navratu, kad smo prije godinu i pol dana dobili uvid u komentare EK-a na skicu studije predizvodljivosti. Spis je tada izvodila francuska tvrtka Safege, o trošku Europske unije, ali u ugovornom odnosu s hrvatskom državom kao naručiteljem i projektantom. Safege je dospio pod oštru kritiku sektorskih komesara EK-a koji su u studiji lako uočili pristranost i površnost, dok sad ipak još ne znamo kako će glasiti njihova ocjena.
Opcija mosta se dugo ogledala s alternativama kao što su podmorski tunel ili zatvoreni cestovni koridor kroz BiH, no potonje – ujedno najjeftinije – rješenje na koncu nije dogovoreno zbog određenih veoma krutih i neprincipijelnih, čak imperijalističkih preferencija Europske unije u odnosu na susjednu nam zemlju. Moment povezivanja teritorija same EU uključio se u međuvremenu dakle kao ekstramotiv na koji će spremno zaigrati aktualna hrvatska vlast, pridodajući tome navedeni svoj partikularni interes. I ne bi se tome dalo mnogo toga prigovoriti da nema onih startnih činjenica o tome kako će promet Pelješkim mostom biti mizerno nizak izuzevši ljetne mjesece, i kako će već samo održavanje dvoipolkilometarske grdosije značiti previsok stalni trošak.
Prema informacijama koje do ove redakcije dopiru iz blizine Europske komisije, odnosno njezina sektora za prometne veze, zasad je iduća reakcija mogućeg sufinancijera još posve neizvjesna. Pelješki most svejedno nije odbijen, za razliku od nekih drugih projekata iz Hrvatske i drugih članica EU-a, mada je više godina nailazio na drastično nepovoljne osvrte u samom Briselu. No to može značiti i da je odabran pristup do njegove realizacije svojevrsnom obilaznicom, čak preko samog predsjednika EK-a Žan-Kloda Junkera, umjesto redovnim procedurama koje su predviđene za ovakve projekte. Može značiti, drugim riječima, kako je hrvatska vlada našla put do Pelješkog mosta nekim tzv. političkim sredstvima.
Takav bi manevar bez daljnjeg podrazumijevao neizrečeni višak trgovine kakva se također ne bi odvijala redovnim putem, nego ispod pulta. Na ovim stranicama prošle smo jeseni izrazili bojazan da se nešto slično već dogovara, jer naprosto nije bilo vidljivo zašto bi Europska komisija i dalje pregovarala oko projekta koji su donedavno ismijavali sami današnji njegovi zagovornici. I zašto bi dalje podnosila klijentelistički postavljene tehničke studije, ako nije na stvari nekakva kompenzacija kojom bi se ogromno ulaganje pokazalo isplativim za Europsku komisiju, dok bi hrvatskim vladajućim političarima ostao kapital od predizbornog uloga. Tada smo kao moguću cijenu naveli potencijalnu monetizaciju autocesta, no konkretna se naknada ionako uvijek može u hodu promijeniti ako su pregovarači dovoljno fleksibilna čeljad.
