Zamisao da mirovinski fondovi ulože novac u posao s autocestama, bilo da je riječ o asfaltu ili o naplati i održavanju, izravno je suprotstavljena jednom od osnovnih razloga uvođenja novog mirovinskog sustava. To je zaštita mirovina od pohlepnih političarskih ruku. To su tvrdili upravo SDP-ovi politički korifeji, za koje je mirovinska reforma bila jedan od glavnih političkih pothvata onog doba. Tadašnja vladajuća koalicija koju su predvodili, a koja je 3. siječnja 2000. godine prvi put smijenila HDZ, naslijedila je devastirani mirovinski sustav. Prethodnih godina mirovine su se dijelile kapom i šakom, u prvom redu sebi i svojima, ali i onima koje se čistilo prvo iz političkih, a onda i ekonomskih razloga. Odnosno zato što su se u privatizaciji uništavala njihova radna mjesta. Na kraju je masa privilegiranih penzija postala veća od onih zarađenih radom, koje su u međuvremenu prepolovljene. Sve je to trebao spriječiti novi sustav utemeljen na individualnoj štednji. Svatko je u svakom trenutku trebao znati koliko je novca na njegovom računu, zaštićenom od političara, a preko fondova taj se novac trebao ulagati u najsigurnije i najprofitabilnije poslove.
Jesu li to ove Vladine kombinacije s autocestama? Razumljiv je njen interes da dođe do novca kojim će otplatiti dio neizdrživih inozemnih kredita. Ali jasno je i zašto nema kupaca koji bi nudili iole pristojniji iznos. Autocesta od Zagreba do Splita i dalje prema Dubrovniku politička je a ne ekonomska investicija i na njoj se ne ostvaruje prihod koji bi privukao prave ulagače. To, nažalost, nema hrabrosti priznati ni vlast ni oporba, jer je riječ o projektu koji je odavno proglašen povijesnim povezivanjem hrvatskog sjevera i juga, dakle svetim nacionalnim ciljem, protiv kojeg mogu biti samo najgori narodni neprijatelji. Jugoslaveni i komunisti, kako bi rekao Tomislav Karamarko.
To je u njihovo vrijeme inspiriralo Ivicu Račana i Radimira Čačića da pokrenu ubrzanu izgradnju autoceste i tako jednom operacijom riješe dvije jednadžbe. Prvo političku, koja im je trebala pomoći (posebno Račanu) da se operu od svoje prošlosti i dokažu posvećenost nacionalnim idejama. Vjerovali su da će time izbiti HDZ-u glavni adut iz ruku. Druga je bila ekonomska, jer je krupna investicija povećavala bruto domaći proizvod, što je bitno popravljalo ukupno a ne samo ekonomsko stanje u zemlji. To je trebalo biti dovoljno da dobiju predstojeće izbore. Obje su računice, međutim, bile pogrešne. Kad je nacija u pitanju, emocije su uvijek jače od matematike, pa je pobijedio mentalitet splitske rive, koju je tada iz kolica vodio pukovnik Mirko Čondić, kao što sadašnje šatoraše, također iz kolica, vodi Đuro Glogoški. Oni koji su stajali i stoje iza njih nisu nikad bili u opasnosti da izgube noge. Ekonomski, također se ubrzo pokazalo da je povećanje BDP-a bilo samo jednokratno, a da je čitav pothvat izgradnje autoceste bio samo račun bez krčmara.
Takav pothvat može se, naime, poduzeti samo iz dva opravdana razloga. Prvi je da na tom pravcu postoji dovoljan promet, koji će podmiriti trošak izgradnje. To nije bio slučaj u vrijeme gradnje, a nije ni sada, skoro deceniju i pol poslije. Drugi razlog može biti neekonomske prirode, kod nas je to povezivanje sjevera i juga, ali i tada se može pružiti samo koliko je dug guber. Može se investirati u pothvat koji promatrano ekonomski nije opravdan, ali samo ako se za to ima novca. Račan i Čačić ga nisu imali, ali problem je s političarima da uvijek vjeruju kako kredit rješava sve. Njima će se pripisati zasluge, a dug će u budućnosti vraćati netko drugi. Točnije, vraćat će ga isti narod, ali će to biti odgovornost nekih drugih političara. Da nije tako, Hrvatska danas ne bi bila zadužena do nosa, pa i preko njega.
Tako su sagradili autocestu koja ne može vratiti potrošen novac. Da može, bilo bi dovoljno interesenata za monetizaciju, ali tada je ne bi ni trebalo monetizirati. Da bi ipak došla do sredstava, iako nema interesenata za autoceste, vlast se dosjetila unovčavanja poduzeća koje njima upravlja. Ali ni tu računica nije bitno drukčija. Zato investitora nema, pa se opet, kao zec iz šešira, izvlače mirovinski fondovi, pri čemu ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić tvrdi da je to odličan posao. Da jeste, fondovi bi se javili sami, a javili bi se i drugi ulagači. Ali svi oni šute. A ministru bi bilo bolje da drži prste dalje od mirovina.
Cinizam je sudbine da su i mirovinska reforma i autocesta djelo nekadašnje Račanove vlade, čija je sljednica današnja Kukuriku koalicija. Važnu ulogu imao je Radimir Čačić, idejni začetnik velikih državnih građevinskih pothvata koji je, kako se sjećamo, nekad tvrdio da izgradnja autoceste neće opteretiti proračun ni s jednom jedinom kunom, a sada to isto tvrdi za zamišljenu izgradnju goleme vladine zgrade u kojoj bi bila sva ministarstva. Štoviše, to bi bila čista ušteda, tvrdi on. I to u Zagrebu, koji je prepun praznih poslovnih objekata.
Kako će se s dugom za autoceste nositi HDZ ako se ostvare Karamarkovi divlji snovi o vlasti? Dosad smo čuli samo da bi oni uveli vinjete kako bi poslovanje bilo jeftinije. Zašto to ne učini Kukuriku koalicija? Zato što je HDZ na naplatnim kućicama masovno zapošljavao branitelje. Možda je pravedno da taj vrući krumpir dopadne u ruke HDZ-a. Ali time se ne bi pokrilo ni poskupljenje izgradnje autocesta, koje se dogodilo nakon što je HDZ preuzeo vlast od koalicije koju je predvodio Ivica Račan. Kad je Božidar Kalmeta zasjeo u ministarstvo Radimira Čačića, cijena izgradnje se udvostručila. Podatak je bio šokantan, ali tada nije bilo nikoga tko bi se time ozbiljno pozabavio. Uzalud je bivši SDP-ov Ivica Pančić mahao u Saboru krpenom hobotnicom. To je bilo shvaćeno samo kao zabava za narod. Kao što se kod nas i inače shvaćaju dramatični podaci koji se, s vremena na vrijeme, iznose u javnost i koji pokazuju što nam se zapravo događa.
Možda je najvažniji takav podatak, koji sada dovodi u pitanje programe obiju velikih stranaka, iznio ekonomist dr. Ljubo Jurčić. On kaže da je u deset godina u Hrvatskoj investirano sto milijardi eura, čime je trebalo stvoriti 200 tisuća novih radnih mjesta. Dogodilo se, međutim, točno obratno. U tom je razdoblju 200 tisuća radnih mjesta izgubljeno. Autoceste za to snose velik dio krivnje. To najbolje pokazuje kako se investira u Hrvatskoj – umjesto u proizvodnju, u faraonske projekte. Milan Bandić gradi fontane, Čačić bi megalomansku zgradu vlade, a Tomislav Karamarko i dalje sanja podvodne tunele od otoka do otoka. Novcem EU-a gradit će se Pelješki most, koji je također nacionalni a ne ekonomski projekt. Kako Unija traži naplatu mostarine, njime će se vjerojatno voziti samo rijetki sretnici. Planovi rasta proizvodnje makar i za manje od jedan posto godišnje u takvim su uvjetima čisti optimizam.
