Europska komisija, naš oktroirani tužitelj i kadija, oglasila se prije nekoliko dana najnovijim izvještajem o hrvatskim vlastima, izvršnim i zakonodavnim. Naravno, nije sasvim zadovoljna ni proteklom godinom kad je ova zemlja u pitanju, naprotiv. Očekivano i opravdano, napominje se da još uvijek nije ni približno riješen problem korupcije, pogotovo na lokalnoj razini i u javnim poduzećima. Spominju se i teškoće u sređivanju sustava javnih plaća i socijalne zaštite, kao i financija vezanih uz zdravstveni sustav. Konačno, zamjereno je Hrvatskoj zbog izostanka oštrije reforme mirovinskog sustava, posebno kad je riječ o mjeri produženja radnog vijeka.
A nije posrijedi bilo kakav osvrt Europske komisije, nego godišnji Pregled napretka u mjerama javnih politika za ispravljanje makroekonomskih neravnoteža. I za taj cilj – makroekonomsku ravnotežu – očito se ne bira političko sredstvo ni polazište, jer se podrazumijevaju. Opsesivna posvećenost upravne elite Europske unije neoliberalnom instrumentariju tako ne ostavlja nimalo prostora za moguće alternativne pristupe i rješenja. Takva ideološka orijentacija dade se očitati jednako na skrušenoj reakciji hrvatskih vlastodržaca koji su komentirali osvrt Europske komisije. U najviđenijoj izjavi, onoj ministra financija Zdravka Marića, nema zato ni tračka kontraofenzivnog političkog refleksa. Kao da ekonomskom politikom nije aktualna vlada ni upravljala, nego je tek provodila naloge iz Bruxellesa, a s njima uspijevala onoliko koliko je mogla, dok će ostalo nastojati provesti u nekim budućim navratima.
Nažalost, ne radi se pritom isključivo o dojmu, nego o znanoj činjenici: naša vlada zaista uglavnom provodi naloge izvana. Ne vidi se rečena neoliberalna politika toliko u području antikorupcijskom, recimo, ili sličnim temama koje su ispražnjene od političkog te pojmljene zdravo za gotovo, pa se oko njih svi blaženo slažu. Ali pogledajmo ono što se lijepo ističe već u slučaju mirovinskog sustava i pripadajuće reforme s kojom Hrvatska navodno kaska. Iako produženje radnog vijeka ne uspijevaju lako nametnuti ni vlasti zemalja koje upravljaju EU-om, npr. Francuske, upravo Hrvatsku ima smisla zasebno kritizirati. Bili smo toliko popustljivi spram interesa globalne financijske industrije, baš kad je mirovinski sustav na stvari, da njezini politički serviseri u Bruxellesu sada fakat imaju zašto biti razočarani. U dvadesetak godina drugog stupa mirovinskog osiguranja – obavezne i kapitalizirane tzv. štednje – oduzeto je državnom proračunu oko 113 milijardi kuna. U korist banaka, dabome, i na štetu osiguranika tj. radnika, s obzirom na činjenicu da bankovni fondovi nisu uspjeli oploditi takav izdvojeni ulog.
Zato i nema smisla nadati se da će Europska komisija poručiti Hrvatskoj, u pogledu ispravljanja makroekonomskih neravnoteža – pa dajte, pobogu, ukinite taj apsurdni i štetni drugi stup. Ne, ona će nam propovijedati, a naši ministri joj krotko ministrirati, oko daljnje mužnje dugoročno pacificiranog radništva. Također, neće se iz Bruxellesa čuti prigovori ni zbog povlaštenih mirovina političara i branitelja, utega financijski teškog podjednako onome drugog stupa. Znaju i tamo da se ovdje u to ne dira, jer taj namet predstavlja jamstvo elementarne domovinske pravovjernosti svake hrvatske vlasti, e da bi mogla nesmetano djelovati. A jasno je i u čemu: prije svega u reformskim pothvatima kao što je bilo uvođenje drugog stupa jučer, i kao što bi trebalo biti produženje radnog vijeka danas ili najkasnije sutra ujutro.
