Pred nama je nova i kompleksna knjiga filozofkinje i profesorice na nekoliko evropskih i svjetskih univerziteta Rade Iveković koju je objavila zagrebačka Fraktura, a govori o raznim vrstama prevođenja u prostoru društvenog i političkog. Nezaobilazne autoričine teme u ovoj su knjizi, kao "svakovrsne vježbe političkog prevođenja", dobile novi zamah: od rata prema miru, od podčinjavanja prema oslobađanju, od religije do politike, od nacije prema seksualnosti, zaključuje u knjizi Rada Iveković. Kako u toj "podjeli uma", slijedeći problemske teme ove knjige, ostati otvoren, ili je pak najvažnije samo putovanje u korespondenciji s drugima?
Vaša knjiga nosi naslov "Politike prevođenja", a jedan od važnih pojmova u njoj je kognitivna pravda. Zašto prevođenje i o kakvoj pravdi je riječ?
Političko prevođenje je posebna disciplina, a teorije mu imaju političko-epistemološku dimenziju. Mi smo "održavljeni" (étatisés, Pierre Bourdieu), pa trpimo hijerarhiju. Tu treba malo anarhizma (Gandhi; Catherine Malabou), ne onog terorističkog, već anarhističkog mišljenja društva i kooperacije odozdo (Benedict Anderson). Samoupravljanje u radu je to imalo biti – otpor zadatom redu države i zakona, kao već instituiranih. Ravnopravnost (spolova, kasti, klasa, nacija itd.) nije postignuta mada uglavnom stoji u zakonu, i važno je moći se na njega pozvati; no i to je već instituiranje. Prevođenje, s rizikom mišljenja, zna zaobići zadatost institucije. Politike prevođenja su na djelu i unutar istog jezika (iz jednog svjetonazora u drugi, itd.) u pregovaranju o ishodu i projektu. Pojam kognitivne pravde (Boaventura de Sousa Santos, a kod nas Radomir Konstantinović, mada drugim riječima) uviđa nejednakost pred institucijom znanja u društvu i državi koji diktiraju šta se može misliti i pisati. Prevođenje srećom ne daje garancije (kao ni "filter", Naoki Sakai) – inače bismo bili u totalitarizmu. U knjizi sam za francuske čitaoce pisala o tim temama, a u pogovoru hrvatskom izdanju, "O jeziku izvan sebe", koji je objavljen na beogradskom portalu Peščanik, ima i domaćih jezično-političkih.
Evropa još prilično vjeruje u svoj mit, koji taji izrabljivanja osvojenih zemalja, naroda i žena. Mit se uhvatio i za naše periferne zemlje koje nisu, bar daljinski, nikoga kolonizirale, no jesu, lokalno – Kosovo je bilo tome blizu; kao i "vlastite" žene
Dok smo nagnuti nad vašom knjigom razmišljamo kako je na raznim krajevima svijeta današnja mlada generacija uvjerena kako će uvijek biti potplaćena i morati raditi do smrti ne dočekavši mirovinu te da je njihov glavni problem što to nemaju kome reći. Pitamo se zašto se u današnjem vremenu totalne komunikacije toliko ne razumijemo?
Šta je totalna komunikacija, ako nije totalitarna? Zato što neće biti penzije, moramo misliti, i zajedno ostvariti drukčiji svijet i epistemološku revoluciju. U zadatom, mnoge stvari nisu ni mislive. Prevođenje je tu posredovanje između instituiranja i destituiranja državne, pravopisne, bilo kakve vladajuće pameti.
U knjizi pišete o opasnostima svjetskog globalizma i "samoubilačkog" odgovora partikularnih i retrogradnih nacionalizama, na Balkanu i drugdje. Postoji li neka niša u kojoj bi se mogao nazrijeti i neki treći put?
Treba tražiti srednji put između krajnosti. Jugoslavija je s drugima povela Pokret nesvrstanih zemalja trećim putem (Tvrtko Jakovina). Od Nesvrstanih se mora još učiti, kao i od jugoslavenskih grešaka u istome. To je bio progresivan pokret kasnije oslabljen lošom institucionalizacijom. Bilo je nade u projektu "Novog ekonomskog poretka" i trećeg svijeta. Treba cijeniti i nepotrebnu povijest (Slobodan Šnajder), koja skriva neostvarene ili zabranjene opcije. Među "trećim putevima" kojih ima još, jesu i feminizmi. To nije rat protiv muškaraca, već je to, u patrijarhatu, borba za emancipaciju oba spola a za prevladavanje muško-ženskog binarizma, spolova je više nego dva.
Evropski modernitet
Čini se da se Evropa, kao naša "majka moderniteta" u koju smo svi dosad gledali, naročito muči da svoju ulogu danas učini vjerodostojnom. Neki kažu da se njena civilizacijska uloga ispraznila od smisla, neki pak da je razjedinjena ili se raspada. O čemu se zapravo radi?
Već 30 godina radimo na epistemološkoj prekretnici. Danas je pojam moderniteta relativiziran; bila su dva oblika – i unutar oba, više varijanti – socijalistički i kapitalistički modernitet, slični i uzajamno nepotpuni. Ugled im se srozao s uvidima u represiju. Historijski modernitet je u kolonijama porobljavanje, gruba okupacija i pljačka ljudi i sirovina. Ne možemo se dičiti evropskim modernitetom ignorirajući ugnjetavanje, kolonijalizam, historijski lov na "vještice" i žene, i trafikiranje Afrikanaca kao robova (Silvia Federici; Klaus Theweleit). Sve su kulture uzajamno nepotpune (De Sousa Santos), i stoga međuovisne; nema "boljih". Evropska unija jest razjedinjena, no Putinov napad na Ukrajinu učvršćuje ukrajinsku naciju, EU i NATO. NATO nije raspušten kad je trebalo, kao Varšavski pakt. U odsustvu političkog mišljenja, ide se za binarnim shemama – za i protiv.
Smatrate da je evropska kultura oduvijek patila od veličine svog civilizacijskog modela i da je Drugi u tom modelu zapravo uvijek bio sporan ili sumnjiv. Spominjanje Tinovog "Pobratimstva lica u svemiru" u ovom slučaju vjerojatno bi bilo naivno?
Evropa još prilično vjeruje u svoj mit, koji taji izrabljivanja osvojenih zemalja, naroda i žena. Mit se uhvatio i za naše periferne zemlje koje nisu, bar daljinski, nikoga kolonizirale, no jesu, lokalno – Kosovo je bilo tome blizu; kao i "vlastite" žene. Svaka je vlast/moć u mogućnosti kolonijalna (Aníbal Quijano). A za ravnopravnost se moramo boriti i na planu univerzalnog i na planu partikularnog.
Pišete o "svjetskom kaosu". Čini se kao da su se taj naivni "kraj povijesti" i sve-je-u-redu filozofija odjednom pretvorili u veliku katastrofu. O kojim silama govorimo kada je riječ o tom velikom neredu?
Za naše generacije, kognitivna konfuzija, a ne vanjski kaos, počinje od historijskog praga kraja hladnog rata (1945. – 1989.). S obje smo strane berlinskog zida ostali bez repera. Možda se epoha 1989. danas bliži kraju, u postsocijalističkim građanskim i ostalim ratovima. Nema više uvjerljivog trijumfalizma zapada, iako je još glumljen. U postsocijalističku smo "tranziciju" ušli epistemološki nespremni. U razumijevanju toga ključan je Radomir Konstantinović i njegova "Filosofija palanke". U konfuzionističkim "apsolutnim istinama" nema mišljenja. Upravo se odvija povuci-potegni protiv složenijeg multipolarnog svijeta, između velike-Rusije i SAD-a/Evrope. Izvan te logike, Kina čeka da vidi i ima projekte. Globalni jug nemoćan čeka.
Skandalozno je da društva i vlasti još vide nasilje nad ženama kao "slučajno". Radi se o strukturnom i konstitutivnom povijesnom nasilju. (Patrijarhalno) društvo i država počivaju na njemu
U svojoj knjizi pišete o opasnostima nacionalističke konstrukcije društva. Mogu li se na sretan način spojiti kolektivna privrženost tradiciji i patriotski osjećaji prema vlastitoj zajednici i mnogostruki osobni identiteti i aspiracije u prostoru modernosti?
Taj "prostor modernosti", palanke, srušen je za nama. Suvišni su i pojam tradicije i patriotizma jer je eufemizam za nacionalizam. U Francuskoj je svakog drugog i po dana jedna žena ubijena zato što je žena. Koje su statistike u našim zemljama? U staroj su Kini ženama vezivali noge u ime tradicije. U Evropi i Amerikama su spaljivane kao vještice u ime tradicije sve do u 18. stoljeće, a uz njih i kolonizirani, što je ista borba (Federici; Ugrešić). U Africi su osakaćivane izrezivanjem klitorisa u ime tradicije. O feminicidima u Meksiku i DR Kongu, o masovnom lovu na učenice u Maliju da i ne govorimo, kao ni o silovanju "djevica" od strane sidom zaraženih kako bi "ozdravili", u Južnoj Africi. Svuda, ženama je bar simbolički eksproprirana moć rađanja u korist muškaraca. A pojam identiteta vodi homogenizaciji. Retradicionalizacija je došla s novim kapitalizmom kao repatrijarhalizacija (Lilijana Burcar). Budućnost će zavisiti od dogovornih politika prevođenja.
Jedna očajnička misao: da li je stvarnost Evrope, pa i svijeta, zapravo jedan neprestani kontinuitet realpolitike moći i strategije serije ratova, u kojem je evropsko blagostanje nakon 1945. godine, uz sve nade, trud i emancipatorske ideje, bilo tek iluzorna pauza pred ono što danas gledamo u ekonomskom, političkom i vojnom smislu? Jesmo li i gdje smo pogriješili u slikanju svijeta prosperitetne budućnosti?
Rekla bih da nije "evropsko blagostanje nakon 1945. godine (...) bilo tek iluzorna pauza", jer se iz njega može učiti; a nije se učilo, jer smo se ograničili instituiranjem i nacionalnim obrazovanjem, anakronim u globalizaciji. Beneficirali smo od socijalističkog moderniteta, i nakon Drugog svjetskog rata smo bili zemlja sa visokom stopom rasta (drugi u svijetu 1957. – 1960.). Greške su bile i jugoslavenske, političke, ali i sistemske, nezavisne od nas. Pojmovi kao "razvoj", nisu se propitivali.
Vaša važna tema je feministički pokret u nas i u svijetu. Kako je izgledalo njegovo pozicioniranje u 21. vijeku i što su njegovi doprinosi u posljednjih, nemirnih 20-ak godina?
Knjiga je o politici jezika i prevođenja. Tema nije feministički pokret, nego kako misliti ono što je politički nemislivo u datim okolnostima, a što se, osim iskosa, ne vidi u hegemonijskoj priči. To su oblici alternativne destitutivne misli, otpor završenoj slici svijeta, "kraju povijesti". Žene su među destituirajućim elementima. Naši su regionalni feminizmi, u otporu državotvornoj i nacio-tvornoj institucionalizaciji, danas najsvjetlija mjesta konstruktivnog demokratskog društveno-političkog kretanja odozdo nagore. U zapadnoj je Evropi danas feminizam načelno prihvaćen kao opći ideal. Ozakonjenje rodne kao i ostalih pravdi jeste napredak, ali posao nije završen. Najzanimljiviji su danas latinoamerički feminizmi, prekaljeni u diktaturi, a povezuju ženske zahtjeve za nenasiljem, s ostalim političkim temama, sa redefiniranjem brige (care) i reprodukcije života dalje od rodne zadatosti (i od opozicije proizvodnja – reprodukcija života), kao i sa radničkom tradicijom generalnog štrajka. Danas učimo od njih, s juga prema sjeveru, vaninstitucionalno, i iz aktivizma #Black lives matter i #Me too. Svaki ozbiljan filozof danas čita Judith Butler, Chantal Mouffe ili Catherine Malabou, kao i velike nove afričke filozofe, koje i koji crpe iz tih iskustava.
"Prestanimo ih ubijati"
U vašoj knjizi važno mjesto također ima rasprava o seksualnosti. U različitim vrstama borbi, u kojima (muška) seksualnost često predstavlja osvajačko oružje, u kojem skloništu bi se nalazila ljubav?
Kulturno je i politički nedopustivo da se nasilje poziva na ljubav. Rodno nasilje je i u ratu i miru neriješeno, ali nije sve-muško. Skandalozno je da društva i vlasti još vide nasilje nad ženama kao "slučajno". Radi se o strukturnom i konstitutivnom povijesnom nasilju. (Patrijarhalno) društvo i država počivaju na njemu. Ali ovo je u javnosti patrijarhalnog društva "neprevodivo" zbog strukture znanja i mišljenja. Skoro se svaki muškarac ipak osjeti pogođenim kad čuje kako muškarci tuku i ubijaju žene. Ne tvrdi se da svi muškarci to rade, već samo to da (društveni, jezični itd.) sistem, koji je po muškom modelu, podržava muškarce bez obzira na to šta oni činili. Ali sistem ih se drži iako zaista nisu svi, čak ni većina, individualno krivi. Na jednoj feminističkoj manifestaciji u Parizu muškarci su nosili transparent "Prestanimo ih ubijati". Taj je angažman još rijedak.
Danas kao da gledamo u beskrajni ocean globalne ekonomske, tehnološke i političke dominacije. Gdje prebivaju geta otpora?
Geto je mjesto gdje je neka grupa zatvorena od strane dominantne grupe, i ne može izaći među druge ljude. Geto jeste mjesto gdje može nastati otpor – kao Varšavski geto za vrijeme Drugog svjetskog rata – ali nije garancija pobune jer ne ispunjava uvijek uvjete. Geto se mora povezati sa saveznicima izvana, inače nema mnogo šanse. Kao i žene s muškarcima. Nova radikalna politička rješenja će se ispiliti iz neočekivanih destitutivnih, nesuverenističkih, nenacionalističkih izvora i alijansi društvenih i radnih snaga, među kojima bi morale biti i žene, imigranti i nestandardni subjekti, inače neće uspjeti.
Dok gledamo današnje divovske političke i vojne sudare stječe se između ostaloga dojam da meci gusto lete u borbi kultura. Da li ćemo ikada, da parafraziramo "san" Martina Luthera Kinga, sjediti jedni pored drugih, uvažavajući te druge daleko više nego sami sebe?
Hoćemo, i moramo. Ne radi se o borbi kultura, to je tema nacionalista! Kultura je načelno otvorena i ona povezuje. Hrani se iskustvom drugih zato što je po definiciji nepotpuna. Suprotstavljanje "kulturâ" je ratno huškanje.
