Pokojni srpsko-hrvatsko-bosanski pisac Mirko Kovač rekao je, davno je to bilo, negdje tamo na prijelazu stoljeća, kako je Crna Gora jedna od rijetkih država, naročito postjugoslavenskih, u kojoj je vlast bolja od opozicije. Tako je bilo nekada, a nije ništa drugačije ni danas, uz sve mane Đukanovićeva režima i niti jednu pozitivnu osobinu šarolike oporbe okupljene oko, u međuvremenu umivenih, srpskih nacionalista i štovatelja lika i djela đenerala Draže Mihailovića.
I druge su bivše federalne jedinice unutar jugoslavenske zajednice prošle – ili su još u njoj – fazu loše, a opet bolje, daleko bolje vlasti od onih što se protiv nje bore takozvanim demokratskim sredstvima. Jedino Bosna i Hercegovina takvo, makar i kratkotrajno iskustvo nema, a kako stvari stoje, neće ga imati dok biologija ne učini svoje i ne pomete generacije kojima su rat i tranzicija učinili uslugu ili dok, što je tek neizvjesno, biračka masa ne dobije napad zdravog razuma, pa moćnim učini političke organizacije, jednu zapravo, što tavore na oko tri posto potpore.
Senad Pećanin, bivši, dugogodišnji novinar i osnivač nekadašnjeg utjecajnog magazina ‘Dani’, još je u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini kazao da je političku moć akumulirala imperija diletanata, ljudi skromnog znanja, ništa većih sposobnosti i nikakvog razumijevanja posljedica vlastitih, najčešće loših odluka.
Bosanskohercegovački radnici mogu se mirno i dostojanstveno ubiti od muke jer ne znaju tko im je gori: vlast, oporba ili kilavi, preplaćeni sindikalni lideri koji svakom zgodnom prilikom posluže tek kao ikebana jednoj od zainteresiranih strana u sukobu oko diobe moći
Vlada Federacije, za koju uopće nije jasno kako postoji jer se dugo sklapana koalicija Stranke demokratske akcije, Hrvatske demokratske zajednice i Demokratske fronte u međuvremenu raspala i izgubila parlamentarnu većinu, usvojila je i u dalju proceduru uputila novi Zakon o radu, valjda jedini mogući gori od postojećeg, lošeg i zastarjelog. Prije nego će taj akt dobiti potvrdu na oba skupštinska, entitetska nivoa i praktički postati važeći – objava u ‘Službenim novinama’ je, naravno, formalni čin – akteri političkog života pokazali su kako i zašto je sasvim svejedno tko je gdje u podjeli moći, u poziciji ili opoziciji, te da za imperiju diletanata na vlasti postoji pričuvni sastav u oporbi.
Zakon o radu je, da ponovimo, loš, ništa bolji od postojećeg, ali u boljem slučaju. U gorem i u određenim dijelovima znatno lošiji, često i apsurdan, pa propisuje recimo pravo radnika da se zbog mobinga žali prvo onome tko nad njim mobing i vrši! Nije potvrđeno, ali ni demantirano, kako je ovaj pravni akt Federaciji ustvari napravio Međunarodni monetarni fond, dok su ministri premijera Fadila Novalića sadržaj samo malo popravili, sve u skladu sa svojim skromnim mogućnostima i očitim slaganjem sa privatizacijskim cunamijem kao posljedicom, te omogućavanjem lakšeg otpuštanja uposlenih pod krinkom famozne liberalizacije tržišta rada.
Imala je, sve u svemu, federalna oporba, od lažne ljevice preko raznih desnica pa do centrista oligarha, dobru, izvanrednu priliku da diskreditira aktualnu, ionako klimavu vlast, a sve što je uspjela jeste da sebe prikaže kao populiste, one najjeftinije, kao ostarjele buntovnike koji znaju protiv čega jesu, ali nemaju blagog pojma za što su. Ocjena, da se naglasi, ne važi tek za Našu stranku, koja jeste podržala usvajanje Zakona, ali uz amandmane, što možda nije najbolje od mogućeg, ali je u datom kontekstu hod po rubu čuda. Predrag Kojović, predsjednik te male, ali sve respektabilnije partije – inače jedine multietničke, takozvane građanske stranke kojoj na čelu nije Bošnjak – davno je rekao da politiku smatra umjetnošću kreiranja zakona, da bi ovoga puta zajedno sa malobrojnim zastupnicima popravio što se popraviti da (nije to puno, naravno) demonstrirajući odgovornosti, tu rijetku, endemsku pojavu u Bosni i Hercegovini.
Ostale, veće, značajnije partije, kojima je teško odrediti poziciju – DF recimo ima potpredsjednika FBiH i nekolicinu ministara u većem entitetu, ali nastupa kao opozicija, dok je SDP u vrijeme obnašanja vlasti kreirao rješenja koja su ušla u usvojeni Zakon – ili im je teško vjerovati zbog biografije i suspektnog poslovnog uspjeha predsjednika, Fahrudina Radončića konkretno, djelovale su kao organizirana navijačka skupina, ne iznoseći ni amandmane, ni bolje, cjelovite prijedloge promjena.
Tako se dakle dogodilo da opozicija umjesto korištenja servirane, dobre prilike, sebe servira kritikama na koje ne može odgovoriti argumentima, jer ih jednostavno nema. Kao što nema niti jednu jedinu stranicu A4 formata boljih prijedloga nad kojima neće, kao nad usvojenim Zakonom, svršavati poslodavci iz famoznog realnog sektora i zgražati se radnici dovoljno upućeni u najgore od mogućih raspleta.
Epilog velike buke bez sadržaja je da se bosanskohercegovački radnici mogu mirno i dostojanstveno, da, i kolektivno, ubiti od muke, jer ne znaju tko im je gori: vlast, oporba ili kilavi, preplaćeni sindikalni lideri koji svakom zgodnom prilikom posluže tek kao ikebana jednoj od zainteresiranih strana u trajnom sukobu oko diobe moći.
Nije ovo, da se razumijemo, ništa novo i za BiH neuobičajeno. Bilo kakva kriza motivirana bilo čime razotkrije aktere političkog života do kraja i, po automatizmu, izda potvrdu kako su izbori besmislen proces koji služi da gori smijene loše, uz zadržavanje kontinuiteta daljnje ekonomske i socijalne propasti, već uvelike takve da će za BiH biti napredak i to ako jednoga dana uđe u famozni treći svijet, među zemlje u kojima je radna snaga jeftina, ali barem angažirana.
Inače, riječ je o istoj onoj Bosni i Hercegovini koju su prije četvrt stoljeća nove, demokratski birane vlasti zatekle kao visoko industrijaliziranu, sa tvrtkama međunarodnog ugleda i angažmanima diljem svijeta, sa ogromnim rudnim bogatstvom i rijekama koje samo što nisu same, bez hidrocentrala, počele proizvoditi struju, sa više zaposlenih u Srednjoj Bosni nego što danas u toj istoj regiji ima stanovnika…
Istina, rat je mnogo toga pretvorio u prah i pepeo, ali nije sve. Ostalo je dotukla privatizacija kojoj, zahvaljujući novom Zakonu o radu i Novalićevim reformama, neće izbjeći ni ono malo sačuvanog obiteljskog srebra. Sitnoj raji ostat će tek da za male pare i uz vječitu mogućnost otkaza – robuje. Sve u skladu sa Zakonom o radu i bez adrese na kojoj se uopće ima smisla žaliti.
