Suvaja je naseljeno mjesto sastavljeno od dvije cjeline, koje je danas u sklopu općine Gračac, a do teritorijalne reorganizacije Hrvatske pripadalo je općini Donji Lapac. Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, Gornja i Donja Suvaja zajedno broje devedesetak stanovnika. Svi se oni slažu da je unatoč administrativnoj jedinstvenosti, život u Gornjoj Suvaji znatno teži, pogotovo za zimskih mjeseci. Pogotovo se to odnosi na dvije porodice u najudaljenijem dijelu Gornje Suvaje. Do kuća u tom dijelu sela vrlo je teško, a ponekad i nemoguće doći bez odgovarajućega prometnog sredstva - terenskog vozila, traktora ili bagera. To su na svojoj koži najbolje iskusile dvije porodice iz Gornje Suvaje, Kukić i Ćopić. Nikola Ćopić u svom selu posljednjih desetak godina živi s majkom: drže petnaestak krava i približno toliko ovaca, pa se na taj način zajedno bore s brojnim životnim nedaćama.

O kravama bih mogao brinuti i pod svijećom ili baterijskom lampom, ali ne bez prilaza kući i štali, kaže Nikola Ćopić

- Zime su ovdje jako teške i duge. Visoki snijeg i snježne vijavice nerijetko zametu ionako ruinirane i rijetko održavane puteve, pa nam se sam opstanak kadikad učini nemogućim. Pogotovu stoga što je naroda ovdje malo, pa mama i ja, sami u jednom dijelu sela, nemamo danima koga pozdraviti i s kime kavu popiti. Zato uvijek ističem kako je najveća prepreka normalnom funkcioniranju upravo put, odnosno njegova tri kilometra, koliko nam treba od nas do glavne ceste: taj je dio na uzbrdici i nikad nije asfaltiran. Snijeg i kiše svaki put učas odnesu pijesak kojim se, kao privremeno rješenje, on ljeti zasipa. Tako mi bez terenskog vozila nikamo ne možemo, jer nakon prve kiše na putu nastaju jaruge i duboke rupe koje je nemoguće prijeći i zaobići. Nažalost, za taj naš životni problem nitko nema previše sluha, pa nas nadležni obično otpravljuju s uvjeravanjem da sve znaju i da će se brzo pronaći trajnije rješenje, ali sve ipak ostaje na dosadašnjem ‘krpljenju’ pijeskom, što nama baš ništa ne znači - žali se Nikola.

Svih je ovih godina Ćopić mnogobrojnim dopisima i pozivima nastojao dovesti asfalt do dijela sela u kojem živi, ali zadarske Županijske ceste ni njihova ispostava u Gračacu do danas nisu napravili nikakav pozitivan pomak u tom smjeru. Kaže da se ipak dvaput godišnje odazivaju njegovim molbama tako što zasipavanjem ‘popravljaju’ izrovani put. No na ovakvim terenima u ličkom kraju i pod ovdašnjim vremenskim uvjetima, to uvijek bude samo kratkotrajno rješenje. Da bi se život u Gornjoj Suvaji normalno odvijao, pijesak bi po putu trebalo nasipati doslovce poslije svake kiše i svakog snijega.

- Mnogi će možda reći da pretjerujemo, ali ti nisu bili u našoj koži, i to svakodnevno. Kad netko kao problem navede da nema struje, ja se prvo zamislim, a onda shvatim da bih o kravama mogao brinuti pod svijećom ili baterijskom lampom, ali ne bez cestovnog prilaza kući i štali. Zahvaljujući vrelima i tome što smo nedaleko izvora rijeke Une, vode imamo, ali je uz vodu i put jedan od osnovnih preduvjeta opstanka. A mi ga nemamo. Što je najgore, iz sadašnje mi se perspektive čini da ga nema ni na vidiku - pesimističan je Nikola Ćopić.

Teško je uopće pretpostaviti hoće li i koliko ljudi u dogledno vrijeme živjeti u Gornjoj i Donjoj Suvaji; moguće je da oba dijela sela napusti i ono malo preostalih stanovnika, a njih je u gornjem dijelu sela pedesetak. I sam Nikola se više pretjerano ne nada svjetlijoj budućnosti po tom pitanju. Rat je dramatično raselio ljude na različite strane, ali se odavde još prije sukoba masovno odlazilo i to ponajprije radi teških životnih uvjeta.

- S ratom ili bez njega, ljudi su bili primorani odlaziti. U ovakvim su okolnostima ostajali i opstajali samo najizdržljiviji, a vraćali se tek oni istinski vezani uz ovaj kraj i spremni na teška odricanja. Siguran sam da tu ne bi mogao živjeti nitko tko ovdje nije rođen. Već danas nas je mizerno malo, a ako se nešto vrlo brzo ne promijeni, za sljedećih pet godina više nas ovdje neće biti – dodaje Ćopić.

Njegovo mišljenje dijeli mladi bračni par iz Gornje Suvaje: Dragan Kukić i Nataša Radmilović roditelji su trogodišnje Milice, jedinog djeteta u tom dijelu sela. Oboje supružnika je nezaposleno, a preživljavaju zahvaljujući poljoprivredi i stočarstvu. Nakon prethodnog povratka svojih roditelja, Dragan se odlučio vratiti u rodni kraj, u kojem se oženio i zasnovao obitelj. Danas su on i Nataša među rijetkima koji će priznati da se u nekim trenucima iskreno kaju zbog odluke o povratku.

- Bilo je lakše dok se Milica nije rodila, sami smo se lakše snalazili. Danas nam je ona ipak prioritet, a za nju ovdje neke budućnosti ovdje nema. Nema društva svojih vršnjaka, a ne možemo je samo tako voziti u Gračac ili Srb da vidi drugu djecu. Pored toga, oboje smo nezaposleni, a ona kroz koju godinu kreće u školu. Kako autobus ne može do nas, znači da će je jedno od nas svakodnevno morati odvoziti i dovoziti iz škole. Kad bih i dobila kakav posao, ne znam čime bih mogla kupiti terensko vozilo da i zimi mogu do grada. Zato sve češće razgovaramo o odlasku, jednostavno moramo misliti o budućnosti svog djeteta. Lakše bi nam bilo ostaviti sve i krenuti ispočetka dok smo još mladi, pa da nam bar kći ne bude asocijalna i uskraćena za sve ono što njeni vršnjaci imaju – otvoreno će Nataša.

Život u Suvaji teško podnose i stariji, a nekmoli mlađa generacija. Pedesetak kilometara do Gračaca bez javnog prijevoza i valjanog puta čine se još dužima nego što jesu, a jedino se u općinskom središtu mogu nabaviti osnovne životne potrepštine. Stanovnici Suvaje stoga u nabavku i kupnju idu samo kad baš moraju, najčešće jednom u dva tjedna.

Odsječeni od civilizacije, u sve većoj mjeri odustaju od snova da sebi i drugima dokažu da se uz puno rada i truda može živjeti na svojoj zemlji i biti sam svoj gazda. Radišni i nezahtjevni, svih su ovih godina sami nasipavali oronuli put, krčili okolno šipražje i neprohodne staze, ali za to mahom više nemaju ni vremena ni volje. Tako su tri kilometra asfalta postala glavna prepreka njihovu ostvarenju normalnog života i kakve-takve budućnosti u ovome kraju.

Gračačka dogradonačelnica Rajka Rađenović već nam je prije bila rekla kako je povremeno nasipanje puta zasad jedini način na koji mogu izići ususret Suvajcima: novca općina nema, a i ono malo što ga se nađe uvijek odlazi na neke druge prioritete, kakvih u Lici, pogotovu zimi, ima i previše.

Te objektivne činjenice samo podcrtavaju strepnje i strahove malobrojnih povratnika u Suvaju da im na rodnoj grudi nema budućnosti, pa će tako mala Milica za par godina najvjerojatnije do škole koračati asfaltiranom cestom daleko odavde, dok gornjosuvajski put ionako neće imati tko ni čistiti ni nasipati. Još će jedno ličko selo ostati posve pusto, bez ijedne žive duše.