Nadao se ministar zdravstva Vili Beroš kako će uporna kiša, bez sunca na kontinentu, prigušiti glasove i zviždaljke obespravljenih – medicinskih sestara i tehničara, primalja, servirki, kuharica i laboranata, socijalnih radnika, nosača i sanitarnih inženjera, i drugog osoblja – ali se prevario, upravo su se tog sumornog 11. maja na prosvjedu pod nazivom "I mi smo zdravstvo", održanog za zagrebačkom Zrinjevcu, zbrajale oktave više, kao da ne postoji sutra, što u prilog medicinskoj anamnezi aktualnog stanja hrvatskog zdravstva i nije posve pogrešno kazati.

Postat će, dakako, jednom to vijest iz prošlosti, a da li će budućnost biti pravedna, da li će se materijalna prava i uvjeti rada za zdravstvene radnice i radnike uskladiti sa životnim standardom, da li će se zaposliti dovoljno medicinskog i drugog kadra, jer je postojeći nedovoljan, možda doznamo čak i nakon štrajka koji ostaje kao krajnja opcija istjerivanja radničke pravde.

A svašta smo poraznog čuli okruženi platanama tog majskog kišnog dana iz usta medicinara i strukovnih sindikalista: da ljudi nisu zadovoljni, da su umorni, da su potplaćeni, da odrađuju besplatne prekovremene sate, pa čak i to da neki godinama nisu koristili pravo na godišnji odmor. 

A ministar šuti. Šute i njegovi kadrovi iz bolničkih uprava i odbora. Ne pomišljaju na ostavku, na ispriku, zaštićeni svojim stranačkim iskaznicama i tako već godinama i godinama. Nemaju pojma kako poboljšati sustav.

Dotle glasno negoduje personal pristigao autobusima iz noćne službe.

- Ministre što čekate? Kažete kolektivno pregovaranje je u toku. Sramota. Cijelu lanjsku godinu ste prespavali s vašom administracijom. Zavlačili ste nas... Radnici su svi: nosači, kuhari, servirke, medicinske sestre, primalje, kažu da je previše fizioterapeuta, a ne možeš doći na red niti pod razno. Fokus je daleko od pacijenta, ne možemo im pružiti propisane zahtjeve koje su propisali oni koji nikad nisu skrbili za bolesnika. Takvi koji upravo putuju po kongresima. Neka dođu u bolnice vidjeti realno stanje. Premijeru, pa mi vas ni ne trebamo - kazala je s govornice gotovo ironično Brankica Grgurić, predsjednica Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara i tehničara.

(Foto: Dragan Grozdanić)

"Trebat će on nas", čujemo od jedne sudionice skupa. 

"Nekad su nam pljeskali i kazivali hvala, a sada – pokoj vječni", čuju se i takve konstrukcije.

Stjepan Topolnjak, predsjednik Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi, zapitao se hoće li svi oni svoje zdravlje ostaviti u zdravstvenom sustavu, jer nemaju dovoljno dobre uvjete rada.

Zatražio je od premijera Andreja Plenkovića da se ponaša prema svima jednako. Da omogući povećanje samo jednoj profesiji u zdravstvu.

- Dvadeset posto zaposlenih u sustavu zdravstva zarađuje ispod minimalne plaće pa moraju dobiti korekciju satnice. Tu su spremačice, radnice u praonicama, pomoćne radnice u kuhinjama koje primaju minimalnu plaću, da ne govorimo o srednjoj stručnoj spremi koja prima 50 eura iznad minimalne plaće - kazao je Topolnjak.

Poručuje uz silno odobravanje da ne mogu čekati veljaču iduće godine kada bi koeficijenti, odnosno platni razredi trebali biti dovršeni.

Kaže da medicinska sestra u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ima plaću od 700 eura, dok one zaposlene u bolnicama primaju do 900 eura, ovisno o odjelu na koji su raspoređene.

Nekoliko zaposlenica zagrebačke Klinike za psihijatriju Sv. Ivan u Zagrebu okupilo se ispod kišobrana.

- Imamo završene magisterije i prije svega želimo da nam se to prizna - kaže nam jedna od njih, ne želeći se predstaviti.

Druga tvrdi da radi za troje ljudi, nedostaje ih kao i drugdje.

- Trebamo zaštitnu odjeću, sistematske preglede, prekovremeni sati nisu nam plaćeni - kaže njezina kolegica i dodaje da su spremni i na štrajk.

Upoznajemo radnice iz Zavoda za hitnu medicinu Doma zdravlja i opće bolnice Koprivnica.

- Želimo ukazati na probleme koji tište medicinske sestre i tehničare i sve ostale zaposlenike u zdravstvenom sustavu. I kod nas u Koprivnici kao i drugdje je manjak sestara što dodatano opterećuje broj zaposlenih, remeti njihov privatni život i na kraju dolazi do sagorijevanja na radu i nezadovoljstva. Plaće su posebno u primarnoj zdravstvenoj zaštiti – primalje, sestre na odjelu – neadekvatne da bi pratile životni standard. U Hrvatskoj niti jedan radnik ne bi trebao preživljavati, mi smo bogata zemlja - kaže nam Ljiljana Sambol, instrumetarka u operacijskoj sali i predsjednica podružnice Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara - medicinskih tehničara iz Koprivnice.

Foto: Dragan Grozdanić

Prosvjeduju i medicinske sestre iz Opće bolnice Josip Benčević iz Slavonskog Broda.

Sestra s kojom razgovaramo radi na Odjelu za ginekologiju i opstetriciju, pa opisuje da se ona i kolegice raspoređuju i na rodilište, dječju sobu i ginekologiju, s tek jednom sestrom u smjeni, što je na broj tamošnjih hospitalizacija jednostavno premalo.

- Trebamo nekog da nas čuje, da nas ne ignoriraju, da nam povise koeficijente. Moj je 1,018, otkriva ova sestra, dodavši da ima srednju stručnu spremu, ali i završeno prvostupništvo, koje nije plaćeno.

Što dalje, zapitao se svatko s tog provjeda.

Trebalo bi u lokvi ostaviti patetiku s početka prosvjeda i riječi istaknute sindikalistkinje koja je kazala: "da ne moramo plakati mi, nebo se rasplakalo nad našom sudbinom".

Snažnije svakako zvuči poruka s jednog od transparenata: "Medicinske sestre robovi zdravstva".