Prvog dana prosinca u Venezueli je održan referendum na kojemu se tamošnje građane pitalo smatraju li da bi njihova zemlja trebala anektirati Essequibo, regiju susjedne Gvajane koja zauzima čak dvije trećine ukupnog teritorija te malene države i u kojoj živi 125 od ukupno 800 tisuća stanovnika.
Riječ je o gotovo potpuno netaknutom brdovitom području amazonske prašume čija se prirodna cjelina proteže i na Surinam, Francusku Gvajanu, Venezuelu i Brazil. Nastanjuju je starosjedilački narodi koji se od početka 20. stoljeća bave ilegalnim rudarenjem zlata i dijamanata. U pitanju je i područje koje je predmet teritorijalnog spora već više od dva stoljeća i koje obiluje resursima zlata, nafte, mangana, boksita, urana, dijamanata i rijetkih metala.
Referendumu u Venezueli pristupilo je dva od ukupno 28 milijuna ljudi (pri čemu je posljednjih godina oko sedam milijuna ljudi izbjeglo zbog humanitarne krize), a 95 posto onih koji su glasali podržali su prijedloge da se Essequibo anektira i proglasi saveznom državom Venezuele pod nazivom Guyana Esequiba. U prijedlozima vlade predsjednika Nicolasa Madura građane se pitalo i odbacuju li nadležnost Međunarodnog suda pravde (MSP) da razriješi teritorijalni spor s Gvajanom, te smatraju li da bi sve strane kompanije koje tamo posluju u roku od tri mjeseca trebale napustiti sporni teritorij.
Vlada Gvajane 2015. dozvolila je kompaniji ExxonMobil da u teritorijalnim vodama područja Essequibo započne s crpljenjem nafte. Time je kompanija postala ključan akter u eskalaciji neprijateljstva između dvije države
Gvajana se nakon referenduma za pomoć obratila Ujedinjenim narodima, Brazil je poslao dodatne vojnike na svoje granice s obje zemlje, a Južna komanda američke vojske održala je u Gvajani vojne vježbe. Članice regionalnog trgovinskog bloka Mercosur u zajedničkoj su izjavi upozorile da je zadnje što Latinskoj Americi treba oružani sukob zbog teritorijalnog spora, podsjetivši da se takva vrsta rata na kontinentu nije dogodila već više od 75 godina.
U samoj Venezueli dogodine bi se trebali održati izbori na kojima bi Maduro teoretski mogao izgubiti od Marije Corine Macado, kandidatkinje ekstremne desnice. Ova zagovornica privatizacije naftne industrije i strane vojne intervencije protiv Madurove vlasti u listopadu je pobijedila na predizborima opozicije iako joj je otprije zabranjeno obnašanje javne dužnosti. Vrhovni sud poništio je rezultate predizbora unatoč Madurovom prethodnom obećanju da će omogućiti provođenje slobodnih izbora. Na to obećanje vlada SAD-a zauzvrat je olabavila stroge sankcije koje su dodatno destruirale ionako tragično vođenu venezuelansku ekonomiju.
Venezuela je, prema podacima MMF-a, ove godine imala najveći rast cijena od svih država u svijetu, a polovica stanovništva, unatoč golemim rezervama nafte, živi ispod granice siromaštva. Stoga se Madurov, zasad samo simboličan nasrtaj na Gvajanu tumači kao pokušaj da raspirivanjem nacionalističkih sentimenata mobilizira birače, a opoziciju prikaže kao nepatriotsku bude li se protivila njegovoj inicijativi koja se odnosi na Essequibo.
Madura se, osim toga, prikazuje i kao jedinu stranu koja je prekršila naputak MSP-a da ne poduzima ništa čime bi se mogao narušiti status quo teritorijalnog spora iako je uoči referenduma predsjednik Gvajane Mohamed Irfaan Ali također poduzeo simbolički čin podizanja zastave na spornom teritoriju. Još puno važnije, vlada Gvajane 2015. godine dozvolila je američkoj naftnoj kompaniji ExxonMobil da u teritorijalnim vodama spornog područja započne s crpljenjem nafte. Time je ta kompanija postala ključan akter u eskalaciji neprijateljstva između dvije države koje su sve do 2015. imale mirne, pa i prijateljske odnose, unatoč teritorijalnom sporu koji su prouzročile povijesne kolonijalne sile svojim arbitrarnim iscrtavanjem granica.
Teritorijalne vode Gvajane trenutno su najveće Exxonovo crpilište nafte (Foto: Gram Slattery/Reuters/PIXSELL)
Stručnjaci za povijest Latinske Amerike korijene toga spora datiraju u 1777. godinu, kada su vlasti tadašnje španjolske kolonije, Generalne kapetanije Venezuele, regiju Essequibo priključile teritoriju Kapetanije. Nakon raspada španjolskog carstva Kapetaniju je prisvojilo Ujedinjeno Kraljevstvo, a Britanci su nakon toga na to područje poslali njemačkog istraživača Hermanna Schomburgka da za njih obavi geografska istraživanja. On je 1841. iscrtao provizornu granicu, takozvanu Schomburgkovu liniju, između Venezuele, koja se u međuvremenu oslobodila kolonijalnog jarma, i tadašnje Britanske Gvajane. Granica je išla u korist naručitelja Britanaca, koji su znali da tamo ima zlata, pa je Essequibo pripojen Britanskoj Gvajani.
Venezuela je tu odluku pokušala osporiti međunarodnom arbitražom u Parizu, koja je 1899. presudila u korist Britanaca. Venezuela nije prihvatila tu odluku s obzirom na to da na arbitraži nisu bili prisutni njezini predstavnici već su je zastupale Sjedinjene Države, kojima se ona prethodno obratila za pomoć. Nakon osamostaljenja Gvajane od britanske vlasti 1966. u Ženevi su obje države potpisale sporazum da će revidirati prethodnu odluku o granici te da u međuvremenu nijedna strana neće poduzimati nikakve radnje na spornom teritoriju.
Ugovor između Exxona i Gvajane pokazuje da je Gvajana izvukla kraći kraj jer se njime naftnoj kompaniji garantira čak 75 posto prihoda sve do povrata ulaganja. Ostatak se ravnomjerno dijeli s Gvajanom, dok je kompanija zauzvrat izuzeta iz plaćanja poreza
Ženevskim sporazumom obje su zemlje ovlastile Glavnog tajnika UN-a da preuzme kontrolu nad pregovaračkim procesom. Tadašnji Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon 2016. godine donio je odluku da, ukoliko proces ne dovede do rješenja, njegov nasljednik António Guterres kao sljedeću instancu angažira Međunarodni sud pravde, što se 2018. i dogodilo. No Venezuela nije priznala nadležnost ICJ-a, što je sada potvrdila i tako da je to pitanje uvrstila u referendum.
Unatoč tome, spor je mirovao od 1966. pa sve do 2015. godine, kada je ExxonMobil u teritorijalnim vodama Gvajane pronašao naftu, čija se količina procjenjuje na najmanje 11 milijardi barela. Osim što je Gvajana time postala najveće Exxonovo crpilište nafte uopće, samu Gvajanu, kako se tvrdi u vodećim medijima, Exxonove operacije trebale bi pretvoriti u "najbogatiju državu Latinske Amerike po per capita prihodima". Ta tvrdnja, međutim, ne može biti dalje od istine, unatoč tome što su vlasti uspjele nešto investirati u infrastrukturne projekte otkad je započelo crpljenje nafte.
Gvajana trenutno proizvodi 380 tisuća barela dnevno, što je čini sedmim najvećim proizvođačem na kontinentu, a BDP bi ove bi godine trebao narasti za 25 posto. To je, međutim, varljiv podatak kada se uzme u obzir da se radi o zemlji od koje je na cijelom kontinentu siromašniji samo Haiti. Osim toga, u pitanju je "razvoj" tipičan za zemlje koje su žrtve eksploatacije kolonijalnoj tipa, pa tako španjolski El País u nedavnoj reportaži ovako opisuje izgled glavnog grada Gvajane: "Glavni grad, Georgetown, u zadnje vrijeme vrvi menadžerima naftne industrije. To je deformiralo tržište. Danas najjeftiniji hotel noćenje naplaćuje 200 eura, a taksisti ne žele voziti za manje od 30 dolara. Jela u restoranima jedva da su jeftinija od onih u SAD-u. Kamioni i dizalice su posvuda."
Ugovor između Exxona i Gvajane, koji je procurio u javnost, pokazuje i da je Gvajana u njemu izvukla daleko kraći kraj jer se njime naftnoj kompaniji garantira čak 75 posto prihoda sve do povrata ulaganja. Ostatak se ravnomjerno dijeli s Gvajanom, dok je kompanija zauzvrat izuzeta iz plaćanja poreza. Ugovorom se, osim toga, Gvajani zabranjuje da prekine ili na bilo koji način izmijeni njegov sadržaj bez pristanka kompanije. Osim ugovora s Exxonom, vlada Gvajane u rujnu, dva mjeseca prije referenduma u Venezueli, provela je i natječaj za novih osam lokacija za istraživanje nafte i plina u moru, na koji se javio još i francuski TotalEnergies, te kompanije iz Kine, Katara i Malezije.
Predsjednik Gvajane, Irfaan Ali, uoči referenduma podigao je zastavu na spornom teritoriju (Foto: Op.gov.gy)
ExxonMobil najveća je naftna kompanija u zapadnom svijetu, a lani je imala profit od skoro 56 milijardi dolara. Njezini čelnici tradicionalno su povezani s američkim vladama, što neslužbeno, što putem prakse "rotirajućih vrata". Tako je Lee Raymond, Exxonov CEO od 1993. do 2005, bio blizak prijatelj bivšeg američkog potpredsjednika Dicka Chaneyja, a njegov nasljednik Rex Tillerson iz kompanije je otišao na mjesto državnog tajnika bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. Upravo se Tillersona smatra jednim od glavnih huškača protiv Venezuele još u vrijeme pokojnog predsjednika Huga Chaveza.
Chavez je 2006. proveo proces nacionalizacije naftne industrije na način da su sve strane kompanije morale potpisati ugovor s državnim poduzećem PDVSA. Nisu pristali jedino Exxon i također američki ConocoPhillips, već su umjesto toga Venezuelu tužili arbitražnom sudu u Washingtonu (ICSID). Exxon je tražio 18 milijardi dolara, a dobio je 1,6 milijardi. Washington Post objavio je 2017. tekst pod naslovom "Rex Tillerson izgorio je u Venezueli, a onda je dobio svoju osvetu" u kojemu se tvrdi kako je Tillerson s Venezuelom "izravnao račune" 2015. godine, kada je na vlast u Gvajani došao David Granger, bivši general koji se obrazovao u Velikoj Britaniji i SAD-u.
Pet dana nakon što je Granger pobijedio na izborima Exxon je objavio da je u vodama Gvajane pronašao naftu. Izvršni menadžer Tillerson objavio je tada da je u pitanju "najveći pronalazak nafte te godine igdje u svijetu". Iako se znalo da je nalazište smješteno u moru pred obalom spornog Essequiba, Tillerson je forsirao ubrzano bušenje, oglušivši se o upozorenja da se projektom krši Ženevski sporazum između Venezuele i Gvajane. To je na koncu rezultiralo razdorom između dvije zemlje, a sada i dovelo do prijetnje oružanim sukobom.
Dosadašnji razvoj događaja ukazuje na ispravnost pretpostavke da je Maduro referendumom samo želio Gvajanu prisiliti na bilateralni sporazum oko Essequiba. Vojni bi mu sukob uoči izbora bio krajnje kontraproduktivan, a ukoliko bi ga inicirao, Venezuela više ne bi imala nikakve šanse u mirnoj arbitraži.
Sasvim je, međutim, sigurno da će se u Gvajani nastaviti crpljenje nafte unatoč tome što je, kako su Novosti pisale početkom godine (https://www.portalnovosti.com/dugovi-sutrasnjice), u pitanju projekt koji bi tu zemlju mogao pretvoriti u takozvanu ugljičnu bombu. Tim se terminom označavaju fosilni projekti s potencijalom ispuštanja više od jedne gigatone ugljičnog dioksida u atmosferu, u ovom slučaju u jednoj od rijetkih preostalih netaknutih prašuma na svijetu. Dvoje tamošnjih odvjetnika zato su tužili Gvajanu i Exxon, tvrdeći da je projekt u suprotnosti s ustavom Gvajane, koji svim njezinim građanima jamči zdrav okoliš. Trenutni sukob između Venezuele i Gvajane, koja u njemu zapravo figurira kao proxy američke naftne kompanije, potvrđuje međutim da njihova tužba nema nikakve šanse za uspjeh.
