Gvajana je jedna od latinoameričkih država o kojoj se, za razliku od njezinih većih susjeda Brazila i Venezuele, rijetko čuje. Površinom spada u treću najmanju na kopnenom dijelu Latinske Amerike, a sa svojih 800 tisuća stanovnika u drugu najmanje naseljenu na kontinentu i jednu od najrjeđe naseljenih država u svijetu.
Na jeziku njezinih starosjedioca ime joj označava "zemlju mnogih voda", s obzirom na to da njome prolaze četiri rijeke koje iz najveće rijeke na svijetu Amazone teku prema Atlantskom oceanu. One oblikuju kopneni krajolik u guste i prostrane prašume, a prema Atlantiku nose sedimente bogate hranjivim tvarima. Zahvaljujući tome, oceanske vode Gvajane sadrže jednu od najvećih uopće razina klorofila i preko 900 različitih vrsta ribe, od koje živi lokalno stanovništvo. Zbog svoje "nerazvijene" ekonomije i ovakvih prirodnih uvjeta, Gvajana se u ekološkom smislu smatra ugljičnim spremnikom, prirodnim prostorom koji u sebi sakuplja ugljični dioksid i tako ga uklanja iz atmosfere.
Unatoč tome, posljedice klimatskih promjena u Gvajani toliko su drastične da stručnjaci predviđaju kako će već do 2030. godine dobar dio njezinog obalnog pojasa biti pod vodom. Ekstremne vremenske pojave poput suša i poplava devastirat će savanu u unutrašnjosti, ugrožavajući pritom sigurnost hrane i domove ljudi.
Kako je u nedavnoj reportaži izvijestio portal Wired, malena Gvajana ovih je dana i poprište "najveće pravne bitke protiv klimatskih promjena" uopće, bitke kojoj priliči fraza o borbi Davida protiv Golijata jer je dvoje tamošnjih odvjetnika vodi protiv najveće naftne kompanije na svijetu, američkog Exxon Mobila.
Gvajana je u prošlosti bila kolonija Nizozemske i Velike Britanije, a one su tijekom tri stoljeća kolonijalnog perioda tamo dovodile afričke robove i indijske sluge, čiji potomci danas čine više od polovice stanovništva. Nakon osamostaljenja sredinom 20. stoljeća, u Gvajanu dolaze američke kompanije u potrazi za rudama kao što su boksit i zlato, a tada počinju tražiti i naftu. Posrećilo im se tek više od pola stoljeća kasnije, 2015. godine kada je Exxon u tamošnjim vodama pronašao 11 milijardi barela nafte. Kompanija procjenjuje da će zahvaljujući tim nalazištima do 2030. godine – iste u kojoj se predviđa značajno povišenje razine mora – Gvajana postati najveće Exxonovo crpilište i jedan od 20 najvećih proizvođača nafte u svijetu uopće. Gvajana će se tada iz ugljičnog spremnika transformirati u takozvanu "ugljičnu bombu", što je termin kojim se označavaju fosilni projekti s potencijalom ispuštanja više od jedne gigatone ugljičnog dioksida u atmosferu.
Dvoje tamošnjih odvjetnika, Melinda Janki i Ronald Burch-Smith, zbog toga su podigli tužbe protiv Exxona i vlade Gvajane, tražeći od njih da priznaju odgovornost za ekološke štete koje će se dogoditi kao posljedica crpljenja nafte i da zbog toga te projekte zaustave. Budući da se odnosi na štete koje još nisu počinjenje već će se dogoditi u budućnosti, ova je tužba jedinstvena u sudskoj praksi koja se bavi zaštitom okoliša, a time i mogući presedan koji bi se mogao replicirati i drugdje i imati dalekosežne implikacije na globalnu industriju nafte.
Posljedice klimatskih promjena u Gvajani toliko su drastične da stručnjaci predviđaju kako će već do 2030. dobar dio njezinog obalnog pojasa biti pod vodom. Suše i poplave devastirat će savanu u unutrašnjosti, ugrožavajući pritom hranu i domove ljudi
Naime, dosadašnje tužbe protiv naftnih kompanija odnose se na projekte koji su već realizirani i ekološke štete koje su već počinjenje. Njima se od investitora traže financijske kompenzacije za te štete, a od vlasti uvođenje regulativa za ublažavanje njihovih posljedica.
U Puerto Ricu, primjerice, trenutno se vodi tužba protiv 11 naftnih kompanija, među kojima su Exxon, BP, Philips Conoco i Rio Tinto, zbog projekata koji su, kako tvrde tužitelji, uzrokovali erozije tla zbog kojih su nestale čitave plaže. Od tvrtki se traži naknada, a od vlade donošenje mjera za smanjenje nastale štete, uz argument da su kompanije provodile svoje poslovne aktivnosti unatoč tome što su imale informacije koje dokazuju da su te aktivnosti štetne za okoliš.
Melinda Janki (Foto: Screenshot/YouTube)
Kako navode autori istraživanja "Climate Change Litigation Trends 2015-2020", koje je prošle godine objavila Američka odvjetnička komora, u navedenom je periodu zabilježen drastičan porast broja tužbi koje se odnose na klimatske promjene. U periodu od 1986. do veljače 2021. takvih je tužbi bilo 1.337, od kojih su se tri četvrtine odvijale na američkim sudovima. Pritom je polovica tih tužbi pokrenuta između 2015. i 2020, a samo u posljednje dvije godine ovog perioda njih 274.
Najviše tužbi podignuto je upravo protiv Exxon Mobila, između ostalih i ona kojom je prije pet godina nekoliko američkih saveznih država kompaniju tužilo zbog svjesnog obmanjivanja javnosti u vezi štetnih posljedica njegovih projekata. U tužbama se navodi da su upravo stručnjaci te kompanije bili među prvim znanstvenicima uopće upoznatima s posljedicama emisija stakleničkih plinova. Exxonov znanstvenik James F. Black tako je još 1977. svoje nadređene izvijestio o utjecaju sagorijevanja fosilnih goriva na atmosferu.
Prvotna reakcija kompanije bila je ulaganje u istraživanje i razvoj tehnologija za smanjenje toga utjecaja, no 1980-ih potpuno su preokrenuli smjer djelovanja i započeli kampanju negiranja klimatskih promjena i lobiranja protiv donošenja regulative u državnim tijelima. Američke savezne države tužile su Exxon upravo zbog te višedesetljetne kampanje laganja, odnosno kršenja zakona o zaštiti potrošača, a njezinih tristotinjak odvjetnika svoju strategiju obrane temelje na proceduralnom razvlačenju procesa, a odnedavno i na tvrdnji da su u pitanju takozvane Slapp tužbe kojima se suzbija "sloboda govora" kompanije.
Tužbe protiv Exxona zbog obmanjivanja javnosti mogle bi, barem u teoriji, biti uspješne zato što se pozivaju na već postojeći sličan presedan iz 1998. godine, kada je potpisana najveća nagodba u povijesti SAD-a, ona s duhanskom industrijom. Presudom je tada odlučeno da duhanske kompanije moraju platiti kumulativnu odštetu od čak 206 milijardi dolara tijekom 25 godina zbog kontinuiranog laganja o štetnim posljedicama pušenja, jednako kao što danas fosilne kompanije već desetljećima znaju da njihove operacije štete okolišu i zdravlju ljudi, ali to svjesno zataškavaju.
Janki i njezini suradnici otkrili su da je ugovor koji je vlada potpisala takav da će Exxon Mobil sva svoja ulaganja naplatiti od države, odnosno da će uzimati 85,5 posto prihoda od nafte sve dok ne namiri svoje troškove
No za razliku od takvih tužbi koje se pozivaju na zakon o zaštiti potrošača ili investitora, i utoliko ne donose ništa novo u interpretaciji postojećih zakona, tužba koja je protiv Exxona podignuta u Gvajani jedinstvena je jer se od kompanije traži preuzimanje odgovornosti za klimatske promjene, i to u budućnosti. Slična tužba podignuta je, doduše, i u Americi 2015. godine, kada su 22 mlade osobe (stare između osam i 19 godina) u procesu Juliana v. United States tužile tadašnjeg predsjednika države Baracka Obamu i nekoliko relevantnih državnih agencija, tvrdeći da su svojim nedjelovanjem ugrozile njihovo ustavno pravo na zdrav okoliš u budućnosti. U nizu saslušanja koja se već godinama odvijaju na različitim sudskim instancama odvjetnici vlade tvrde da američka ustavna tradicija ne poznaje koncept prava na zdrav okoliš, a s obzirom na to da su iscrpljene sve mogućnosti žalbe, trenutno se razmatra okončanje procesa nagodbom.
Slučaj Gvajane, međutim, ima bitno čvršće uporište s obzirom na to da je u pitanju država s jednom od najjačih ustavno-pravnih zaštita okoliša u svijetu uopće. Za to je djelomično zaslužna upravo Melinda Janki, pravnica koja je studirala na Oxfordu, a zatim i četiri godine radila u londonskom sjedištu naftne korporacije BP, gdje se iznutra upoznala sa svim pravnim aspektima djelovanja fosilnih kompanija.
Janki se u Gvajanu vratila neposredno nakon što je na prvim demokratskim izborima pobijedila Narodna progresivna stranka, koja je odmah pokazala interes za zaštitu okoliša. Prvo se uključila u rad Interameričke razvojne banke, gdje je radila na nacrtu zakona koji je i usvojen 1996. godine. U nacrt je ubacila provizije kojima se kompanije čine odgovornima za zagađenje, a vlade za donošenje mjera kojima se štiti okoliš. Agenciji za zaštitu okoliša dodijelila je široke ovlasti da traži studije utjecaja na okoliš za svaki projekt i uskraćuje dozvole ako se projekt ocijeni štetnim.
Dvije godine kasnije, vlada se poduhvatila i izrade novog ustava, u čijoj je preambuli Janki napisala sljedeću rečenicu: "Dobrobit nacije ovisi o očuvanju čistog zraka, plodnog tla, čiste vode i bogate raznolikosti biljnog i životinjskoj svijeta i ekosustava". U tekst ustava napisala je i da svi građani "imaju pravo na okoliš koji ne šteti njihovom zdravlju ili dobrobiti".
Carroll Muffett (Foto: Screenshot/YouTube)
Prema ocjeni predsjednika Centra za međunarodno pravo zaštite okoliša (CIEL) Carroll Muffett, "praktički svaki aspekt Exxonovog projekta u sukobu je s ustavom Gvajane". Stoga ne čudi da je Melinda Janki očekivala adekvatnu reakciju vlade nakon što je naftna platforma Deepwater Champion – inače vlasništvo iste kompanije koja je u Meksičkom zaljevu uzrokovala najveći izljev nafte u povijesti – na ukupnoj dubini mora i podmorja od 5,5 kilometara pronašla naftu.
No umjesto da naloži rigoroznu studiju utjecaja na okoliš, vlada je na brzinu izdala 23 dozvole za crpljenje, i to u tajnosti. Radovi su započeli četiri godine kasnije, što su u Exxonu ocijenili kao "značajno brže nego što je to uobičajeno". Bivši predsjednik države David Granger čak je proglasio Nacionalni dan nafte, obećavajući stanovništvu neviđen prosperitet.
Janki je od 2018. godine podignula nekoliko tužbi protiv vlade i Exxon Mobila pozivajući se na ustavnu zaštitu okoliša i tvrdeći da naftni projekti predstavljaju "egzistencijalnu prijetnju" stanovništvu Gvajane. Vlada, kojoj se Exxon u međuvremenu pridružio kao sutuženik, branila se da su provedene studije utjecaja na okoliš dostatne, te da ustav ne garantira samo pravo na zdrav okoliš nego i na ekonomski i društveni razvoj, dok bi zaustavljanje projekta državi prouzročilo velike troškove.
Argument ekonomskog prosperiteta vlada je potkrijepila podatkom Svjetske banke o "izvanrednom ekonomskom rastu od čak 20 do 40 posto u posljednje dvije godine", te taj rast pripisala crpljenju nafte. No osim što zastarjeli koncept BDP-a u računicu ne uvrštava štete nastale devastacijom okoliša, Janki i njezini suradnici otkrili su da je ugovor koji je vlada potpisala takav da će Exxon Mobil sva svoja ulaganja naplatiti od države, odnosno da će uzimati 85,5 posto prihoda od nafte sve dok ne namiri svoje troškove.
Exxon je do kraja prošle godine utržio šest puta više prihoda od operacija u Gvajani nego njezina vlada (3,6 milijardi, odnosno 607 milijuna dolara), a dug države prema kompaniji do 2027. mogao bi narasti na više od 34 milijarde dolara. Oboružana i tim argumentima Melinda Janki stoga nastavlja pravnu bitku protiv najveće svjetske naftne kompanije, bitku čiji je cilj da inovativnim tumačenjem prava postavi presedan za buduće borbe za zaštitu klime.
