Bauk samoupravljanja kruži Hrvatskom. Uočili su ga dežurni čuvari tekovina kapitalističke revolucije i odmah optužili ORaH gospođe Mirele Holy za svojevrsnu nekromantsku djelatnost. Na pedesetak stranica svog programa ta stranka predlaže zadrugarstvo kao oblik vlasništva, koji omogućuje i kontrolu zaposlenih nad radom poduzeća. Zar to nije prizivanje samoupravljanja iz paklenih dubina, gdje je ono vjerojatno potonulo? Sumnju pojačava i to što program žestoko kritizira suvremeni kapitalizam. Apage satanas! Zar ne živimo u najboljem od svih mogućih svjetova?
Neki autori, na primjer William Engdahl, smatraju da su u godinama propasti komunizma vladajući krugovi u Americi i Engleskoj željeli po svaku cijenu uništiti jugoslavensko samoupravljanje, kao opasnu konkurenciju neoliberalnom kapitalizmu. Uz ostalo, zato je raspad Jugoslavije bio tako krvav, a privatizacija divljačka. Dok su na fronti, ljudi ne postavljaju pitanja vlasništva i svojih upravljačkih prava. A kad se vrate kući, za sve je već kasno. Nije uništeno samo samoupravljanje, već i mogućnost da se iz njega izvode neka prava, u prvom redu pravo na sudjelovanje u privatizaciji. Nisu pomogli ni neki od najuglednijih američkih ekonomista, među kojima je bio i glasoviti Milton Friedman, koji su zagovarali da se na području bivše Jugoslavije privatizacija provede podjelom dionica zaposlenima. Radnici-dioničari izabrali bi novi menadžment, pa bi se poslovanje nastavilo bez potresa, govorio je Friedman. Oni koji su dobili vlast imali su, međutim, druge planove, ali i drukčije obveze prema svojim mentorima iz dijaspore i inozemstva. Pritom su bili posebno zanimljivi njihovi argumenti.
Primjerice, tadašnji sindikalist Dragutin Lesar kaže kako se po uspostavljanju samostalne Hrvatske pisao i novi Zakon o radu. Prepisivao se njemački uzor, ali samo do poglavlja o radničkom suodlučivanju u upravljanju. To je izostavljeno s objašnjenjem da kod nas nema takvih iskustava. Nešto gluplje teško je zamisliti. Istovremeno, vlada je pripremala privatizaciju, o čemu je poslije svjedočio tadašnji kratkotrajni ministar, izvanstranački dr. Dražen Kalogjera koji je, zajedno s nekim drugim ekonomistima, zagovarao podjelu imovine zaposlenima. ‘Rušili su nas’, rekao je poslije u jednom intervjuu, ‘s najprizemnijim argumentima. Na sjednicama vlade uglas se tvrdilo da ljudima ne treba dati dionice, jer će ih oni zapiti. Doslovno tako. Ja sam odgovarao da će zapiti svoju, a ne državnu ili vladinu imovinu, a da će i tim putem dionice doći u ruke onih koji ih neće zapiti. Rekao sam da nitko ne pita ljude ni što će napraviti sa svojom plaćom, osim, možda, njihovih obitelji. To je njihova, a ne državna imovina.’
Usput rečeno, premijer je tada bio Josip Manolić, koji je isprva podržavao raspodjelu, ali je nakon sastanka državnog vrha promijenio stajalište i podržao privatizaciju kakva je poslije provedena. Bit će poučno čitati njegove memoare, čije je publiciranje najavljeno.
Samoupravljanje, međutim, nije propalo tek s propašću Jugoslavije. Uništila ga je znatno prije toga komunistička politička birokracija, koja ga je nosila na svojim zastavama, ali nikad nije zaista puštala vlast iz ruku. Posebno je zanimljivo da se i tada koristila ista logika o kojoj je govorio dr. Kalogjera. Komunistička politička birokracija stalno je branila samoupravljanje od radnika, pa ju je posebno brinulo da oni ne podijele svu zaradu u plaće, što znači da ne bi ostalo ništa za investicije i razvoj. Dakle da ne zapiju imovinu. Zato su se stalno donosili novi i novi propisi koji su ograničavali plaće. U biti, riječ nije bila o brizi za razvoj, već samo o moći. Iako komunistička birokracija nije čitala Karla Marxa, bez greške se ravnala po njegovoj maksimi da onaj tko vlada proširenom reprodukcijom, dakle investicijama, vlada i društvom. Zato se o svim velikim razvojnim projektima odlučivalo u kabinetima i komitetima, dok se samoupravljanje pretvaralo u fasadu birokratske vlasti, a s vremenom i u običnu farsu.
U teoriji, radnici su trebali imati ulogu kapitalista i poduzetnika, a analize raspodjele su pokazivale da se oni ponašaju iznimno racionalno. Da od povećanih prihoda uvijek više izdvajaju za razvoj nego za plaće. Ali ništa nije pomagalo. Kad su u pitanju igre moći, ništa drugo nije bilo važno. Mi samo krečimo fasade, zapomagali su idealisti. A kad bi došlo do potresa u partijskim redovima, bez obzira na njihov predznak, od ‘slučajeva’ Đilas ili Ranković do obračuna s nacionalizmom ili liberalizmom, svi bi se odjednom sjetili da sve nevolje donosi birokratizacija društva. I onda bi se ponovno zaklinjali u samoupravljanje, vlast radničke klase, odumiranje države itd. Ali nikad nisu dozvoljavali, na primjer, da radnici sami biraju vodstvo poduzeća. Da kadrovska politika, kao osnova vlasti, iziđe iz komiteta.
Zadnji udarac samoupravljanje je dobilo u trenutku kad su mnogi povjerovali da je vjetar konačno napunio njegova jedra. Polovicom sedamdesetih, nakon razdoblja burnih društvenih potresa, donesen je samoupravni Zakon o radu, tzv. radnički ustav. Golema papirnata konstrukcija, s preko 500 članaka, koja je morala armiranim betonom učvrstiti radnička prava. I to u prvom redu samoupravna prava, koja su trebala usmjeriti društvo u novom pravcu. Time je čitav proces zapravo prebačen iz života u papire, što je koincidiralo s odlaskom Titove garniture sa životne scene. Birokracija je ostala bez ikakve kontrole, pa su politički liberalne osamdesete bile istovremeno razdoblje njenog najvećeg ekonomskog utjecaja.
Istovremeno, jugoslavenski samoupravni eksperiment, kakav bio da bio, odnosno dok je trajao, uveo je u zemlju tržišnu ekonomiju, samostalnost poduzeća, decentralizaciju odlučivanja (makar i birokratskog), dakle sve ono zbog čega se Jugoslavija razlikovala od drugih komunističkih zemalja. Zbog čega se u njoj živjelo mnogo bogatije i slobodnije. Nisu se neoliberalni vladari svijeta, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, bez razloga bojali jugoslavenskog samoupravnog primjera.
Jesu li Mirela Holy i ideolozi njenog OraH-a na tragu nekadašnjeg samoupravljanja? Ne može se odgovoriti s odlučnim ne ili da. Jugoslavensko samoupravljanje bilo je cjelovit sustav, koji je obuhvaćao cijelo društvo, ali je realiziran samo u dijelu beskompromisne decentralizacije. Sukobljene nacionalne birokracije, koje su prigrabile vlast samoupravljača, dovele su do krvavog raspada zemlje. Istovremeno, u Njemačkoj je postojalo jako suodlučivanje, a u Italiji zadrugarstvo. Većina suvremenih razvojnih ideja zasnivala se na jačanju uloge radnika u odlučivanju. Sve je to prekinuo kraj bipolarnog svijeta, koji su neoliberalne snage shvatile kao konačnu pobjedu, odnosno kraj povijesti. Rezultat je neviđena koncentracija moći i novca, uz sve veću bijedu. Nešto se, očito, mora promijeniti. Sa Syrizom ili bez nje, s OraH-om ili bez njega, s Podemosom ili nekim četvrtim.
