Selo Riđane nalazi se na području opštine Biskupija, na svega desetak kilometara od Knina. Smješteno je uz rječicu Kosovčicu, koja nikada ne presušuje i uz koju se proteklih vjekova odvijao život ovdašnjih stanovnika. U Riđanima danas uglavnom žive stariji stanovnici, koji su se iz izbjeglištva vratili kako bi starost proveli tamo gdje su rođeni i odrasli. Jedan od njih je i Momčilo Jović kojeg smo zatekli u vodenici na rječici Kosovčici kako melje brašno. Nastavio je, kaže, vjekovnu tradiciju svojih predaka, a sama vodenica, koju je naslijedio od oca, stara je preko 300 godina.

Godine 1998. sam dobio mizernu mirovinu u iznosu od 912 kuna. Ipak, nisam se pokajao što sam se vratio. Tu su moji korijeni, tu su moji grobovi, govori Stevan Jablan

- Niko ne pamti kada je ova vodenica izgrađena, ni pokojni otac, ni pokojni djed. Oni su je naslijedili od svojih predaka. Otac je vodenicu obnavljao prije Drugog svjetskog rata. Ja je održavam koliko mogu, ali, nažalost, nitko ne vodi brigu o koritu rječice Kosovčice, koja prolazi ispod same vodenice. Zbog toga često puta voda, koja inače protiče znatno sporije, zna pri većim vodostajima ući u samu vodenicu. Kad god bude poplava, poplavi i moja vodenica. Tražio sam i pomoć, ali se na moje molbe niko nije odazvao - priča nam Jović i dodaje da je za vodenicu vezan od rođenja.

- Sve do šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je u naša dalmatinska sela došla struja, vodenice su imale daleko veći značaj u životu ljudi nego što je to danas. Nakon dolaska struje, ljudi su počeli nabavljati električne mlinove, tako da su se vodenice polako gasile, ali su vodenice na rijekama bile i ostale rentabilnije. Naime, brašno koje se dobije iz električnih mlinova bude vruće, a ono iz vodenice ne mijenja temperaturu. Meni i danas dolaze ljudi iz Šibenika i iz Siverića kod Drniša da im sameljem brašno, ali kada je ljeto sušno kao ovo, moram ustavljati vodu da se nakupi, pa tek onda puštati dvadeset minuta da se okreće vodenički kamen. Pa onda opet tako, ali se na kraju sve ipak samelje. Vodenice su nekad bile zaštićene, a i sad bi trebale biti, jer da kojim slučajem nestane struje na neki duži period, ne bi se moglo samljeti brašno - dodaje ovaj 80-godišnjak.

Na drugom kraju sela, neposredno uz sami izvor Kosovčice, živi 82-godišnji Stevan Jablan, koji je, baš kao i Momčilo Jović, rođen i odrastao kraj vodenice i u vodenici. Dočekao nas je ispred svoje kuće, vidno sretan što je netko poželio saznati ponešto o prošlosti kojoj ovdje još ima traga, životu kakav je nekada i sam vodio, svojoj vodenici kojom se i danas ponosi.

- Ova vodenica je sagrađena prije skoro 500 godina. Prije nego što se počelo zidati, trebalo je ukrotiti rijeku koja je ovuda slobodno proticala, napraviti brane i vodeni tok usmjeriti ka njima. Sve su to radili ljudi iz sela. Bilo je ovdje tada šest vodenica, dvanaest mlinova je radilo u krugu od sto metara. Zajednički smo plaćali za njih, svako je davao po svoj groš. Cijela drniška opština tada je dolazila ovamo da melje žito i to je bilo malo za potrebe tadašnjeg stanovništva - prisjeća se Stevan.

Čim nema đaka, nema ni života. Ljudi bi se možda i danas vratili da ima posla, ali ga nema, svjedoči Momčilo Jović koji dane provodi u svojoj vodenici

- Danas ovdje nema nijedan vodenički kamen koji je u funkciji. Iako su oba u ovoj vodenici ispravna, za nekih dva sata bih ga mogao osposobiti za rad, pustiti u pogon, ali kome? To ti je kao da ga i nema. Već 20 godina nitko ni kilograma žita da samelje. Povremeno uđem ovdje, pokrenem točkove da okreću malo, da voda ponovo dođe. Ne mogu točkovi propasti, oni su rađeni od grčkog kamena koji se koristio u ovakve svrhe zbog svoje posebne tvrdoće, ali zato propada mehanizacija koja stoji u vodi, propeleri i pokretači mlina. Ne služe više svrsi što je ravno njihovom nestanku - dodaje on.

Sada nam je već malo jasnije kako izgleda čitav sklop jedne vodenice, po kom principu radi, kako se podizanjem brane voda pušta u mlin, točkovi okreću i u kratkom vremenu sve vrste žita polako pretvaraju u najfinije brašno. Znamo i da je čitava kosovska dolina bogata vodom i obradivim zemljištem, pa ne možemo a da ne upitamo šta se sve tu nekada proizvodilo i od čega su ljudi živjeli.

- Ajde da ti nabrojim sve kulture koje smo imali, ali redoslijedom kojim su nestajale: proso, bar, sjerak, ječam, kukuruz, pšenica i zob. Svega je bilo. Dolazili su ljudi sa svih strana ovdje u vodenice, bilo ih je čak i od mauzoleja obitelji Meštrović, pa ako za dva dana nisu došli na red, išli bi dalje. Natovarili bi vreće sa žitom na konje ili magarce, pa put pod noge. Po dolasku bi životinje ostavljali vezane ispred da pasu, a oni su se skupljali ovdje oko ognjišta, pored vatre na prelu. E, dijete moje, teška su to, ali lijepa vremena bila - kaže Stevan uz težak uzdah.

- Moja su preci, ako računam i sebe, u ovom selu 600 godina. Godine 1995. sam izbjegao. Bio sam jedno vrijeme u Crnoj Gori, gdje sam u Budvi prodavao voće da bi zaradio neki dinar. Vratio sam se u Riđane 1998. godine i zatekao sam jednu izgorjelu i jednu opustošenu kuću. Danas živim kako znam i umijem. Svoj radni vijek proveo sam kao električar na željeznici, a od 33 godine na željeznici sam 20 godina radio na remontu dizel-lokomotiva, od Makedonije do Slovenije. Kada sam 1998. dobio mirovinu, ona je iznosila mizernih 912 kuna. Na sve sam se moguće strane žalio, ali se u ovoj zemlji nema kome žaliti. Ipak, nisam se pokajao što sam se vratio. Tu su moji korijeni, tu su moji grobovi - završava Stevan Jablan svoju životnu priču.

Momčilo Jović vratio se u Riđane prije dvadeset godina. Prilikom povratka u rodno selo zatekao je spaljeno imanje, ali želja za rodnim krajem i pomoć dobrih ljudi pomogli su mu da ponovo započne život tamo gdje se rodio.

- Nisam se pokajao, ali kada danas vidim da je ovdje malo ljudi, nekako mi je nezgodno. Kada sam bio mlad, ovdje je bilo daleko više ljudi, a autobus je prema Kninu saobraćao na svaki sat vremena. Bilo je puno stoke, obrađivalo se cijelo polje, a danas je sve drugačije. Škola je bila puna đaka, a danas uopšte ne radi. Čim nema đaka, nema tu ni života. Ljudi bi se možda i danas vratili da ima posla, ali ga nema - kaže Momčilo kojeg ostavljamo u njegovoj vodenici da čuva i sačuva ono što mu je ostalo od predaka.

Kako nam objašnjava sveštenik Stanko Antić, paroh markovački, danas stariji ljudi u ovom kraju žive tako što preživljavaju.

- Imamo zaseoke u kojima živi po četvero, petero baka i djedova, a većinom su to ljudi koji žive sami u kući. Možemo reći da nema nekih aktivnosti koje se dešavaju u zajednici, osim udruženja žena ‘Žene Kosovske doline’, koje se brine o starijim ljudima i bez čije bi pomoći oni teško mogli preživjeti. Bez njih ne bi imali srećnu sadašnjost, jer im je omogućena koliko-toliko dostojanstvena starost. Njima je najvažnije da im se njihova djeca jave i da im dođu. Postoje, nažalost, slučajevi kada se to ne dešava. Svi mi imamo svoje probleme i svoje životne prilike i neprilike, ali ono što je najvažnije jeste da nitko ne zaboravi svoju kuću, svoju rodnu grudu, svoje roditelje koji svake godine čeznu da vide svoje najmilije - kaže sveštenik Antić, ističući jednu specifičnost mjesnog hrama za koji mještani Riđana kažu da se nalazi u njihovom selu, dok mještani Markovca smatraju suprotno. Naime, hram Svetog Ilije se katastarski nalazi na području Riđana, ali se u narodu naziva markovačkim hramom.

Danas se u selu Riđane nekadašnji stanovnici okupljaju tokom ljetnih mjeseci, a u prvu nedjelju nakon praznika Svetog Ilije održava se veliko saborovanje. Sveštenik Stanko Antić sa ponosom ističe da je ovdašnji hram sagrađen davne 1790. godine, a smatra se da je u dnu današnjeg pravoslavnog groblja postojao stari hram iz 1590. godine.

- U tom starom hramu, prema predanju, zapaljeni su od strane Turaka mještani na dan Svetog Proroka Ilije. Od toga dana, mještani sela koja pripadaju ovom hramu, ne slave hramovnu slavu baš na dan Svetog Proroka Ilije, nego prve nedjelje nakon ovog velikog praznika. Novi hram dograđivan je nešto kasnije, a 1890. godine sagrađen je i impozantni zvonik. Nakon posljednjeg rata, hram se obnavlja zahvaljujući prvenstveno pomoći dobrih ljudi koji danas žive u dijaspori, a rodom su sa ovih područja. Napravili smo česmu, unutra smo postavili novi pod, obnovili smo ikonostas, a trenutno je u toku i freskopisanje hrama. Oltar i svod su već uređeni. Nadam se da ćemo do iduće slave završiti freskopisanje cijelog hrama - kaže otac Stanko Antić, pohvaljujući mještane okolnih sela koji ni u dalekim zemljama, otrgnuti od svog zavičaja, ne zaboravljaju svoje svetinje.

Za razliku od mnogih sela u Dalmaciji, Riđane obiluju vodom i plodnim poljima, ali se kao i u ostalim selima iz godine u godinu smanjuje broj stanovnika. Oni stariji polako izumiru, a mlađi se ne vraćaju, jer su šansu za bolji život pronašli u Srbiji, drugim zemljama Evrope, pa čak i u dalekoj Americi ili Australiji. Ako se nešto značajnije ne promijeni, Riđane će uskoro postati selo bez ljudi, u kojem će hram i groblja svjedočiti da je u ovom kosovskom selu nekada bilo života. Do tada, mještani Riđana će prizivati uspomene iz prošlosti kako bi sumornu sadašnjost učinili što podnošljivijom.