Obične pogreške u programu Hrvatske radiotelevizije prolaze više neprimijećeno, kao slučajna smetnja. Ne pojedinosti koje se tiču zanatskog, novinarskog standarda, ili političke gadosti u, najčešće, uredničkoj režiji. O crkvenjačkim prenemaganjima ili reporterskoj paraliziranosti pred ministrima ili onoj ludnici od ‘Generala’ svi znaju sve. Ali ubrzano raste i broj tehničkih propusta u montaži slike, tonskoj snimci, osvijetljenosti kadra, opremanju napisima, emitiranju signala.
Oni svjedoče o tome da je na Prisavlju već dugo na djelu ne samo upravni te ideološki sunovrat o kojem se pričalo dosta. Posrijedi je dakle i onaj infrastrukturni, baš na fizičkoj i, takoreći, elektroničkoj razini. Naravno, i u pozadini toga što nalikuje samo problematičnim tehnikalijama, prvenstveno su društveni odnosi. No suočeni smo s ozbiljnijom fazom kroničnog rastakanja najvećeg našeg javnog informativnog servisa. Kad problemi dođu do takvih pitanja, ostaju od vrijednosti gotovo još samo zidovi, namještaj i aparatura. Pa dok ne počne urušavanje golih prisavskih zidina, pogledajmo o kakvim je fatalnim odnosima među ljudima tamo riječ.
Na početni uvid upućuju serijski ponavljani oglasi za angažman majstorske radne snage audio-vizualnog i širih profila. Ako u obzir uzmemo razdoblje samo od prošle jeseni, ispada kako HRT uzalud na tržištu rada potražuje jednog kamerman-operatora, dva stolara, jednog tehničara, troje snimatelj-operatora, jednog asistenta režije i jednog tehničar-asistenta. Desetak ljudi manjka, dakle, u svega dva-tri mjeseca.
Ali to je manjak tek za krpanje najluđeg minimuma stručnog kadra, ne i optimuma brojnog stanja personala. Ukratko, nitko više ne želi raditi na Prisavlju, bar ne kvalificiranu meštriju, a taj ambijent bio je nekoć pojam. I pritom tamo nisu majstori onako negativno selektirani tri desetljeća, s manjim prekidima, poput novinara i menadžera. Uz ponešto uobičajenog nepotizma pri zapošljavanju, bilo je to do prije nekoliko godina relativno stabilno tijelo. Nije prošlo mnogo, a već su montažeri i ton-majstori, producenti i scenografi počeli odatle upravo nestajati. I ne nastajati više tamo, nego radije odlaziti na RTL i Novu TV, konobariti u Irsku ili snimati svadbe po Prigorju.
Razlog je banalan, ali fundamentalan. Od nekih 2700 do 2800 tamo zaposlenih, nakon valova masovnih otkaza i pojedinačnih odlazaka, njih preko 70 posto prima plaću nižu od prosjeka – hrvatskog, ne zagrebačkog. Zvučat će to možda nekome i neuvjerljivo, s obzirom na glas koji bije praktično sve na HRT-u. No preplaćeni sloj u biti je malobrojan, i sabire se u desecima imena, nipošto stotinama ili tisućama. S meštrima, ispod platnog koeficijenta 6, još su i niže rangirani novinari, pa i neki glazbeni urednici itd. Ne treba napominjati da oni rade najviše, ali se njihova primanja kreću od četiri do šest tisuća kuna mjesečno. Rad u smjenama, vikendom i noću, rad na terenu, prekovremeno – to je njihova stvarnost.
Oni pak koji izazivaju osip u gledatelja, medijski naši križari, smješteni su ponajviše u informativnom programu. Tamo je najveća gustoća koeficijenta 16, od možda i dvadesetak takvih pomazanika, uglavnom sadašnjih i bivših šefova. Jer na Prisavlju sve vrvi od šefića i šefčina, često besposlenih, i gotovo da nije moguće zateći grupu veću od petoro ni u internom kafiću, a da jedno nije šefovalo. Zauzvrat, novinare-početnike i honorarce odbija se na sve načine, u prvom redu financijski, kao i tehničare.
Propalu reprodukciju novinarskog i ostalog kadra potpisuje u najvećoj mjeri onaj najviši ešalon. Ravnateljstvo i glavni urednici, te urednici kanala, raspolažu koeficijentima od 19 do 24. To će reći da primaju neto plaće od, otprilike, isto toliko tisuća kuna. Njih ima nešto preko dvadesetero, možda jedan posto ukupnog kadra, što znači da već par postotaka zaposlenih diže platni prosjek one i tamo daleko većinske, podcijenjene šljakerske raje.
Budući da se ovdje radi o javnoj medijskoj instituciji koja godišnje dobiva približno 1,3 milijarde kuna pristojbe od gledatelja, umjesno je zapitati se na što im još odlazi novac. Nisu ni te menadžerske plaće baš toliko nesagledive, pa da same budu uzrok. Pa i nesretni ‘General’ je samo jedna od tipičnih pukotina u koju se ulila vrijednost bolno neproporcionalna zaprimljenoj kvaliteti. No druge su također uglavnom već viđene, npr. vanjska produkcija i televizijska prava. HRT je prošle godine otkupio toliko kratkih priloga za svoje emisije, na stotine njih u ukupnoj višemilijunskoj vrijednosti, da je zbog toga navodno zaradio i primjedbu državne Agencije za elektroničke medije. Inače, tijela veoma inertnog te mediokritetskog.
Čak i djelomična prava za nogometnu Ligu prvaka ove sezone otkupljena su kasno i nepovoljno. Još veću prijetnju kućnom budžetu i vlastitoj produkciji nagovještava novi izračun dopuštenog postotka otkupa vanjskih proizvoda domaćih producenata. Dosad je tih 15 posto odnosilo jedva nešto preko 30 milijuna kuna, a odsad bi se moglo kretati do 80, s pogledom na eventualnih 120 milijuna. A nerijetko su i te duže emisije, i oni kraći prilozi, zaista kvalitetniji od većine produkcije koju danas još potpisuje HRT.
Ali kvalitetniji i jesu baš zato što HRT uporno ubija sam sebe. Majstori su na Prisavlju naučili posao i otišli privatnicima, dok menadžerske i uredničke grupacije javne radiotelevizije čine sve da bude još gore. Uostalom, sam je glavni urednik svih programa, ne tako davno, na Programskom vijeću izjavio da na Prisavlju one sporne kratke priloge – ne znaju raditi. I da on lično ne gleda Dnevnik HTV-a jer to nije njegov posao. Uzgred rečeno, sad nemamo prostora da iznesemo i neke bizarne ilustracije njegove programske sheme koja je neformalno naslovljena kao generička, što god da ovdje to značilo. Navest ćemo jedino da je među dijelom kadra preimenovana kao – degenerička.
Ali nije problem samo u Brunu Kovačeviću, ili glavnom ravnatelju Kazimiru Bačiću, ili poslovnom direktoru Mislavu Stipiću, sivoj eminenciji Prisavlja. Problem je upravo u činjenici da bitne odnose na javnoj radioteleviziji uređuju najveći državni i privatni centri moći. Vladajuća stranka i Crkva i do jučer Agrokor, naime. U takvoj atmosferi udešeno je i kataklizmičko zapuštanje HRT-ove proizvodnje. Radnici, novinari i tehničari ne samo da se izrabljuju, i da se njihov stav ne uzima u obzir, nego i sudske tužbe vlastite uprave trpe više nego ikad. Točnije, prije toga jedva da je bilo. Ujedno recimo i da je ta perverzija glavni razlog zbog kojeg ovdje ne navodimo unutarnje izvore podataka koje iznosimo.
Hrvatska radiotelevizija utoliko je danas zombi-medij, ukleta dušna sjena nekadašnjeg ponosa domaće kulture i žive medijske prakse. Osjećaju to i oni koji njome rukovode, nije da su doslovno lobotomirani. Zanimljiv odgovor na rješenje krize nedavno je na Programskom vijeću stoga iznio rečeni glavni urednik svih programa, riječima da bi s 20 posto većom pristojbom HRT – napravio čuda. Nećemo sad maštati kako bi na to mogli odgovoriti pretplatnici, televizijski narod, pitalo ga se ili ne. Ali istinsko čudo ste već napravili i za manju basnoslovnu svotu, onakvu kuću upropastili.
