Kako bi rekla ona vremešna feministkinja čija fotografija od prigode do prigode kola društvenim mrežama: Ne mogu vjerovati da opet o ovome pišem. Prije petnaestak godina napisala sam tekst prve kolumne za Slobodnu Dalmaciju, a naslov je glasio "Kondom na pogrešnoj glavi". Šuškalo se tada o uvođenju seksualnog odgoja u škole, javila se gomila "tradicionalista", sve odrasli ljudi koji se zgražaju nad navlačenjem kondoma na tikvicu u sklopu tog jadnog seksualnog odgoja koji, eto, naposljetku nikad nije uveden. Sve mi je to tada bilo toliko sumanuto i suludo da nisam mogla prihvatiti kako se radi o dominantnom diskursu pa sam u kolumni napisala nešto nabrijano i posprdno. I spasila sam sebi svijet, sve dok me tek koju godinu kasnije ispred osnovne škole u koju je upravo krenula moja kći nije dočekala supruga poznatog splitskog ginekologa sa zahtjevom da potpišem papir "da se pederi ne smiju ženiti i usvajati NAŠU djecu". Nekako mi više nije bio do sprdnje. Po tko zna koji put onesvijestila me činjenica da živim među luđacima, da su oni moji susjedi, poznanici, rođaci i da će borba, prsa o prsa, tikvicu o tikvicu, biti cjeloživotna.
Moj pokojni otac u to vrijeme je već bio gotovo slijep i nije mogao čitati ništa osim jumbo plakata, i zato se, na štapu, zaputio u svoj mjesni kafić ne bi li mu tko od prijatelja pročitao naglas tekst iz Slobodne koji je napisala njegova kći, a koji se zove "Kondom na pogrešnoj glavi". Nisam ga pokušavala zaustaviti, kad je već navalio – odrastao je čovjek. Izgleda da je nakon čitanja pala i neka rasprava među muškarcima u kafiću, ali ništa nije spominjao do večeri, da bi mi na kraju rekao: "Nisi loše ono napisala. U pravu si." Bila je to pobjeda u gostima. "Naravno da sam u pravu", rekla sam. "Pa ti si me odgojio."
Ali evo, gotovo dvadeset godina kasnije, seksualni odgoj mladih prepušten je i dalje isključivo roditeljima (i najvjerojatnije pornićima koji će im o seksu reći uglavnom ono pogrešno). A ta je spoznaja usporediva s užasom kad shvatite tko sve vozi automobil i upravo je na cesti.
Kći, sada studentica, za neko istraživanje uspoređuje skandinavsko školstvo s hrvatskim i dolazi do statistike koja je podudarna, osim što je u švedskim školama produženi boravak potpuno besplatan, a seksualni odgoj uveden još šezdesetih prošlog stoljeća. Nama nikad ništa nisu spomenuli na temu seksualnog odgoja, čitavo školovanje, kaže mi ona začuđeno. Gotovo ništa o reproduktivnim organima, ništa o kontracepciji, o spolnom odnosu, o bolestima, o maloljetničkoj trudnoći, o pobačaju... Prepuštena slučaju, kao i mnogim drugim stvarima, djeca koja će sutra vjerojatno imati svoju djecu nemaju baš jasnog pojma kako se dolazi na svijet, ako im roditelj ne kaže. Generacije odrastaju ne poznajući i ne poštujući svoje ni tuđa tijela. Učeći tek da je to nešto čega bi se trebalo sramiti. Ili trgovati. A opći je dojam da su djeca u Hrvatskoj javna briga samo dok još i nisu djeca, dok su u zametku.
Prava promjena nabolje po pitanju rodnih ljudskih prava dogodit će se tek kad ova neophodna, primarna vrsta odgoja zaista uđe u škole. Tek onda će biti moguće suvislo razgovarati o znanstvenim činjenicama, pa potom i o različitim životnim izborima i pravu na izbor, o biologiji i o etici, svejednako se smijući tikvici i gumici.
Dotad beremo gorke plodove uskraćenog obrazovanja, a društvena hipokrizija, koja pod agendom priziva savjesti uskraćuje zdravstvenu pomoć i dovodi u opasnosti živote žena, najgnjusniji je među njima. Prvi put sam se s prizivom savjesti srela prije desetak godina u jednoj ljekarni. Tome je prethodio poziv meni bliske žene koja je upravo imala inducirani abortus. Liječnici se u to doba još nisu prizvali savjest, ali poslali su je iz bolnice s jakim krvarenjem. Nemajući gdje, bojeći se reakcije doma, zamolila me da joj na nekoliko sati ustupim svoj kauč te da s uputnicom odem do prve ljekarne uzeti joj antibiotike i tablete koje zaustavljaju krvarenje.
S obzirom na to da sam nedugo prije imala spontani i kiretažu, bile su mi poznate te tablete. Ali mene su ostavili u dnevnoj bolnici na cjelodnevnoj njezi i davali mi potrebnu terapiju – ja sam bila Patnica, a moja prijateljica Prijestupnica. Savjesno prizvanoj privatnoj apotekarici koja mi je rekla "da oni za to ne daju tablete", lagala sam: "Imala sam spontani, tablete su za mene." Sumnjičava, dala mi je tablete ni ne pozdravivši me. Danas mi ih, kako stvari stoje, vjerojatno ne bi dala.
Moglo je biti i bolje i gore. Moja frendica je zbilja mogla iskrvariti na ulici, ali mogla je i imati normalnu njegu u bolnici, primiti terapiju i odmoriti koji sat dok se eventualno krvarenje ne smiri, a ispred bolnice nekoga tko će je dočekati, odvesti kući, skuhati ručak, pogledati s njom film pa da sve to zaboravi – bez traume.
Jer kolikogod dobronamjerno pričali o traumama žena nakon pobačaja, redovito se zaboravlja naglasiti da takve traume nisu prvenstveno uzrokovane psihičkom ili fizičkom boli, nego konstantnim ponižavanjem primitivne i okrutne sredine. A vječno ustrajavanje na ženi žrtvi-iskupiteljici slabo pomaže u detabuiziranju prava na dostupan pobačaj. Nisam za frivolan i lepršav pristup ovoj temi, ali zar zaista moramo biti žrtve da bi uvažili naše pravo da odlučujemo o svom tijelu?
Kad sam već "autoreferencijalno" krenula, pokušat ću ovo ilustrirati na vlastitom primjeru. Imam četrdeset i sedam godina, dvoje djece, dva spontana pobačaja (koja uistinu jesu bili tragični događaji za mene, ali samo zato što sam željela djecu – i preboljela sam to sasvim), još uvijek imam redovite menstruacije i kad bih sutra ostala u drugom stanju, to za mene ne bi bilo dijete nego problem. Zbog mog zdravstvenog stanja, zbog mojih godina, zbog budućnosti moje djece i zbog toga što nemam vremena, energije, sredstava i živaca, zbog toga što svijet ide kvragu, zbog toga što želim malo mira i zabave, a ne još jedno dijete, otišla bih na pobačaj isti tren. I nikad više ni na sekundu ne bih pomislila na to. Izašla bih iz bolnice fućkajući.
Ako razgovarate s njima, većina žena ima priču na ovu temu. Nitko ne pita jesu li jedine koje će se brinuti za tog klinca kada se rodi, a često jesu. I ne, ne moraju imati traumu zbog abortusa! A ako trauma postoji, treba raditi na tome da ista iscijeli, a ne da se produbljuje. Traumu ženama ne stvara abortus nego odnos društva prema abortusu. Hoćete sretno društvo i djecu? Pobrinite se za vrtiće, za zakon o usvajanju, za djecu u domovima... Omogućite im zadovoljne i zdrave, samostalne i slobodne mame koje mogu zaraditi za život, o čijim sudbinama ne odlučuje jedan ili vijeće muškaraca koji se nikad neće naći u njihovoj koži.
Vraćanje prava na abortus u Ustav ne znači da će žene masovno pohrliti na sladoled, nego da će biti zaštićenije od kojekakvih zdravstvenih i političkih mufljuza i profitera. A seksualni odgoj znači da će se o seksualnosti razgovarati sa znanstvenih i etičkih stajališta prilagođenih djeci – svakako primjerenijima od onoga što će im reći don Jozo, ćaćina strina, stariji rođak ili internet. Ovako našim zdravljem i životima manipuliraju razne spodobe. Ne dajte da vam na glavu nabijaju kondome, vi niste tikve. Bez obzira na svjetonazor, nemojmo biti one koje ostavljaju sestru, prijateljicu da iskrvari na ulici. Naposljetku, prilično sam sigurna da ni u jednoj religiji nema boga koji bi takvo što odobrio.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
