Czesław Miłosz: Poezija (izabrao i s poljskog preveo Pero Mioč, Vuković & Runjić, Zagreb, 2019.)
Okruglih je četrdeset godina otkako je poljskom pjesniku i piscu Czesławu Miłoszu dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Interes za njegovo djelo – pjesničke, no vjerojatno još više esejističke i memoarske knjige – otad ne jenjava, te je Miłosz petnaestak godina nakon smrti itekako živ i prisutan autor. Koliku ulogu u tome igra njegovo pjesništvo, a koliko opet politička misao; njegova uloga paradigmatskog mekog disidenta i oštrog kritičara evropskih realnih socijalizama (zvučna u jeku hladnog rata koliko i dandanas), drugo je pitanje – kao što je to, uostalom, bilo i 1980., u godini Solidarnosti i eksplozije političke popularnosti izrazito konzervativnog, desno nastrojenoga poljskog pape. I kod nas je Miłosz bio prepoznat i prisutan, prije svega kroz prijevode beogradskog polonista Petra Vujičića. Novo, grafički lijepo opremljeno, opsežno zagrebačko izdanje, fokusira se na kasne pjesme i male proze – od 1997. nadalje – s posebnim naglaskom na knjige ‘Usputni psić’, ‘To’, ‘Drugi prostor’ i posthumno štampane ‘Posljednje pjesme’, dok je središnji dio opusa predstavljen simbolično, na šezdesetak od 370 stranica. Miočevi su prijevodi elegantni te dobro hvataju pjesnikov ton, dok proslov i pogovor vrve neobičnim mistifikacijama, s kojima mistifikaciji nesklon čitatelj teško može što početi. Miłosz se i dalje odaje majstorom jednostavne, refleksivne lirske pjesme, no jednako tako je jasno da njegovi noviji sastavci stare nerazmjerno brže. Ovaj čitatelj ostaje pri mišljenju da su najbolje Miłoszeve pjesme ipak one napisane od strane njegovog u inostranstvu mnogo manje popularnoga kolege, Tadeusza Różewicza.
Vlado Kreslin: Prokockani sat (sa slovenskog preveli Marina Vujčić i Ivan Sršen, Sandorf, Zagreb, 2019.)
Slovenski kantautor, bendlider i pjesnik Vlado Kreslin prepoznat je još osamdesetih godina, prije svega po svojim kompozicijama i uglazbljenim stihovima, kroz sastave Martin Krpan, Beltinška banda i Mali bogovi te uspješnu solo karijeru. Za razliku od nekih na jugoslavenskoj razini komercijalno uspješnijih kolega, dosljedno se držao slovenskog jezika, na kojem je dosad objavio više knjiga, što ukoričenih pjevanih stihova, što malih intimnih proza i pjesama inicijalno namijenjenih papiru. Već se nekoliko takvih izbora pojavilo i na našem jeziku, a ovaj posljednji, zagrebački, popraćen je pogovorom Janija Virka. Neki od najvećih Kreslinovih hitova, poput za njegovu pjesmopisaću poetiku paradigmatske ‘Tiste črne kitare’, kombinirani su s proznim, uglavnom dnevničkim, memoarskim i usputnim zapisima. Obavezno izdanje za fanove, i one koji će to tek postati.
Michael McClure: Predsoblje noći (izabrao i s engleskoga preveo Vojo Šindolić, HDP, Zagreb, 2019.)
Michael McClure, jedan od posljednjih pripadnika izvorne beat-generacije, napustio nas je početkom maja, nekoliko mjeseci nakon što se pojavio ovaj izbor. ‘Predsoblje noći’ inače je peta po redu knjiga u HDP-ovoj Beatblioteci, koja je – u uredničko-prevoditeljskoj kombinaciji Lokotar-Šindolić – do sada predstavila također izabrane pjesme Ferlinghettija, Ginsberga, Garyja Snydera i Gregoryja Corsoa. Oprema je, kao i u slučaju čitavog ovoga niza, bogata: prijevodi su popraćeni bilješkama, a pridodani su i autorov predgovor, opsežan biografski tekst, intervju s autorom te foto-materijal. Školovani slikar i pisac koji se okušao u gotovo svim rodovima i žanrovima, McClure je bio i jedna od generacijskih ikona scene raštrkane Zaljevom i Zapadnom obalom. Prijateljevao je i nastupao s Morrisonom i ostalim članovima The Doorsa, napisao riječi pjesme ‘Mercedes Benz’, koju je izvodila Janis Joplin, te surađivao s Dennisom Hopperom. Knjiga pokriva razdoblje od 1954. do danas, a otvara je pjesma ‘Za 100 ubijenih kitova’, kojom se McClure predstavio i na kasnije mitologiziranom, ‘inauguracijskom’ bitničkom čitanju u Six Galleryju, 1955. u San Franciscu. Tematski, kreće se u tipičnim generacijskim koordinatama, s naglaskom na ekološkim, pacifističkim, dnevnopolitičkim i popularno-filozofskim motivima, uglavnom istočnjački obojenim. Po pjesničkim dosezima ostaje McClure ipak razmjerno skroman i teško odvojiv od konteksta vlastitog vremena, te su njegove pjesme danas zanimljivije s kulturološkog aspekta: kao spomenik jednoj dinamičnoj biografiji, naklon generaciji čiji je etos kulminirao u šezdesetosmaškom kriku, a zatim polako izblijedio, ili se, u gorem slučaju, premetnuo u vlastitu karikaturu.
