Anna Terék: Mrtve žene (s mađarskoga prevela Angéla Pataki, Artikulacije, Koprivnica 2019.)
Anna Terék rođena je u godini sarajevske olimpijade u Bačkoj Topoli. Kao i većina jugoslavenskih pjesnikinja i pjesnika mađarskog jezičnog izraza, uglavnom Vojvođana, u nekoj se fazi jugoslavenskih ratova preselila u Mađarsku, gdje i danas živi, piše i prevodi s našeg jezika. ‘Mrtve žene’ njezina su prva kod nas objavljena knjiga, a njezin naslov bolno je aktualan, grubo stvarnostan. Pjesme su uglavnom duge, narativne, i gotovo da se mogu čitati kao jedna veoma fragmentarna, ili više labavo uvezanih poema. Njihov jezik je izravan, leksik oštar i ogoljen, a imaginarij ukorijenjen između grada i provincije, blata i asfalta, svejedno potopljenih u gustu, opipljivu melankoliju. Neka me ova knjiga ispriča što je koristim kao povod da uputim na djela još nekih jugoslavenskih pjesnika mađarskog jezika, neki od kojih za mene predstavljaju same vrhunce književnosti s ovih prostora, autora/ica raznih generacija poput Otta Tolnaija, Katalin Ladik, Istvána Domonkosa, Otta Fenyvesija, Rolanda Orcsika, Árpáda Kollára, i nekih drugih. Iako je njezina književnost nastajala mahom na srpskom, ne mogu a da ovdje ne spomenem i pokojnu Juditu Šalgo.
Tomaž Šalamun: Jutro (Beletrina, Ljubljana 2018.)
Pred nama je još jedno posthumno, ovaj put sasvim moguće i konačno, izdanje pjesama iz ostavštine jednog od najutjecajnijih, najprevođenijih i globalno najprepoznatijih pjesnika s naših prostora, preminulog 2014. godine. Na 600 stranica priređeno je i kronološki otisnuto šest zbirki, popraćenih iscrpnim intervjuom s pjesnikom, koji je vodio kolega Aleš Šteger. Kao i tolike druge (za života je objavio više od četrdeset pjesničkih svezaka), ove su knjige nastajale uokolo planeta, i jednako odražavaju gusta mjesta Šalamunovog pjesničkog univerzuma: ekstatičnu jezičnu kadencu, eros pisma, oštro oko naizgled raspršenoga komentatora, globalnost i kozmopolitizam u općehumanom no sasvim ležernome izdanju, ukotvljen u duboko intimno i u lokalno, u grijehe vlastitog plemena. Središnji dio knjige zauzima zbirka ‘Ande’, nastala 2012. godine, te premijerno objavljena u engleskom prijevodu, u Americi, koja je – odavno je zapisao pjesnik – njegova sudbina. ‘Ande’ su, po svemu sudeći, također posljednja knjiga priređena od strane samog autora. Šeststo stranica koje ne viču zbogom, nego doviđenja.
Maja Solar: Bez začina (Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad 2017.)
Posljednja pjesnička knjiga Maje Solar završava ‘samointervjuom’, u kojem pjesnikinja postavlja njezine (kao i vlastite) poetičke i političke koordinate, u formi intervjua, e ‘da ne bih morala davati posle bilo koji drugi’. U to ime, kao zagovor za ovu zbirku, čiji živi pjesnički jezik nosi tragove jednako neoavangardnih i postmodernističkih prosedea te otvoreno, u minus-postupku zasijeca u meso ideologije – hegemone i svoje vlastite – spajajući filozofske i teorijske topose sa svakodnevnim i konfesionalnim, prenosimo dio odgovora na pitanje: čemu poezija? ‘… to je samo jedan od načina na koji koristiš oruđe, u ovom slučaju oružje je poetski tekst. I način da ne budeš slep*a na ono što se oko tebe događa, način da opišeš svakodnevicu ne kao područje utisaka koji te bombarduju i ti se ne možeš odbraniti, već kao svakodnevicu koja je učinak određenih odnosa koje valja menjati.’
