Brojem mala, ali komercijalno poprilično značajna producentsko-redateljska karijera popularnog glumca Dragana Bjelogrlića dosegla je vrhunac njegovim novim projektom "Toma". Biografija jednog od najomiljenijih narodnjačkih izvođača socijalističke Jugoslavije, kantautora Tome Zdravkovića, na prostorima nekadašnje zajedničke domovine već je skupila više od 700 tisuća kino gledatelja, što je u pandemijskim uvjetima pomalo nestvarna brojka, a iako je jasno da je film rađen po hollywoodskoj biopic recepturi i prilično udaljen od kvalitativne impresivnosti, ni kritika uglavnom ne remeti dobar prijem. Bjelogrlić kao redatelj i scenarist, uz asistenciju mladog koredatelja i koscenarista s američkim filmskim iskustvom Zorana Lisinca te još jednog scenarista, Nikole Pejakovića, svoje ostvarenje komponira po principu kontinuirane ritmizirane interakcije narativnog okvira i jezgre, ili jasnije rečeno – radnja se stalno premješta iz Beograda 1991., gdje se teško bolesni Zdravković liječi i sprema oproštajnu turneju, u razne jugoslavenske i sjevernoameričke krajeve/gradove od 1958. nadalje te vraća u Beograd '91. Glavna su uporišta tako postavljene narativne konstrukcije Zdravkovićev odnos s njegovim liječnikom u sadašnjosti i odnos sa ženskom narodnjačkom zvijezdom prve polovice 1970-ih Silvanom Armenulić u prošlosti, dok se kao treća bitna linija, bolje rečeno lajtmotivski bljeskovi, javlja snovito sjećanje na mladu Romkinju Rušku, pjevačevu prvu ljubav. Drugim riječima, kombinira se relativno kompaktna sadašnjost radnje, iako je i ona zapravo razlivena, s izrazito kronikalnim pristupom prošlosti, a rezultat je površnost kronikalnog dijela i nešto razvijeniji odnosi onog koji se odvija u sadašnjosti.
No zapravo na generalnoj razini filma Bjelogrliću i njegovim glavnim autorskim suradnicima usložnjavanje likova i odnosa nipošto nije bio prioritet, oni su se koncentrirali s jedne strane na stvaranje ugodnog ozračja prošlih vremena koje će u gledatelja buditi nostalgiju, a s druge su se oslanjali na strategiju kontinuiranih emotivnih intenzifikacija – dramaturgija se u osnovi sastoji od nizanja emocionalnih udara olakšavanih humorom. Problem je, međutim, što su ti udari nedostatno pripremljeni jer, kako je rečeno, likovi i njihovi odnosi preslabo su postavljeni da bi inzistiranje na osjećajnim intenzitetima "prirodnije sjelo". Jednostavno, prava motivacija za to nije postavljena, nego se od gledatelja očekuje da sve prihvate zdravo za gotovo. A gledatelji to i čine (rezultati jasno pokazuju), što znači da je autorsko-produkcijski tim u svojim namjerama itekako uspio. No čini se da cilj nije bio samo dobiti tzv. široku publiku, nego istovremeno i ne pretjerano razočarati, kamoli naljutiti onu tzv. zahtjevniju, uključujući kritiku, u čemu se također uspjelo. Rečeno je na početku da kritika uglavnom ne remeti (više-manje pozitivan) dojam o "Tomi", pa ni autor ovog teksta neće biti izuzetak. Uz sve evidentne mane (može se spomenuti i nategnuto imitiranje poslovno-prijateljskih odnosa, razuzdanih zabava, dijelom i modnog izraza iz američkih filmova o šoubiznisu u sedamdesetima, nedostatak dočaravanja autentičnog balkanskog kafanskog duha, nenamjerno prokarikaturalan prikaz tadašnje jugoslavenske narodnjačke i zabavnoglazbene scene, a bome i posve promašen umjetni nos inače dobrog glumca Milana Marića kao Tome, čiji je stvarni nos, za razliku od glumčevog umjetnog, bio markantno savijen), film ipak ostavlja pozitivan dojam. Neke emocije u njemu doista pogađaju (odnos doktora i njegove supruge), a svi glumački nastupi u (relativno) većim rolama (ima ih 7-8) dobri su. Osim toga, neka opća humanost izlazi iz njega. I zato se "Toma" može preporučiti kao pristojno ostvarenje koje možda neće razgaliti, ali neće ni iritirati.
