U povijesti se ništa ne ponavlja doslovno. Ni dva puta isto nije isto. Ipak, od nekih analogija ne možemo pobjeći pa rezoniranje u stilu "kako tada, tako i sada" može imati smisla. Jedna takva je i usporedba stare Jugoslavije i država nastalih raspadom socijalizma. Naša teza je da su sve te države sebe smjestile na periferiju svjetskog kapitalističkog sistema, dok je socijalistička Jugoslavija bila iznimka jer smo tražili alternativu i način da se otkačimo od centara svjetske moći. Dok smo u tome uspijevali, bili smo na samostalnom putu, a otvaranje Zapadu u smislu zaduživanja, uz još neke ideološke faktore, bilo je početak kraja jedinstvenog eksperimenta.
A što je bila stara Jugoslavija? Država sastavljena voljom svjetskih sila, u većoj mjeri nego svojih stanovnika. Postojalo je, doduše, neko političko jugoslavenstvo, naročito u Hrvatskoj, ali nova država od svog se početka nije previše obazirala na to. Ta država se u svim svojim reinkarnacijama oslanjala na činovništvo i poduzetništvo koje će joj biti vjerno. No nikako nije uspijevala stvoriti uvjerljivu jugoslavensku buržoaziju, koja bi bila svjesna zajedničkog klasnog interesa i radila na njemu. Velikosrpske pretenzije dijela vladajuće klase nisu uspijevale nametnuti svoju ideologiju, ako već ne svima, onda većini ostalih buržoazija.
"Nerješiva nacionalna pitanja" drmala su tom zemljom cijelo vrijeme njenog postojanja. No to je bio samo jedan segment u podjeli društva. Drugi, za opstanak države i odlučniji, sastojao se u njenoj pozamašnoj kolonizaciji. I to od zapadnih "saveznika". U strukturi privrede strane su korporacije imale odlučujuću riječ. I to na dva načina. S jedne strane, poticale su izvoz sirovina i poluproizvoda prema svojim zemljama, kao što je i energetski sustav bio u njihovom većinskom vlasništvu. S druge strane, gušile su ono malo postojeće domaće industrije, namećući joj razna fiskalna ograničenja i na sve načine gušeći proizvodnju. To je išlo tako daleko da su strani vlasnici, ako nisu mogli ili htjeli pokriti proizvodnju nekih artikala, mogli zabraniti njihovu domaću proizvodnju. Bio je to razvoj u nerazvijenost.
Tako je stvorena ovisna privreda koja je u potpunosti zadovoljavala interese jedne klase koja nije bila domaća. Državni službenici i uglavnom sitna buržoazija zato su nastojali naći svoju nišu u služenju stranom kapitalu. Tako je formirana tzv. kompradorska buržoazija. No još i puno više kompradorsko činovništvo, koje je služilo stranim interesima. Kao što znamo, većina stanovništva bila je seljačkog porijekla i odana autarkičnoj poljoprivrednoj proizvodnji, uglavnom za vlastite potrebe. Selo dakle nije bilo u značajnom opsegu proletarizirano. A postojali su i ostaci prethodne, feudalne, društveno-ekonomske formacije. Radnička klasa bila je slaba i fokusirana na borbe u postojećim industrijskim centrima, kojih je bilo malo. Iz tako skicirane društvene strukture postavilo se pitanje da li je ta država uopće bila kapitalistička ili moramo govoriti o nekoj drugoj društveno-povijesnoj formaciji.
Bez obzira na odgovor, jasno je da se radilo o državi na rubu svjetskog kapitalističkog sistema, o državi periferije. Nju su iskorištavale – što eksploatacijom, što zatiranjem – države centra i kao takva je životarila, svodeći život seljačkih masa na puku reprodukciju. Postojala je ogromna rezervna armija rada, koja je vrijednost rada radnika snižavala na mjeru ponekad i ispod razine reprodukcije. Tako konstruirana država nije imala unutrašnje snage da se obrani od stranih osvajača, u času kada su oni prešli s mirnodopske na ratnu privredu. Nju su, kao što znamo, u roku od nekoliko dana pregazile trupe sila Osovine, koje su raskomadale zemlju.
Socijalističkom iznimkom, stvorenom u ratu i poratnom oslobođenju, ovdje se nećemo detaljno baviti. Dovoljno je reći da je to bilo razdoblje velike industrijalizacije i oslanjanja na vlastite snage, što nas je u jednoj kombinaciji plansko-tržišne privrede učinilo propulzivnom zemljom u razvoju. Privredno-politički bila je to era samoupravljanja, a svjetsko-politički nesvrstanosti. Nova Jugoslavija bila je u mnogočemu suprotnost staroj, a njen razvoj iznijela je radnička klasa ojačana razdobljem urbanizacije, velikog prelaska seoskog stanovništva u gradsko ili kombiniranim radom u tvornicama i na poljima. Na mnogim područjima izvukla se iz položaja provincije i ubrojila u srednje razvijene zemlje, u jednom razdoblju sa svjetski relevantnim privrednim rastom.
No socijalizam se u jednom trenutku "iscrpio", tj. snage koje su mislile da će bolje proći bez njega preuzele su vlast u zemlji, koja se podijelila na osnovu ideologije nacionalnih država. Kako su te novonastale državice bile unutrašnje strukturirane? Ideologija vladajućih govorila je o samodostatnosti i pušci i lisnici na vlastitom ramenu i u vlastitom džepu. No politička praksa bila je daleko od proklamiranog cilja "narodnog kapitalizma". Umjesto toga narod je razvlašten, tako što je privreda "nacionalizirana". Što je to u biti značilo? Sada znamo da je to bio pokušaj države, tog novog vlasnika privrede, da stvori i nacionalnu buržoaziju, za čije je privatno vlasništvo nad privredom čuvala "nacionalnu" imovinu. Bili smo se doveli u takav nacionalni položaj da imamo narod koji još nije "izabrao" svoju buržoaziju. Dapače, ideologija je oscilirala između tvrdnji da će sada svi biti posjednici, do toga da državno bogatstvo trebamo predati u ruke 200 obitelji.
Kako bilo, pokušaj izgradnje nacionalne buržoazije, barem u Hrvatskoj, polučio je dvojbene rezultate. Novostvoreni tajkuni, koje je vlast izabrala da vode privredu, to nisu znali ili nisu mogli. Oni su uglavnom uništavali firme kojih su se domogli, špekulirajući zemljištima i slično. To je proces koji se danas već i poluslužbeno zove "pljačkaškom privatizacijom". Što je bila alternativa tom procesu? Za hegemoni um neka "prava" i "nepljačkaška privatizacija". I tu u sliku ulazi strani kapital. Pokazalo se da strani vlasnici, koje je izabralo "slobodno tržište", bolje vide što ovoj zemlji treba od neuspješne domaće buržoazije. Ponovno je stvorena struktura društva perifernog kapitalizma. Taj transfer dogodio se bez ijednog ispaljenog metka. Štoviše, njega vladajući prikazuju kao uspjeh "evroatlantskog" integriranja zemlje, što je proces koji ovih dana bilježi nove pobjede, s pričama o uspjehu graničarskog položaja i uvođenja zajedničke valute sa zemljama kapitalističkog centra. U mjeri u kojoj EU to još uvijek jest. Umjesto Krajine pobunjenih Srba dobili smo cijelu Hrvatsku kao Krajinu. Predziđe kršćanstva tako postajemo tek sada, uz sav prljavi posao koji graničari moraju raditi.
Što se tiče unutrašnje strukture društva, postajemo pravom evropskom periferijom. Otuda sličnosti sa starom Jugoslavijom, uz sve razlike koje postoje među evropskim državama između dva svjetska rata i danas, kada su one "ujedinjene" pod plavim stijegom sa žutim zvjezdicama. Za nas, koji smo zahvaćeni unutrašnjom kolonizacijom EU-a, ništa se ne mijenja skidanjem rampi za protok ljudi i puno više kapitala. Dovoljno je da rampe i dalje postoje "u glavama". Po toj dubljoj podjeli, na primjer, njemački kapital i dalje će slobodno harati našom zemljom, dok u obrnutom smjeru ide samo izvoz vrijedne radne snage koju Nijemcima isporučujemo.
Naš kapitalizam ponovno je ovisničkog tipa, on ponovno stvara kompradorsku buržoaziju (sve manje) i kompradorsko činovništvo (sve više). U sve većoj mjeri postajemo "društvo za drugo društvo" sa slabo razvijenom radničkom klasom i velikom armijom rezervne radne snage. Tu je možda i osnovna razlika u odnosu na strukturu društva u staroj Jugoslaviji. Naime, mi seljaštva više praktički nemamo. Odsječeni i od autarkične poljoprivredne proizvodnje, koju neuvjerljivo simuliraju OPG-ovi, u paradoksalnom smo položaju istovremene masovne proletarizacije društva i gašenja domaće industrijske proizvodnje, koju zamjenjuje ona zapadna, u opsegu i kvaliteti koja njima odgovara. To je u nas već dovelo – i još će se produbiti – do velikog raslojavanja u društvu. Slično, ali i različito u odnosu na situaciju koju smo imali u staroj Jugoslaviji. Manjina koja će od perifernog razvoja ili "razvoja u nerazvijenost" imati koristi živjet će na račun razvlaštene većine, koja će tonuti u siromaštvo, bez mogućnosti da preživi makar i "poseljačenjem". Alternativa je emigracija. Dokle to može ići tako ili će se na horizontu ipak pojaviti i nove snage, ostaje da vidimo. I činimo promjenu mogućom.
