Više od sedam mjeseci čekala je Lina Budak prošle godine na onkološki nalaz, rezultat patohistološke analize tkiva. Nije joj tad bilo posebno teško čekati, doduše, jer nije ni znala da čeka nešto već zatureno u bolničkim ladicama. Informacija sa šaltera Instituta za tumore u Zagrebu zvučala je u tom pogledu sasvim uvjerljivo. Pacijentica je bila jasno navedena da povjeruje kako je upoznata sa svim postojećim dokumentima i podacima iz pretraga u svom slučaju, a među njima nije bilo zloslutnijih. Nije stoga u tom momentu bilo razloga za posebnu brigu, izgledalo je kao da je sve pod kontrolom.
Ljudi jednostavno ne vole gnjaviti dalje, preko jasne riječi nadležnog službenika tražiti šira jamstva i potvrde, naročito onda kad im život ovisi o koncentraciji i dobroj volji svih tih servisera i eksperata u sustavu. Biopsija i onkologija svakome zvuče već itekako ozbiljno, ne ostavljaju baš obilje mjesta neobaveznom pristupu. Osim, kao što ćemo doznati, što taj prostor nastaje u ovdašnjem temeljito zapuštenom sustavu javnog zdravstva posve spontano, dok nas ne zatekne u čudu. A nevjerojatno je i to koliko se možemo čuditi, uvijek iznova, svakoj novoj jezivoj manifestaciji jednog kraha.
Uglavnom, ova poznata zagrebačka odvjetnica suočena je jednog dana prošle jeseni s užasnim iznenađenjem. Nalaz ipak postoji, i pozitivan je, i zadaje imperativ hitnog liječenja, a vremena je znatno više od pola godine već neobjašnjivo proćerdano. Sve ostale bitne detalje vjerojatno znate, ponajprije s portala Index koji je u četvrtak objavio veliki intervju Ilka Ćimića s Linom Budak. Tu smo čuli i da ona još uvijek čeka na daljnji tretman u hrvatskom zdravstvu, točnije kemoterapiju, nakon što joj je krajem godine u Njemačkoj izvršena masektomija.
No čini se da ovaj javnozdravstveni sustav i njegovi glavni nositelji i sad imaju važnijeg posla. Kao u nizu poznatih te usporedivih ranijih primjera, dali su se na saniranje lošeg efekta priče u javnosti. Iliti na PR, izmotavanje, prebacivanje krivnje na samu pacijenticu, očuvanje svog statusa, iscrpljivanje slučaja u zakučastim protokolima, konfrontaciju s medijima.
Ministar zdravstva Vili Beroš najprije se odvažio primijetiti da Budak u svemu tome „možda ima neke druge motive“. Davor Vagić, šef KBC-a Sestre milosrdnice, nadležnog Institutu za tumore, izjavio je da je „trebala na neki način doći“ do specijalista koji vodi njezin predmet. Stjepko Pleština, zamjenik ravnatelja KBC-a Zagreb, mejlom joj je poručio da bi, ako je zaista izgubila povjerenje u hrvatsko zdravstvo, bilo „razumno liječiti se negdje drugdje, no ne na teret HZZO-a“. Povrh svega, iz ministarstva je prije nekoliko dana navodno lažiran, antedatiran dopis-odgovor Lini Budak na požurivanje rješavanja problema i započinjanja terapije.
Sve to napadno podsjeća na krivotvorenje činjenica uz cinizam sustava i njegovih ovlaštenijih protagonista u slučaju smrti novinara Vladimira Matijanića, koje traje do dandanas. Recimo, teško je ne prisjetiti se onog splitskog kirurga, zove se Hrvoje Tomasović, koji je obznanio da Matijanić „očito nije bio dobar ni s ovim njegovim jugo doktorima pa nije imao koga niti zvati osim hitne“. Redovnu proceduru u javnom sustavu namijenili su bezrezervno tek luzerima, dakle, i neizlječivim zanesenjacima koji u nj i dalje naivno vjeruju, umjesto da ga samostalno nadograde preporučenim alternativama.
No to se ne odnosi isključivo na javno poznate osobe, a i Lina Budak je kao odvjetnica izuzetno angažirana u medijskom pravu te zastupanju novinara. Među ostalim je u više slučajeva branila i našu redakciju, novinare, urednike, izdavača, od alternativaca s koca i konopca, ali koji su preuzeli matičnu struju razvoja tj. raspada ovog društva u cijelosti. Mahom su nastrojeni tako da ga podvrgnu privatnom, klasnom, stranačkom interesu, a tu nema mjesta za sustavni opstanak slabijih. Kad bi bilo ikako drukčije, ne bi do javnosti dopirali gotovo samo primjeri oštećenih pojedinaca od šireg ugleda. Za nebrojene ostale žrtve nema dovoljno medijskog kapaciteta ni društvene pozornosti kako bi se jasno čulo i za njihovu muku.
Oni nemaju drugog izbora „osim hitne“, tako anonimni, dok im se vapaj probija jedino slučajno i sporadično, zastrašujuće neizvjesno s obzirom na inertnost sustava. Lina je Budak u međuvremenu nedvosmisleno odbila pristati na ulogu žrtve, dobivši priliku da medijski utječe na širu situaciju, za opću dobrobit. Obavezala nas je tako da postavimo i neka pitanja o tehničkom funkcioniranju javnozdravstvenog sustava u stvarima poput ove. Da problematiziramo bolničke protokole, na primjer, u vezi s upravljanjem onkološkim slučajevima, jer se inače veoma značajno razlikuju od ustanove do ustanove.
Sustav je upravo fatalno neintegriran, što uz suvremenu razinu informatičke tehnologije, pa i uložena golema javna sredstva za tu svrhu, djeluje maltene nemoguće. No sve je prepušteno lokalnoj boljoj ili goroj praksi, a o svemu smo u više navrata ovdje pisali, iznoseći kardinalne ilustracije tog sindroma. Bolnice su u velikoj mjeri poslovno i organizacijski upućene raditi kao zasebni subjekti u fahu, s liječnicima koji katkad mogu, iako ne moraju korigirati posljedice takvog stanja. Na razini ukupnog javnog zdravstva nema izričitog standarda za proceduru vođenja pacijenta kroz onkološke pretrage.
Onda se lako dogodi i ovakav slučaj, da pacijentica najednom sazna kako je teško bolesna, ali više od sedam mjeseci nakon zaključenja nalaza o tome. Takav sustav, međutim, obavezuje nas da ga ne puštamo iz vida, i da tim jače povedemo računa o njegovoj smrtnosti po same mu štićenike, korisnike usluga, osiguranike, pacijente. Da netremice uzmemo pratiti i kao vrag grešnu dušu goniti sve te beroše, vagiće, pleštine, tomasoviće u njihovu radu i neradu, da budemo uz time unesrećene bližnje, da ne posustanemo. Ne znamo koliko s takvim zdravstvom imamo vremena, i tek rijetko uopće dočekamo mogućnost saznati da nas je ustvari već mjesecima ostavio negdje daleko za sobom.
