Povratak stanovništva u Dalmaciju odavno je prestao. Svaka slika povratničkih mjesta gotovo je identična; stanovnika je sve manje, djeca se ne rađaju, posla nema pa se mnogi, koji su se već bili odlučili na povratak, ponovo sele u potrazi za boljim životom. Dok jedni kao uzrok navode nemogućnost zaposlenja, drugi neimanje uslova za normalan život, treći pak uvijek strahuju od neke nove situacije u kojoj bi im, zbog povremenih provokacija, bila ugrožena i sama sigurnost. U posljednjih mjesec dana, dok su pravoslavne svetinje drniškog kraja često bile na meti provalnika, obišli smo jednu od povratničkih porodica u selu Biočić, sa namjerom da vidimo kako žive oni i ostali povratnici u ovom kraju.

Paklari naglašavaju kako nikada nisu imali bilo kakvih neprijatnosti političke prirode i normalno žive

Biočić je naseljeno mjesto u sastavu grada Drniša u sjevernoj Dalmaciji, u kojem je, po popisu stanovništva iz 1991. godine živio 401 stanovnik. Deset godina poslije, nakon ratnih dešavanja u ovim krajevima, demografska slika bila je znatno drugačija: u povratničku sredinu vratilo se tek 145 stanovnika. Od tada do danas ljudi je, iz godine u godinu, sve manje. Niko se više ne vraća, djece je malo, stariji umiru, dok su se neki i nakon povratka ponovo odlučili da napuste sjeveroistočne obode Petrovog polja.

Šestočlana porodica Dejana Paklara živi na svom porodičnom imanju, na koje su se Dejanovi roditelji vratili iz izbjeglištva prije punih dvadeset godina. Mirko Paklar, najstariji član istoimene porodice teško je, kaže, proveo i ono malo vremena daleko od svoje kuće, dok je danas najsrećniji što mu u selu žive također sin i dvije unuke.

- Ja sam avgusta 1995. godine izbjegao u Vršac. Tamo sam sa porodicom pune tri godine i tri mjeseca živio kod svastike. Svaki sam dan sanjao samo o tome da se vratim svojoj kući. Krajem 1998. godine, tačno na Svetu Petku, došao je dan kada sam konačno prelomio i vratio se u Biočić. Supruga i ja smo stigli sami u gotovo pusto selo. Malo je bilo onih koji su u njemu ostali za vrijeme rata. Sve pustoš, tuga i bijeda, nema naroda, nema djece, nema ni blaga u selu, samo neka mrtva tišina. Godinu dana nakon toga, za nama je došao i sin. Njegovih vršnjaka ovdje nije bilo, ali ga niko nije dirao niti smo imali bilo kakvih problema. Treba reći kako jeste. U prvi mah, baš zbog toga što su se mladi slabo vraćali, pribojavao sam se toga da i on ponovo ne ode. Često sam mu znao govoriti da se mora oženiti, stvoriti porodicu kako bi imao sa kim živjeti, dijeliti dobro i zlo. Znao sam da posla nema i da neće biti lako naći nešto od čega bi čovjek sebi stvarao egzistenciju, ali i da auto ovde nije luksuz već preka potreba. Zato sam tada, iako nisam imao ni penziju ni bilo kakva primanja, snašao se za novac, uplatio mu vozački i kupio auto. To je bilo ono što sam mu mogao i osjećao da moram pružiti, a sve nakon toga bilo je na njemu. Supruga i ja smo nabavili kravu, počeli obrađivati zemlju i tako je vrijeme prolazilo, a mi lagano opet ‘stajali na noge’. Dan za danom prođe već dvadeset godina, a kao da je bilo juče - prisjeća se Mirko.

Uz kravu, Mirko je odmah nabavio i golubove, čiji uzgoj mu je još od najranijeg djetinjstva bio ljubav i hobi. Kako kaže, od svoje šeste godine postao je zaljubljenik u ove ptice, njih je imao i u Vršcu, a povratak kući pružio je još jednu mogućnost da ponovo uživa u onome što voli. Pored ovih ptica, tu je još jedna životinjska vrsta koja u Mirkovoj porodici čuva višegodišnju tradiciju.

Od 401 stanovnika Biočića, sela u sastavu Grada Drniša, nakon rata vratilo se njih 145, ali niti mnogih od njih više danas ovdje nema

- Pored golubova i ostalih životinja, posebno mjesto na našem imanju pripada našoj kobili. Moji preci su imali konje posljednjih sto godina, koliko ja znam, a i sam sam kupio konja čim su se za to stvorili osnovni uslovi. U danima kada smo se vratili, pa ni danas, mi drugog sredstva za rad nismo imali niti imamo. Zahvaljujući konju oremo i obrađujemo zemlju, dovlačimo drva i prevozimo po selu šta zatreba, sve ono što ljudi rade sa traktorom, frezom ili nekom drugom mehanizacijom. Nije nam ništa teško, i hvala Bogu, imamo sve da možemo pristojno živjeti. Jedino što nedostaje su ljudi, a to nije samo slučaj kod nas, i žao mi je što mnogi od njih više niti ne razmišljaju o povratku. Ja sam srećan čovjek što mi se sin ovdje vratio, što nakon svega ima suprugu i kćerkice sa kojima ovdje živim, i što su sa mnom moje dve unuke koje volim više nego cijeli svijet da mi daju - zadovoljno kaže Mirko.

Njegov sin Dejan, iako jedan od najmlađih u selu, nikada se zbog odluke o povratku nije pokajao. Bio je, kaže, u Srbiji, jedno vrijeme živio i u Crnoj Gori, ali nigdje nije kao u svom kraju. Pamti Dejan i prijeratni period kada je života u selu bilo neusporedivo više, kada je obližnja zgrada Osnovne škole u Siveriću bila puna đaka, pa mu je danas najteže to što njegove dvije ćerke nemaju vršnjaka u selu sa kojima bi dijelile dane djetinjstva. Iako je u početku svaštario, radio poslove koji su se u tom momentu nudili, prije izvjesnog vremena dobio je posao u Drnišu i sada je zaposlen kao vozač u poljoprivrednoj apoteci. Drniš nije daleko, pa stigne obavljati i seoske poslove, odvesti stariju kćerku Anđelu na treninge košarke u gradu. Radi sve kako njegovoj porodici ništa ne bi nedostajalo.

- Sa porodicom je čovjeku sve lakše prebroditi. Moja supruga Mirela takođe se rano vratila iz izbjeglištva, već 1997. godine, pa nam je zajedno bilo bar malo jednostavnije nositi se sa svim životnim izazovima kroz koje smo prolazili. Naša starija kćerka Anđela prvo je dijete koje se ovdje rodilo nakon rata, a danas je u šestom razredu Osnovne škole u Drnišu. U međuvremenu se rodila i Ana koja na jesen treba krenuti u školu. Do četvrtog razreda djeca idu u školu u Siverić, a nakon toga u Drniš ili Knin. Kako pripadamo drniškoj opštini, sve nam je vezano za Drniš, pa je i prevoz za školsku decu osiguran. Tamo nema mnogo srpske djece, ne uče srpski jezik niti imaju mogućnost da idu na vjeronauku, ali se djeca brzo prilagođavaju. Nalaze sebi društvo koje im u selu nedostaje, a nakon škole uče i rade sve kao njihovi vršnjaci u Kninu. Roditelji su mi još u snazi, pa kući držimo stoku i obrađujemo zemlju i mogu reći da lijepo živimo. Iako ni u čemu ne oskudijevamo, ono što jeste jedan od nedostataka, naročito u ovako malim sredinama, jeste što generalno posla posla. Supruga je odgajala djecu, danas ima mnogo obaveza u domaćinstvu, ali bi joj svakako mnogo značilo da se i ona negdje zaposli, da se bar malo kreće među ljudima. Nezgodno je to što naše generacije u selu nema, pa nemate sa kim stati i popričati, družiti se ili makar kavu popiti. Mi volimo selo zato i jesmo ovdje, ali opet ponavljam, život u selu bio bi bolji bio samo da je ljudi više - priča Dejan.

Paklari ističu kako nikada nisu imali bilo kakvih neprijatnosti političke prirode i normalno žive život. Nije im, kažu, jasno šta se to dešava u posljednje vrijeme i zašto je njihov hram stalno na meti provalnika, ali se nadaju da će i ta provokacija uskoro prestati.

Kao što Dejan već reče, dvanaestogodišnja Anđela učenica je šestog razreda Osnovne škole u Drnišu. Ćirilicu je kući sama naučila. Svakoga dana, kombi iz Drniša dolazi po Anđelu i vozi je u školu. Jedini je, za sada, đak-putnik iz Siverića.

- Izuzev mlađe sestre, drugog društva u selu nemam, pa to nadoknađujem druženjem sa vršnjacima u Drnišu i na treninzima košarke na koju me je tata nedavno upisao. Bila je ovdje još jedna porodica sa djecom, sa kojima smo se družili, ali su oni prošle godine odselili za Njemačku tako da smo sada sestra i ja same. Nakon povratka iz škole i završavanja školskih obaveza, trudim se da pomognem babi i djedu oko poslova sa životinjama. Ne pada mi to teško jer volim selo, životinje i prirodu i nikada ne bih prije birala život u gradu. Voljela bih da jednoga dana kada završim školu, bude mogućnosti da ovdje nađem posao i ostanem živjeti, ali i da se drugi ljudi odluče na takav korak, da njihova djeca odrastaju i žive u selu - dječje iskreno kaže Anđela.

Ono što Paklari, pa čak i najmlađi, ističu kao najveći problem i nedostatak u svom kraju, teško da će se u skorije vrijeme znatno popraviti, bar ako se uzme realna situacija i statistika po kojoj u Osnovnoj školi do četvrtog razreda u obližnjem Siveriću danas ima tek petnaestak đaka, a na jesen ni jedno dijete neće krenuti u vrtić.

Nitko se u selo u posljednjih par godina vratio nije, a u seoskom hramu Svetih apostola Petra i Pavla, izuzev sahrana, nema crkvenih obreda vjenčanja ni krštenja. Biočićki kraj pogodan je za bavljenje poljoprivredom i stočarstvom. Za razliku od većine povratničkih sredina i vodovod prolazi kroz selo. Sve to čini se ipak nije dovoljno da se ljudi vraćaju. Kako Mirko Paklar u jednom momentu reče, mnogi čak i ne pomišljaju da opet žive u kraju koji su već jednom morali napustiti.