U početku je taj oglas za posao u tvrtki Rimac Automobili izgledao posve bezazleno, kao jedan od onih slučajeva na kakve smo se navikli – samo da je radnih mjesta, pa s ma kojim god opisom. A onda je pala jedna neobavezna primjedba na popis uvjeta natječaja, zatim druga i peta; tu se već ozbiljno zahuktalo i prelilo s društvenih mreža na portale i novine. Mate Rimac, vlasnik tvornice električnih automobila koja, doduše, tek stasava, od svoje buduće čistačice očekuje, kako je preneseno najprije na Facebook-stranici naslova Otpor stoko, da bude ljubazna, smirena, proaktivna, fleksibilna, da ima razvijene komunikacijske vještine i da posjeduje osnovno poznavanje MS Office paketa. Nadalje, da se po potrebi javlja na telefon, da pruža pomoć oko prijema stranki i da obavlja, konačno, ostale poslove ‘po zahtjevu direktora’. Tad su već mnogi primijetili kako bi bilo dovoljno navesti samo da se traži obavljanje poslova po direktorskom zahtjevu, i sve bi neizrečene specifikacije time ionako bile pokrivene, a čistačici valjda omogućeno napredovanje do šefovske titule.
Na to se veoma brzo očitovao i Rimac, vidno uznemiren, čak ogorčen previranjima na Facebooku, a gdje on inače vodi naglašeno intenzivan društveni život. O njegovoj komunikaciji te vrste i s hrvatskim premijerom pisao je u ‘Novostima’ prije dva tjedna Boris Postnikov, i čini se po mnogočemu da bi nam ovaj mladi poduzetnik mogao postati redovni gost. Ali ovaj put ćemo se najprije posvetiti reakcijama sa strane, one su takoreći nadrasle Rimčevu pojavu i postale nekog tipa opći sindrom, dok ćemo se njegovim mislima vratiti malo kasnije.
Ukratko, naspram gore istaknutih prigovora formirao se ubrzo čitav jedan medijski sanitarni koridor s misijom i vizijom pročišćenja hrvatske javnosti od ljevičarskih zastranjenja. Argumenti u prilog oglasu Mate Rimca daju se svesti na izjave da je firma njegova – a ne, recimo, državna – i da je on sam izgradio takvu svoju poziciju, što ujedno znači da ima pravo raspisivati natječaje kakve sam poželi. Zatim, da bi trebalo pozdraviti činjenicu kako je riječ o perspektivnom poduzeću koje će očito ubuduće otvoriti još puno novih radnih mjesta, plaćenih sasvim pristojno. Naposljetku, da Hrvatska ovako nikad neće na zelenu granu, u atmosferi linča prema radišnim, poštenim, pametnim i uspješnim poduzetnicima, i da je baš to, uostalom, ono što nas suštinski razdvaja od uređenog Zapada. Doista, prije svega treba uočiti da razmišljamo i diskutiramo pod gadnim pritiskom, kao društvo, ucijenjeni dugim periodom gašenja stotina tisuća radnih mjesta. U takvim okolnostima čak i javna televizija nalazi za shodno u Dnevniku objaviti – nedavno, sredinom travnja – radosnu vijest o zapošljavanju dviju radnica nekadašnjega Kamenskog u Ikei. A baš tih je dana ispod cijene prodana imovina te kriminalno upropaštene tvornice u kojoj je ne tako davno radilo više tisuća radnica.
Uslijed klizanja niz spiralu sve manjih i crnjih očekivanja i pristajanja, uloga tzv. poslodavca se više ne propituje – to je postalo ideološki apsolutno skandalozno. I više od toga, znamo li kako komentator na jednom od najčitanijih portala proglašava Rimčeve kritičare mentalno bolesnim osobama i usto efektno zaokružuje problem kao ‘hrvatski narodni duh’ i njemu pripadajući ‘kult obrane neradništva’. Na stranu sad to što sam taj komentator, barem sudeći po foto-portretu istaknutom uz njegov tekst, izgleda kao da je netom izmaknuo pažnji u nekoj čuvanoj medicinskoj ustanovi. I bez tog uvida, dakle, mogli bismo nekako pokušati okrenuti zadane smjerokaze za obavezno kretanje i uzeti u obzir pretpostavku da kronični nedostatak radnih mjesta nije sušta posljedica krize tržišta ili vlasti ili duha, nego u velikoj mjeri upravo instrument pokoravanja i spuštanja standarda – političkog, radnopravnog, životnog.
Pretpostavka uopće nije originalna, naprotiv, ali je baš zato krajnje sumnjivo njezino zapostavljanje, odnosno činjenica da ćemo biti proglašeni štovateljima kulta neradništva i prije negoli je se prisjetimo, kamoli da bismo je pravo razmotrili. Tako je moguće i da niz godina slušamo jetke zamjerke iz kuta poslodavačkog o neusklađenosti hrvatskog obrazovnog sustava s radnim tržištem, a onda nas iznenadi vijest – evo, prije nekoliko dana – o profilima kadra za kojim vape poslodavci u Hrvatskoj, sve moleći nesmiljenu državu da za takva radna mjesta odobri veću kvotu zapošljavanja stranaca. Riječ je o manje stručnim građevinskim i ugostiteljskim poslovima, što nesumnjivo znači da naši poduzetnici smjeraju na jeftinu radnu snagu iz npr. Bosne i Hercegovine, a drže se sektora koji su ionako propulzivni i na druge struke se ne osvrću.
Za novinarski i širi ešalon dojmljen upravo takvim korifejima ljudske misli i djela, jedan Mate Rimac i nije ništa doli mlado božanstvo u koje su upisane sve njihove ideološke nade o svetosti privatnog interesa i superiornosti pojedinačne inicijativnosti. On je nešto kao hrvatski Steve Jobs za kojim smo dugo tragali i za kojim povijest ne pamti anonimne žrtve s burze rada. Zato i sam Rimac, ponukan kritikom oko radnog mjesta čistačice, na Facebooku odigrava neizostavnu figuru ‘ako će me ijedna stvar otjerati iz Hrvatske’, uz dodatak kako ‘na kraju krajeva nitko nikog ne tjera da radi ili se javlja na natječaj’. No prvo se podsjetimo da je desetak dana prije rasprave o oglasu za čistačicu objavljena vijest da Rimac seli sjedište tvrtke u inozemstvo, što je objasnio – izričitim zahtjevom njegova stranog partnera te investitora.
Drugo, i ozbiljnije, jest njegova uzgredna opaska o prinudama koje možda nisu opterećivale njega osobno, dok se premišljao što će biti kad odraste. Ovo nema veze, da napomenemo i to, s činjenicom da je početni kapital dobio od vlastitog oca za kojim se pak vuku repovi iz obimnih korupcijskih afera, od nepravomoćnih presuda i s obnavljanih procesa. Jednostavno, raditi moraju u načelu svi, u mjeri u kojoj moraju i živjeti, i baš ta neminovnost određuje relacije u kojima djeluje i sam Mate Rimac, a ne kojekakve proizvoljnosti i voluntarizmi. Daleko od toga da bismo tehničku kreativnost promatrali kao negativnu osobinu, naprotiv, pa bilo da je riječ o Tesli, Grunfu, Mudriniću ili Rimcu. Ali ovdje govorimo o društvenim pitanjima, dakle o politici, a mnogima nije jasno da javni prostor u kojem se odnosi uređuju kupoprodajom i eksploatacijom rada nipošto nije polje koje bismo željeli napustiti bez ispaljenog metka, makar i verbalnog. Točnije, na nedodirljivu slobodu privatnika ne može se i ne smije pristati, zato jer to automatski znači fatalno ograničavanje slobode društva.
