Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete/ Ja nisam vaš, moji su dobili četrdesetpete – otpjevao je Mile Kekin prije par godina i podsjetio auditorij na jednu već zaboravljenu činjenicu. Više od četvrt stoljeća otkako je Jugoslavija umrla u mukama, dakle, relativiziraju se odnosi još iz onog rata, Drugoga svjetskog. Ustaški simpatizeri po novom tvrde da su baš ustaše bili antifašisti, dok su antifašisti ustvari bili fašisti. Četnički se pozivaju na staru marketinšku podvalu da su četnici bili antifašisti već o početku spomenutog rata, a slažu se s nazivanjem antifašista fašistima, jer je danas ta zamjena teza isplativa. Pravi antifašisti, nenacionalisti, u većini imaju problem s komunističkom okosnicom pokreta otpora ujedinjenih naroda Jugoslavije. Oni bi također najradije retuširali dio identiteta na koji se pozivaju, jer ga ne žele uklopiti u aktualno stanje stvari, političkih i socijalnih. No kao da je Mile dijelom resetirao nered u komunikacijskom kanalu, vrativši neke ključne vrijednosti na početne postavke. Ta nam operacija najbolje može pomoći u suočavanju s lakrdijom od one zabavne manifestacije u Karlovcu, o kojoj se koješta pričalo danima uoči Velike Gospe. Iz programa Dana piva koji će se realizirati početkom rujna, naime, odbačen je headliner Momčilo Bajagić Bajaga, zbog revolta stanovitih branitelja.
Bajaga je prozvan – mada, pokazat će se, neslužbeno i ustvari ovlašno – zbog navodnog priklanjanja političkoj i ratnoj opciji pobunjenih Srba u Hrvatskoj, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Ubrzo će se razjasniti, ne prvi put, da su optužbe na njegov račun neutemeljene, jer ne postoji nijedan dokaz o umiješanosti toga popularnog starog rokera u dotičnu prokazanu ideologiju. Štoviše, onaj tko pažljivije osmotri listu ostalih izvođača na Danima piva, uočit će da su barem dvojica drugih izvodila pjesme posvećene koljačima, u najmanju ruku Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu. Jole se od toga kasnije ograđivao, kao što je poznato, no Grdović bi se iznova nasrkao pivske pjene te zapjevao isto, kao što je još i poznatije.
Epohalnu gestu izveo je Rambo Amadeus, prekidajući festival Beogradsko proleće s izjavom: ‘Dok mi sviramo, padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo da zabavljamo biračko tijelo. Jebem vam mater’
Ako se Bajagu može izbaciti ni krivog ni dužnog, nego samo kao neutemeljeno proglašenog četnikoljupca, a recidivist Grdović nastupa bez ikakvih poteškoća, međutim, postavlja se pitanje u čemu je uopće temeljni spor. Jesu li ustaše bili gori, ili četnici nisu bolji, i jesu li jedni samo u krivu, ili drugi nisu nimalo u pravu – taj nam se ogled bez prestanka nameće, s oprečnim rješenjima zacrtanim na dvjema stranama. Istina je pak ta da nije bilo tih dviju strana, da su u ono doba, svoje najizrazitije, jedni i drugi bili na istoj, uz njemačkog i talijanskog okupatora. Lojalno surađujući međusobno, uz jako rijetke netrpeljivosti od kojih donekle ima smisla navesti tek eksces na Lijevču polju, ali ni to prije travnja 1945. godine. Sve ostalo dade se svesti na onaj precizni slogan ‘Ustaše i četnici, zajedno ste bježali’, jer je nasuprot njima ‘45. bila isključivo pobjednička Narodnooslobodilačka vojska, partizani. Pa kao što tada nije bilo spora, nema ga u biti ni danas; svi napori svode se na osvajanje tržišta, ideološkog i ekonomskog, ali pravo na slavljenje vlastitih zločina ne ide bez dobre mjere revizionizma. Dioba tržišnih zona obavljena je na koncu ratnim putem, jasno, iako sljedbe tih turbonacionalističkih opcija po idealima nalikuju međusobno poput krigle krigli.
Podsjetimo se zato bar jednim kratkim pregledom kako je točno izgledalo opjevavanje nove dominantne političke platforme i tko je sve aktivno sudjelovao u procesu, onda kad Bajaga nije. Uz napomenu da antifašisti jesu dobili 1945. godine, no 1991. su bez imalo sumnje izgubili, kad su zapravo bili u takvoj historijskoj regresiji da nisu mogli predstavljati relevantan faktor u podjeli utjecaja. Sad bismo mogli razglabati i o tome kako je do naopakog razvoja događaja došlo zbog kraha navedene komunističke komponente i socijalističkog projekta, no trebali bismo znatno više prostora za potpuniji osvrt na taj okvir.
Držat ćemo se stoga lakših nota, pomalo revijski, kao uz pivo, te se prisjetiti da u osvit rata – probajte samo zamisliti – kojekakvi ustašluci i četnikovanja nisu bili toliko muzički poduprti izvan političkih mitinga ili svadbi. Vrijeme je to kad Mišo Kovač u Nedjeljnoj Dalmaciji jasno procjenjuje i kaže da će mu nacionalisti koji očito nadiru doći glave, jer to jednostavno nije njegova sorta. Mišo je u međuvremenu otišao nekim drugim putem, uvjetovanim obiteljskom tragedijom, i nije se dalje sukobljavao s tim općim demonima, ali zanimljiva nam je mijena koja je zahvatila praktički čitavu mu generaciju na sceni. Dobar dio ponio se kao da je na probi dobio novi tekst, npr. Meri Cetinić koja je onomad pjevala da ‘bježe Nijemci, bježe i ustaše, crne horde sve se Tita plaše’, hitro je presvukla kožu, a danas uspoređuje Thompsona s Vicom Vukovom.
Vice to nije bio zaslužio, jer je među kolegama takoreći jedini imao svojevrstan disidentski status, no prije bi se moglo reći da je zatim iznevjerio očekivanja nacije. Pokazat će se 1990-ih da ga je više od hrvatovanja interesiralo znanstveno istraživanje Pokreta nesvrstanih. No rat usmjerava čitavu estradu – najednom sve kolektivnije, zbijanjem redova uslijed straha – prema verifikaciji novonastalih političkih subjekata. Situacija postaje vanredna, a vanrednost uskoro postaje sve normalnija, i dok prve granate počinju zasipati hrvatske gradove, rađa se novi žanr tzv. domoljubne pjesme.
Patriotizam zabavljača ogleda se u budničkoj ‘Moja domovina’, gdje postrojeni zajedno nastupaju Dino i Aki, Gabi i Arsen, Josipa i Jura, Oliver i Doris, i mnogi drugi – nema koga nije bilo, reklo bi se. S mirotvornih se potom ide na vojno-zagovaračke, no hrvatska estrada ima utoliko i mogućnost svrstavanja uz primarno obrambene motive, bar na početku rata. Jer rasprave o početnim pozicijama, onima strogo političkim, stavljaju se neminovno na stranu pa dok sve žešće pucaju topovi, muze predano obrađuju novu temu. Teško je povući liniju između huškača i zanesenih kroničara poput Marijana Bana čijoj se ratnoj pjesmi ‘Oni nas gađaju’ (I mi pucamo u njih) dade i nasmijati. Ipak, dobar primjer je Đuka Čaić, prvo s mobilizacijskom ‘Hrvatine’ u koju je tek rubno utkan motiv ‘Za dom’, e da bi se isti taj izvođač s vremenom opustio i posvetio gadostima kao što su ‘Spustila se gusta magla’ i ‘Past će bomba na Beograd’. Kratko traje period zazivanja mira poput onog Ivčićevog ‘Stop the War in Croatia’, i umjetnici se nakon toga još okupljaju u artističkoj vojnoj jedinici, radi fotografiranja poslanoj na prigodni egzercir u Maksimiru.
Prije negoli im se putevi razdvoje na eksplicitne militante i, uglavnom, konformističke njihove kolege, upadalo je u oko i uho već zborsko prisezanje da u Srbiji i Crnoj Gori više, jednog lijepog dana kad utihne oružje, koncertiranja njihova biti neće. Kao što je poznato, malo ih je održalo svečanu zakletvu, pa su tamo na koncu od takvih završili, da navedemo samo neke, i Prljavci, i Tereza, i Gibonni, i Doris, i – Meri.
Ogrezli rokerčine Piko Stančić i Saša Radulović pokreću za rata svoj etnoprojektić ‘Rock akademija’, Gobac sklada navijačku ‘Hrvatska mora pobijediti’, Stublić gorki oproštaj ‘E, moj druže beogradski’, Mucalo bitno vedriju ‘Pjesma je jača od minobacača’. Vanna i ET vape za demokracijom u ‘Molitvi za mir’, Parni valjak širi optimizam stihovima ‘Kekec je slobodan, red je na nas’, a Satan Panonski odlazi u borbu i gine, za razliku od Thompsona koji iz nje navodno izlazi da bi nam podario ‘Bojnu Čavoglave’. Naravno, nisu se svi uklopili u takav ambijent, naročito mlađi, oni koji u to vrijeme tek stasavaju, ali ni svi od starijih. KUD Idijoti, recimo, sasvim sigurno ne, ali ni Majke, da ne govorimo o Gori Ussi Winnetou – riječ je često o pankerima, nimalo slučajno.
Slavni sarajevski bend Zabranjeno pušenje nalik metafori puca nadvoje i pretvara se u svoj zagrebački i beogradski cijep, od kojih nijedan nije potpun ni dostatan. I zatiče se u internoj polemičkoj petlji po pitanju rata i nacionalnosti, premda su njegovi tekstovi već 1980-ih superiorno odgovarali na te i mnoge druge slične enigme. Istočna strana zaraćene dotadašnje SFRJ suočava se s manje profiliranim izborom mogućnosti, pa ili si za tenkove koje ispraćaš u rat preko granice, ili si protiv. Epohalnu gestu tad izvodi mlada crnogorska zvijezda Rambo Amadeus, bez najave prekidajući festival ‘Beogradsko proleće’ u direktnom prijenosu na Radioteleviziji Beograd, s izjavom: ‘Dok mi sviramo, padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo da zabavljamo biračko tijelo. Jebem vam mater.’
Vrijedi se prisjetiti da je Baja Mali Knindža u jednom nastupu spomenuo Marka Perkovića Thompsona kao svog duhovnog brata
Završna rečenica izrečena je nakon kratke stanke i negodovanja dijela publike, no pamti se i ranija reakcija nekolicine muzičara iz dijela ponajboljih beogradskih sastava. Frontmeni grupa Partibrejkers, EKV i Električni orgazam, naime, organizirali su projekt Rimtutituki (Turim ti kitu – za one koji ne prepoznaju značenje u šatrovačkom) te ulicama Beograda kružili svirajući na kamionu i pozivajući na otpor ratu.
Nisu ni tamo, istočno od Hrvatske, ni približno svi pop-muzičari odabrali tu stranu, bez obzira na ikoničke neokaljane pojave kao što su Đorđe Balašević ili Zdravko Čolić. Najviše se kao njihova suprotnost spominjao hiperpopularni Borisav Đorđević alias Bora Čorba, dvaput javno inaugurirani četnički vojvoda, pa ma šta da mu to značilo, s obzirom na operetni, a ne ratni status i praksu. Njegov davni drug iz Riblje čorbe, naš zlosretni Bajaga, međutim, kompromitirao se nije pa nije; u nekom će se trenu čak ispostaviti, javnim priznanjem Borisa Mužanovića iz zadarske braniteljske udruge Zavjet, da su Bajagu nekako pobrkali s pjevačem opskurne grupe Minđušari, na koncertu u Kninu za vrijeme SAO Krajine. Tako je i ostalo, svako malo na njegov račun, premda je Bajaga odavno snimio i one stihove ‘Limene trube duvaju, ne volim vojnu muziku’.
Vladimir Savčić Čobi, Zoran Kalezić, Rade Vučković i braća Bajić, s druge strane, izvodili su ‘U boj ustani, Srbine moj’, a Lepa Brena i Hanka Paldum oblačile su uniforme, ali na suprotnim stranama. Red je ipak da mimo svih njih spomenemo Mirka Pajčina, čuvenijeg po nadimku Baja Mali Knindža, jer je taj ostvario daleko najveće uspjehe svojim izrazito huškačkim pjesmama kao što su ‘Dođi, pope, ljubimo ti stope’, ‘Moj je tajo’, ‘Ne volim te, Alija’ i ‘Oj, Alija, nisi više glavni’. Vrijedi se prisjetiti da je Pajčin u jednom nastupu spomenuo Marka Perkovića Thompsona kao svog duhovnog brata, što uopće ne treba odbaciti i zanemariti kod praćenja traga ukupnoj pojavi, bez obzira na granice koje su tako strogo ocrtali. ‘Jasenovac i Gradiška stara’ nije pjesma koju bi skupa izveli, ali je riječ o poetici koju definitivno bratski dijele.
Paralelno, manje povlašteni protagonisti nemaju pravo ni na kudikamo bezazlenije iskaze bliskosti i razumijevanja, kao što nas ovih dana portal Forum.tm podsjeća na slučaj Dražena Vrdoljaka. On je na valovima Hrvatskog radija 1992. godine, dakle, iz čista mira usred rata pustio nekoliko songova na ekavici te napustio taj medij da ga ne bi izbacili naglavce.
Na ovom mjestu zaustavljamo se s nizanjem kojem se u protivnom ne bi vidjelo kraja, pogotovo dok ulazimo u razne nijanse i aspekte pristupa ratnoj ili međuetničkoj tematici. Uostalom, kao da je to jedina bitna preokupacija našeg doba, kao da nije Džoni još pred sam rat kazao ‘osnovna stvar je klasna borba’ i da nam se sve to događa baš zato što smo olako zaboravili taj fakat. Dali smo se zavesti šarenim perlicama nacionalnog, utjecajem onoga što će Predrag Lucić u jednom naslovu za Novi list – analizirajući muzičku scenu u odnosu na krv koja se lije kao pivo u Karlovcu – imenovati ‘Estradni bog Mars’. U toj disciplini ustvari ni najmanje nije važno što je Bajaga pjevao, a što nije, nego je važno da se isti diskurs i dalje podgrijava. Ili još izravnije, kao što reče Baja Mali Knindža: ‘Moj je tata zločinac iz rata, vi se potrudite pa ga osudite.’ A dodatna istina glasi da je upravo Baja onaj pjevač Minđušara u kojem je netko vidio Bajagu, tako fatalno i sarkastično.
Eventualno je samo još šteta što Mile Kekin nije ipak prihvatio poziv organizatora Dana piva da zamijeni iznenada nepoželjnog Bajagu. Mogao je doći i sam, bez svoje grupe i bez balasta komercijalnog te liberalnog, barem da im odsvira ‘Ja nisam vaš’. I ono kad lijepo i prosvjetiteljski zgazi pokornost uime zdravog otpora, da bismo opet nešto uložili u bolje sutra: ‘Tako ću učit svoje dijete da se takvom ološu ne miče.’
